Ljepota se instinktivno razumije

christianpic3

Stara je vijest da je Queer festival napustio ne samo Hrvatsku nego i Europu i mutirao u novi festival na newyorškoj umjetničkoj sceni – Queer New York International Arts Festival. U okviru tog festivala, čije je prvo izdanje pred vratima, bit će postavljena u galeriji The Impossible Project na Broadwayu izložba „For personal use“. Među izlagačima, mahom fotografima, za oko nam je zapeo jedan slikar. Riječ je o mladom njemačkom umjetniku Christianu Schoeleru čija djela, najčešće akvareli i ulja na platnu, prikazuju neobične, ali lijepe dječake-muškarce u nekom izvanvremenskom i izvanprostornom svijetu. Nježnost, erotika, ljepota i melankolija tih portrete nikoga neće ostaviti ravnodušnima. Da bismo na najbolji način predstavili tog, slobodno ću reći, izvanrednog umjetnika, protresli smo neke teme vezane za njegovo stvaralaštvo.

Q.hr Ako gledamo kroz koncept izložbe „Za osobnu upotrebu“ koja je dio Međunarodnog umjetničkog festivala Queer New York, na kojoj će biti izloženi i tvoji radovi, voljela bih da nam objasniš što je to queer u tvojoj umjetnosti!

C.S. Kada razmišljam o tome što znači biti queer, što znači imati osjećaj pripadnosti toj zajednici u ovoj ili onoj formi, ne razmišljam samo o onome što se događa na gay prideovima ili queer partyjima, nego više o suočavanju i kritičkom suprotstavljanju određenim školama mišljenja.

Moj interes za queer teoriju posebno je izražen u propitivanju tradicionalne znanosti, koja još uvijek ignorira stvari koje su prešle u realnost. Tradicionalna, konvencionalna znanost razlaže stvarnost u izgrađene, diskretne jedinice pojedinih fenomena i time implicira sliku homogena svijeta koji može biti doživljen i objašnjen. Radi se također i o osporavanju objektivnosti i univerzalnosti koje je tradicionalna znanost postulirala i, iznad svega, rezultatima istraživanja prirodnih znanosti, koji su, po mom mišljenju, doveli do neorenesanse materijalizma.

Na horizontu postoji queer pogled na cjelokupan život, sve njegove oblike, pogled koji je oslobođen definiranja, objašnjavanja, roda, seksualnosti, kategorija, zakonitosti, medicinskih i tehnoloških mogućnosti – pa čak i umjetničkih mogućnosti.

Q.hr Subjekti na tvojim slikama izgledaju kao da nemaju nešto na što bi se mogli osloniti ili čemu bi se vrijedilo nasmiješiti, ni jedno mjesto na koje bi se moglo otići i nikoga kome bi mogli vjerovati. Na njihovoj koži vidi se samo njihova unutrašnja ranjivost. Zašto izgledaju tako kako izgledaju?

C.S. Moji subjekti možda jesu takvi kakvima si ih opisala, no, s druge strane, oni možda razmišljaju o tome što znači živjeti na takav način. U eseju Alberta Camusa „Mit o Sizifu“ on se pita kako je živjeti život bez žaljenja za ičim, bez prigovaranja ičemu. Esej je napisan prije 70 godina, a to je pitanje aktualno i danas, možda čak i više nego prije.
Koža je membrana između unutrašnje i vanjske dimenzije slike, sa cijelim njezinim metabolizmom. Ja ne odlučujem svjesno što će proći kroz taj zid stanica. Možda malaksalost svijeta i njegova depresija oblikuju izraz mojih subjekata. Prije 15 godina neki umjetnici su nas upozoravali na apokalipsu, a danas je apokalipsa postala naša stvarnost. Ako većina ljudi baci pogled kroz svoj kuhinjski prozor, oni ne vide stabla i ne čuju ptice.

Q.hr U 21. stoljeću, stoljeću novih medija i multimedijalne umjetnosti, ti se gotovo u potpunosti držiš tradicionalnih umjetničkih formi – akvarela i ulja na platnu. Što je to što te u tim umjetničkim modusima privlači?

C.S. Tu bi se moglo promatrati dvostruko kretanje: stari majstori su uvijek bili ispred svoje umjetnosti i igre, smišljajući najluđe izume da im pomognu u stvaranju njihovih djela; to je u stvari bila proto-tehnologija – a ipak su uvijek ostajali vjerni kistu i boji. Tehnike evoluiraju; umjetnost ostaje. Možda ovo odražava rascjep između uma i tijela; naizgled neograničen potencijal uma i njegovih kreacija može ići i ide ruku pod ruku sa senzualnom i čulnom tjelesnošću dlaka i čekinja na kistu koje zatrudne sa čvrstom masom ulja ili vodenih bojica.

To je ono što se meni čini privlačnim: razrješenje rascjepa uma i tijela i promatranje onoga što nastaje iz tog razrješenja.

Q.hr Osim te tehničke strane, ti si u opoziciji prema većini današnje postmoderne umjetnosti i na tematskoj razini – ljepota se čini da je ono što te vodi, centralna os tvoje umjetnosti. Možeš li reći nešto više o toj temi?

C.S. Ljepota je moja nada koja se nalazi na dnu Pandorine kutije. Mene zanima tjelesna senzualna umjetnost koja istovremeno ne poriče um. Kod ljepote je važno uočiti to da se ona instinktivno razumije. Kod nje se ne reagira s „huh?“, nego s „ah!“. Tu nema postavljanja pitanja poput: „Što to znači? Što nam umjetnik želi poručiti?“ Da bi se primila ljepota nije nužno razumijevanje. Niti je potrebno dodatno objašnjavanje. Riječi nisu neophodne. Poprilično sam siguran da se nitko nikad nije zapitao kako bi se trebala interpretirati ruža.

Q.hr Iako bi se lako moglo tvoje radove svrstati u grupaciju portreta, oni se zapravo uvelike razlikuju od tradicionalnih portreta. Kako bi opisao vlastitu jedinstvenost u kontekstu povijesti portretne umjetnosti?

Povijest portreta bavi se uglavnom besmrtnošću. Neki pojedinci žele biti zapamćeni i tako, kroz umjetnost, oni se nadaju da će prevazići vremensko-prostorni kontinuum.

Ja preferiram imanenciju pred transcendencijom – i još bolje, fuziju toga dvoga. Mene ne zanima osoba koju slikam niti njezin identitet, nego više njezine jedinstvenosti. Jedinstvenosti pripadaju konceptu „ovdje i sada“: kako se tko smije i smiješi; zvuk njihova glasa; način na koji svjetlost sjaji na njihovoj koži; način na koji se savija ruka; kako se tijelo prepušta ili bori protiv gravitacije; otkrivanje ili skrivanje osjećaja u pojedinim izrazima; moć pogleda. Ljudi neprestano emitiraju te jedinstvenosti i možete po njima prebirati kao po bobicama grožđa, a ako ste tome skloni, možete se igrati alkemičara s njima i prenositi ih od osobe na sliku, i onda nazad, od slike na osobu.

Taj koncept jedinstvenosti koje se emitiraju – i ljudi kao polja tih jedinstvenosti – star je nekih pedeset godina; kreiran je u poststrukturalističkoj filozofiji i raskida s tradicionalnom idejom o tome što znači biti individua ili osoba.

Q.hr „Moja djela su o određenoj vrsti ljubavne veze – ali ne između mene i modela, nego između gledatelja i modela“, rekao si u jednom intervjuu. Je li ti poznato tko su tvoji obožavatelji ili kupci tvojih slika? Kako ih zamišljaš, a posebice kako zamišljaš svog idealnog gledatelja?

C.S. Ne, zapravo, u sferi umjetnosti osobni kontakt imam s jako malo ljudi, i generalno se držim za sebe – volim biti sam i raditi na svojim djelima. Da, govorio sam u jednom intervju da je ljubavna veza između gledatelja i subjekta slike važna za moju umjetnost. Referirao sam se na ono što mi je jednom prilikom rekao prijatelj, a to je da su fotografije mojih slika i mene samog postale veliki hit na Tumblru. Ja nisam imao pojma što je Tumblr, samo sam jednom čuo da je to nešto za hipstere. Kasnije je do mene došla informacija da su se potencijalni kolekcionari umjetničkih djela na jednom sajmu umjetnina zamalo potukli zbog jednog moga djela, i tako sam došao do toga da to mora imati vezu s dramom koja se događa između gledatelja i slike, odnosno subjekta slike.

Leave a Reply