Vjerujem u film puno više nego u priče

Iako za sebe tvrdi da nije čovjek vješt riječima, što nije ni za očekivati od jednog redatelja, razgovor s Andreasom Horvathom razvezao se nadugo i naširoko. Njegov film „Arapska privlačnost“ bio je prošli tjedan prikazan na Zagreb Doxu i po svojoj temi svakako dobro pristaje u program Kontroverznog doxa. Film donosi priču o Barbari Wally, austrijskoj feministkinji, direktorici ljetne umjetničke škole u Salzburgu koja na putovanju u Jemen upoznaje tamošnjeg vozača Khadera. Između njih dvoje rodila se ljubav koja je bila moguća jedino tako da Barbara prihvati islam i uda se za njega. Valja naglasiti da je Jemen zemlja koja po pitanju ženskih prava zauzima posljednje mjesto na svijetu. Barbara, koja je Khaderu druga žena, danas se klanja pet puta na dan, vrhunac dana joj je partija domina, a ne može izaći iz kuće bez muževa dopuštenja. Razgovor s Horvathom bio je prilika da ga priupitamo o stvarima koje su ostale nejasne nakon gledanja filma. No, niste trebali pogledati film da biste mogli uživati u njegovim odgovorima o Barbari, Jemenu, islamu, feminizmu, ženskim i gay pravima.

Koja je bila tvoja prva misao kad si čuo priču o feministici Barbari Wally koja je toliko promijenila svoj život? Što misliš koji su bili njeni razlozi za to?
Prva misao mi je bila da to ne razumijem, a stvari koje ne razumijem otprve često postanu tema mojih filmova. Vjerujem u film puno više nego u priče i riječi jer riječi mogu sakriti prave i iskrene namjere ljudi. Dok snimam, trudim se uhvatiti izraze lica ili pokrete tijela. Na kraju kada montiram snimljeni materijal, uvijek pronađem nove poveznice, ali i nove kontradikcije.

Jesi li dobio odgovore na pitanja koja si imao prije snimanja i jesu li ti stvari postale jasnije?
Dobio sam neke odgovore, ali ne znam jesu li to pravi odgovori. Uostalom, stvar mi nije manje zanimljiva ako i ne dobijem prave odgovore. Što se tiče Barbare Wally, postoji nekoliko teorija. Razgovarajući s prijateljima psiholozima, saznao sam da je C. G. Jung imao teoriju da ako pojedinac dug period živi na jedan ekstreman način i ne kompenzira to nekako, kao što je možda slučaj sa Barbarom Wally, često se odjednom zaokrene za 180 stupnjeva i krene u suprotnom smjeru. To je jedno moguće objašnjenje.

Ja sam se domislila trima razlozima. Prvi je, naravno, ljubav zbog koje su ljudi spremni učiniti najluđe stvari, drugi je svojevrsan zamor zapadnom kulturom, a treći bi bio da je našla neke životne odgovore u islamu!
Odluke koje donosimo su rijetko bazirane na jednom dobrom razlogu, uglavnom je to kompleksna akumulacija više stvari. Istina je da je bila umorna od mnogih aspekata zapadne kulture i umjetnosti. Također, bitno je napomenuti da ona vidi tu odluku kao dio njenog procesa osobnog razvoja. Nije samo upoznala tog muškarca, zaljubila se i zbog njega se potpuno promijenila, nego je u zadnjih deset godina bio cijeli niz stvari koji su vodili tome. U filmu je važna epizoda u Rumunjskoj, gdje je kupila vikendicu prije deset godina, jer pokazuje da je ona već tada htjela pobjeći u drukčiji život, živjeti na granici, a ne u centru. Na kraju filma ona govori o svom strahu od smrti. To je tema s kojom se svi suočavamo. Željela je imati obitelj koja će se brinuti za nju.

Zašto si izbjegavao komentiranje, nisi pokušao dati nikakve sugestije i objašnjenja?
Uvijek tako radim. Ne osjećam se dovoljno stručnim da dajem svoje sugestije. Mislim da su osobe s kojima radim intervjue kompetentnije da govore o sebi. Posebno Barbara Wally koja je istrenirana za javnu komunikaciju. Također, ona je stalno pokušavala kontrolirati nastanak filma, birati što će biti snimljeno, a što ne. Bila je težak objekt snimanja. Znači, ja preferiram pokazati što sam vidio, doživio i snimio, a sam gledatelj treba stvoriti svoje mišljenje. U ovom slučaju, ona je bila napadnuta od strane feministica, vodile su se javne rasprave.

I koji su bili njezini argumenti u tim raspravama?
Vjerojatno nije davala najbolje argumente i ljudi su je ponekad ismijavali. Npr. rekla je da je nakon podizanja sina kao samohrana majka koja je uz to puno radila, sretna što više nema takve odgovornosti. Ne mora nadgledati radnike koji dizajniraju kuhinju, nego se može samo nasloniti i opustiti. Nema više odgovornosti ni za šoping jer ne može sama otići kupiti namirnice od nekog muškarca na tržnici nego mora reći mužu da on to iskomunicira i kupi. Također, bitno je reći da se ona nikad ne pravi da zna sve odgovore, već jednostavno tvrdi da je i njoj to novo iskustvo i da je samo znatiželjna. Zanimljivo je i da je usporedila situaciju po pitanju ženskih prava u Jemenu danas s Austrijom u pedesetima. Ne tako davno žene u Zapadnom svijetu nisu imale jednaka prava kao muškarci. Žene su u Austriji, i drugdje, često su izlazile s maramom preko kose, što nije bilo zakonski propisano, ali su to svejedno činile. U Jemenu i muškarci uvijek nešto nose na glavi kad idu van, što dolazi iz tradicije njihova nomadskog života. Na taj su se način čuvali od sunca i pijeska.

Ona kao feministica u situaciji je da ne može izaći iz kuće bez muževa dopuštenja?
To jednostavno tamo nije moguće. Ne znam, doduše, koje bi bile posljedice da postupi drugačije. Nisam to istraživao.

Koje je mišljenje njezina muža Khadera o zapadnom svijetu jer je prikazan kao čovjek koji je dosta putovao?
Da, stvarno dosta putuje s njom, a ona mu želi pokazati zapadnu kulturu. Dugo je odbijao ići u SAD, ali su prošle godine ipak otputovali zajedno u New York i stvarno su uživali. On je iznajmio bicikl i biciklirao po New Yorku. Tada ih više nisam snimao, ali to je slika koju bih bio volio uloviti.

Znači, jedna pravila vrijede dok su na Zapadu, a druga kad su u Jemenu!
Da, ona jest komentirala licemjerje religije koja zadire u svakodnevni život. Primjetio sam da oni sami dosta krše ta pravila. Žene smiju fotografirati jedna drugu, a kad je jednom ostavila fotoaparat s tim slikama, ulovila je svoga muža kako ih gleda. Interes za suprotnim spolom tamo je ogroman, što je za očekivati, posebno za muškarce. Iako mnogi smatraju da je ženama teže, Barbara misli drugačije Kaže da su muškarci ti koji su zakinuti jer, osim svoje i žena s kojima su u krvnoj vezi, nemaju priliku vidjeti druge žene.

Je li Barbara Wally još uvijek feministica?
Ne znam da li je ikad bila, jer ne znam što je potrebno da bi se bilo feministicom. Ona kaže da jest, da je to novi aspekt i novi period njenog feminizma. Teško je to reći. Ona se stvarno trudi promijeniti stvari u svom uskom obiteljskom krugu. Nastoji objasniti svom mužu važnost obrazovanja. Mislim da se i on otvorio prema ideji da se i kćeri trebaju obrazovati, jer je tamo običaj da se udaju već s 15 godina te za obrazovanje uopće nemaju priliku. Barbara želi otvoriti školu u Sana’a-i na kojoj će predavati samo žene i koju će pohađati samo žene.

Da li se tvoje mišljenje o islamu promijenilo nakon snimanja filma?
Ja sam ateist te mi u islamu dosta toga smeta, baš kao što mi smeta i u kršćanstvu. Ipak, današnja religija na Zapadu ne pokušava toliko utjecati na privatni i svakodnevni život kao što to čini islam. Ne mogu to razumjeti i prihvatiti. To postaje jasno u razgovoru sa šeikom koji se može vidjeti u filmu. Pitao sam ga da li je Barbara upoznata s činjenicom da islam propagira smrtnu kaznu za one koji se odmetnu od vjere. Ona se tada dosta uznemirila i rekla mi je kasnije da nisam imao pravo pitati ga o tome jer je i rimokatolička Crkva činila zločine stoljećima. Meni je to bilo smiješno.

Razgovor sa šeikom bio je na trenutke smiješan, kao kad je pričao o nekoj feministici koja je završila na psihijatriji jer je zapravo samo željela običan život žene, imati muža i djecu. Kako si uspio ostati ozbiljan?
Publika u kinu se uvijek smije na tu scenu. Iskreno, bio sam pomalo uplašen. Iza mene je sjedila cijela Khaderova rodbina, ujaci, bratići. Ja sam najprvo postavljao pitanja Khaderu, ali on nije znao sve odgovore te me je poslao šeiku. Na kraju su iz toga nastale stvarno snažne scene u kojima Barbara samo sjedi i nema pravo govoriti jer kao žena mora prvo dići ruku ako želi prekinuti muškarce u raspravi i nešto reći. U tim trenucima postaje jako submisivna. Također me kod islama smeta to što nemuslimane uvijek pokušavaju preobratiti. Glavni razlog zašto je Khader uopće dopustio snimanje filma jest taj što prikazuje ženu koja je postala muslimanka i koja je sretna zbog toga.

Približio se Međunarodni dan žena. Možeš li usporediti položaj žena na Zapadu i na Istoku tj. preciznije, u Jemenu?
Jemen je rangiran kao posljednji na svijetu prema pravima žena. Začuđen sam jer prema snimkama i fotografijama iz Afganistana, tamo mi stvari izgledaju puno gore. Ne znam po kojim se kriterijima rade te liste. I u Jemenu postoje kamenovanja žena, ali nisu tako često kao u Afganistanu. Teško mi je sumirati te razlike u samo par rečenica jer ja sam čovjek koji radi sa slikama. Nije mi ugodno pričati o tome. Istina je da žene u Jemenu dijele puno toga u svojoj privatnoj sferi koju ja kao muškarac ne mogu vidjeti i doživjeti. Možda su puno jače nego što mislimo i imaju veći utjecaj na svoje muževe, nego žene na Zapadu. Teško ih je samo gledati kao crne gavranove koji lete od vrata do vrata. To je slika koju mi zapadnjaci vidimo kad dođemo u tu zemlju. Tko zna što se događa u njihovim domovima, iza zatvorenih vrata.

Što to muškarci žvaču u filmu i jesi li to probao?
Naravno da sam probao iako na mene nije djelovalo. Zove se Kat. U Europi se smatra drogom i ne može se uvoziti, iako mi nije jasno zašto. Nema znanstvih studija koje pokazuju što čini tijelu i da li po tome usporediv s alkoholom ili drugim narkoticima. Slične „droge“ postoje i u Kini i čine te budnim i koncentriranim. Dobro dođu vozačima kamiona koji moraju raditi cijelu noć i studentima prije ispita. Kat je veliki problem u Jemenu i Etiopiji jer utječe na nacionalnu ekonomiju. Sve se usmjerava u proizvodnju kata, plantaže kave se mjenjaju u plantaže kata, a kat se ne može izvoziti, već služi samo za domaću uporabu. Velika većina muškaraca u Jemenu, od podneva nadalje žvaču kat, sjede i pričaju.

U filmu nije prikazan javni život. Postoje li barovi, restorani…?
Tipičan restoran ima zavjese između stolova. Razlog je očit. Kad žene jedu, moraju skinuti veo s lica, a bez vela ne smiju biti viđene. Ja sam se osjećao vrlo neugodno kad smo išli u goste kod Khaderove druge žene. Nije bilo nikakvog načina da je vidim ili popričam s njom.

Pričali smo o ženskim pravima, a što je s pravima homoseksualaca? Jesi li imao priliku u Jemenu otvoriti tu temu?
Sjetite se kako je iranski predsjednik Ahmadinejad kazao kad je bio u SAD-u da u Iranu nema homoseksualaca. Takvo je razmišljanje otprilike i u Jemenu. No, možda je zanimljiv detalj da su ljudi istog spola međusobno prisniji nego kod nas. Nije neuobičajna scena vidjeti dva muškarca koji se drže za ruke poput para. Veze koje se stvaraju, posebice čini mi se među muškarcima, su čvrste i intimne.

Čitavu temu Ožujkovski diskutabilitet pratite ovdje: Klik!-na-link

Foto: Nina Đurđević/Zagreb Dox

Vjerujem u film puno više nego u priče

objavljeno:

autor:

Komentirajte!

NEWSLETTER