autor:

Uvijek sam htio da to izgleda baš ovako: jutro, sunce, otvoreni prozori, čaša iscijeđene naranče pored kreveta, tost koji se peče, bijeli zastori, bijela kupaona, žamor grada i miris oceana s otvorenim novim Apple kompjuterom na krevetu i započetih par redaka. On se tušira.

Zapravo je to bio isječak iz nekog filma ili nekolicine filmova i reklama. U nekoj stvarnijoj stvarnosti se radilo o Acer kompjuteru, bila je kava na podu, za naranče taj dan nije bilo novaca, Sunce je provirivalo kroz neoprane prozore, kupaona je naprosto bila bez prozora.

Uvijek sam htio da je On Mr Perfect. Sluša, čita, svira, pjeva, pleše, šuti, priča. Sve s mjerom, sve u pravi trenutak, pravoj osobi, pravoj situaciji. U stvari je bilo, naravno- opozitno. Nikada nisam stvarao dodatne osigurače u vezama, nabavljao pse npr. kao zajedničko dobro, kupovao cvijeće o kojemu se treba svaki dan brinuti ili se slikao za regale. Nikada zapravo i nisam vjerovao u vezu, ovakvu, konsolidiranu, kompromisnu, (malo)građansku. Uvijek je to bilo više u terminima: velike ljubavi.

To sam htio. Veliku veliku veliku filmsku ljubav. U toj verziji junaci te ideje mogu i poginuti dok se voze ka svojoj morskoj destinaciji. Sve im se može dogoditi u ime, pored imena , za ime Ljubavi. To su moje tlapnje. Moje žudnje. Moja mjesta ukidanja. Moja mjesta sastavljanja.

U ovoj stvarnijoj stvarnosti sam ipak pristajao na kompromise. Mislio sam da činjenicom da je netko fin, obrazovan, okupan – sam osvojio tron. Mislio sam da ne treba inzistirati s konzumacijom poezije. Povjerovao sam da je važnije pričati o kukuruznoj krupici i dosadnim šefovima. Bio sam u stanju zaboraviti na velike ljubavnike Riječi da bih si osigurao iluziju povezanosti s onima koje moja voljena prijateljica zove – Liliputancima. Bez omalovažavanja, ali ipak.

Uvijek sam htio ne baviti se trivijalnostima. Da stavim život u veću transcendentalnu ravan u kojoj npr. spot za Pride 2012. nije i ne može biti kontroverzan. Činjenica dvije majke i djevojčice koja usniva i igra se s Barbikama ne može i ne smije biti kamen spoticanja. Posebno me je razočarala ta fejk gay javnost (naime- ne vjerujem baš u instituciju javnosti) kojoj je to kao „previše“, a potom i oprezna organizatorska povratna reakcija kojom ukida taj spot. Pobogu.

Međutim- da, to je ta stvarnost koju u ime života treba puno prije zagrliti i uzeti u obzir nego li ove snovite sne. Nije mi jasno čemu željeti promjenu sebe i drugih ako ne tražimo ono najviše? Ono najbolje?

I sada, da ispolitiziram do kraja. Što mislite da je sporno u tom „spornom“ spotu? Žena koja za heteronormativne vrijednosti izgleda „neženstveno“? Djevojčica koja spaljuje heteroseksualne jebene lutke? Te iste lutke kojima propagandna mašinerija gradi najgore oblike stereotipa i rodnih i spolnih predrasuda zadnje stoljeće?

Meni osobno je puno spornija reakcija „javnosti“. Javnost mi je uvijek nekako previše turbo folk. Ako me razumijete. Nije mi relevantna. Možda zato nikada neću biti pop zvijezda ili samo političar.

A u ostalom, tko još nije spalio svoje Barbike, molim Vas lijepo?