autor:

Prije nego što počnem zadirati u temu ove kolumne, jedna stvar je bitna da bude napomenuta na samom početku. Ove subote (za one koji nemaju kalendar u ruci, iako već i ptičice na grani pjevaju o tom datumu – 09. lipnja) u jednom od meni srcu bližih hrvatskih gradova, održat će se Pride. Naravno, govorim o splitskom Prideu. Samo tjedan nakon toga, na redu je i Zagreb koji je prošle godine imao jedan od najljepših i najvećih Prideova u svojoj povijesti te ponos koji smo svi osjetili, a i suze koje su tekle za vrijeme splitskog Pridea (od tuge) i onda od sreće kad su konačno na zagrebačke ulice izašli i naši prijatelji, naše prijateljice, bez obzira na dob, spol, podrijetlo i ono najbitnije seksualnu orijentaciju, nešto je što nam nitko ne može oduzeti.

Lesbiandar (nanjušimo se odmah)

Bilo da smo lezbijke, pederi, queer, strejt – bitno je shvatiti koja je poanta svega. Poanta svega je da smo svi mi ljudi. I ne znam zašto to protivnici Prideova ne razumiju, jednostavno moj mozak nije skrojen u smjeru mržnje prema drugačijem, niti bih se ikada osjetila kompetentnom pričati o nečemu o čemu zbilja nemam pojma ili imam krive informacije pa mi je glavna obrana – gađenje (to dakako ne vrijedi u slučaju skakavaca – proučila sam sve vezano uz njih i još uvijek dobijem napad panike ako se nađem u blizini tog skakutavog čudovišta). No, da nešto objasnim tim našim „protivnicima“ kako bi nam svima bilo lakše. Iskreno, mislim kako nemaju pojma koliko je lezbijki (a i pedera) oko njih. Znate kako nam se svima razvio tzv. gaydar (u ovom slučaju lesbiandar) te nanjušimo pedera ili lezbu na kilometar ako treba. Često se vozim u autu i primjetim neku djevojku koja prelazi zebru – unutar manje od 10-15 sekundi se nasmiješim i tiho promrmljam – ova je naša i tiho se odvezem u sumrak s velikim osmijehom na licu jer sam vjerojatno shvatila da je ona lezbijka prije nego je i sama Prelazačica ceste to osvijestila o sebi. Mi znamo. Znamo koliko je lezbijki oko nas. Znaju li to i muškarci?

Smijem li ti biti lezbro?  (lesbian bro – tj. lezbijski buraz)

Prvo jedna brza definicija samog pojma lezbro. Najjednostavnije bi to bilo objasniti ovako – lezbro je muškarac koji se druži s lezbijkama ili lezbijkom (muška inačica fagheguše).

Moja teorija je kako bi lezbijka i strejt muškarac trebali biti najbolji prijatelji jer već u samom startu imaju nešto zajedničko, imaju to nešto što im predstavlja životno breme – i muškarci i lezbijke, vidi sad čuda, vole žene. Znam da mnogi strejt muškarci čitaju ove kolumne i da se, hehehe, drže nekih mojih savjeta jer, iako smo lezbijke, mi smo primarno žene. Žene koje vole žene. A žene su, hvala bogu, poprilično slične u mnogim načinima razmišljanja i strejt muškarci bi mogli puno naučiti od lezbijki. Ako se ikad usude pitati za pomoć – ipak bi im to narušilo ugled velikih zavodnika, a svi znaju da je bolje biti solo „zavodnik“ nego muškarac u lijepoj vezi. To se mora promijeniti. Dragi svi, dat ću vam par razloga zašto je dobro imati lezbijku za prijateljicu (naročito ako ste muškarac). Razlozi su svakakvi, no onaj najbitniji je – lezbijka će strejtera pripremiti na sve moguće i nemoguće drame koje mu može prirediti njegova cura i otvoriti mu svijet kompliciranog ženskog mozga.

Naputci mom strejt brou

U srednjoj školi sam imala Strejt Najboljeg Prijatelja (u daljnjem tekstu SNP ili lezbro) s kojim sam dijelila apsolutno sve – od ljubavnih jadi, hrane, novaca pa sve do savjeta kako ćemo se približiti ženama. On je mene držao za ruku, sklanjao oštre predmete i brisao mi suze nakon prekida uz riječi: „Nije te bila vrijedna kravetina“, a to je nešto što bi svatko trebao raditi za svakoga tko prolazi težak prekid. I danas, kad je u drugom gradu i kad se ne čujemo uopće, sjetim se tih dana sa knedlom u grlu jer mi je jasno koliko mi moj SNP nedostaje. Čujemo se jednom godišnje i to ne za moj ili njegov rođendan – to bi bilo tako očekivano – nego kad primjetimo prve pahulje snijega. Naime, moj SNP i ja imamo običaj, bez obzira gdje smo, čim počne padati prvi snijeg, zajedno zaželjeti želju. I to traje već… 13 godina. I da vam iskreno kažem, želje nam se uglavnom ostvare. Sjećam se kao da je bilo jučer kakve naputke sam sve davala mom SNP-u, a mnogi od tih naputaka su bili toliko glupi da mi je pomalo i neugodno što sam ga tjerala da to radi jer jadan skoro nikad nije uspio dobiti djevojku.

No kad ju je uspio osvojiti, tad sam konačno zasjala u svom punom lezbijskom sjaju. Moj SNP je volio izlaziti van i pijuckati po opskurnim parkićima, dok je njegova djevojka više bila kućni tip. Nikad ju nisam pretjerano odobravala jer sam čak pomalo i bila ljubormona što moj SNP nema više toliko vremena za mene. Ali to sam i sama kriva jer sam se i sama uvalila u vezu te smo oboje pomalo zaglibili. Što smo sve voljeli raditi zajedno što nikako nismo mogli raditi s drugim ljudima?

Na kakve sramote smo se nagovarali?

SNP i ja smo najviše od svega voljeli sjediti na kavama i raspravljati kakvu romantičnu bljuv gestu bismo mogli napraviti svojim curama. On je pridodao originalnost strejt muškarca, a ja originalnost lezbe. Tako me jednom nagovorio (nakon burne svađe s mojom djevojkom) da stojim ispred njezine zgrade (koja je usput u jako prometnoj zagrebačkoj ulici) s natpisom: „Ja sam kreten. Oprosti mi.“ Nakon početne sramote, znala sam da je moj SNP bio u apsolutnom pravu kad je ona istrčala van iz svoje zgrade (nakon pola sata mojeg sramotnog stajanja) i zagrlila me da su mi sve kosti popucale. S druge strane, ja sam njega nagovorila da svojoj djevojci svaki dan kupuje čokoladu i napiše joj haiku pjesmu. Hihi, čak je napisao cijeli sonetni vijenac njoj u čast. Ali ne smijemo zaboraviti što je bilo najbitnije – jedan smo drugoga podučili onome što smo po putu učili o ženama. To je ono što se tiče žena.

Zašto sam bolja osoba radi njega?

On je dakako bio moj omiljeni supatnik u šopingu – ne biste vjerovali koliko je ukusa imao za jednog strejtera. I k tome, kako je on bio moj lezbro, imao je pravo odvaliti se od smijeha ako bih na sebe navukla neki zaista odvratan komad robe i zavrištat kako mi ta premala majica odlično ističe škembu. S druge strane, ja sam njemu davala savjete kako da ne izgleda kao propali mafijaš. Ruka ruku mije. Super činjenica je ta da kad god bi on imao neku curu, one bi se radi našeg prijateljstva osjećale OK. Znaju da sam lezbijka i da su one puno više u opasnosti da im uputim značajni pogled nego on. A isto tako znaju da ću svog lezbroa čuvati od nasrtaja djevojaka vani na način da im se krenem upucavati. Nekad je to moj lezbro u potpunosti odobravao dok bi me često pogledao s onim WTF pogledom (ne zato jer je htio bariti tu žensku nego zato jer je već vidio da ta žena nije za mene).

Davali smo si i savjete u vezi seksa. I sad, ako ikad ovo pročita ću mu reći samo jedno – dragi moj, ne znam otkud ti ideja da je led u oralnom seksu super. Niti da je seks u moru super. I jedno i drugo nije nimalo ugodno. Ali neka, oprošteno ti je. Ipak si moj SNP. Uz pomoć mog SNP-a, prestala sam se bojati emocija. A mislim da me nitko neće poznavati kao on. Autanje njemu je bilo nešto najlakše u mom životu – samo mi je poslao porukicu za vrijeme sata nakon što sam bila na svom prvom dejtu s djevojkom – e, kaj, lezba si? Njegova reakcija nakon što je konačno odzvonio kraj sata je bila toliko pozitivna da sam se jednostavno prepustila činjenici kako moram biti ono što jesam i radi toga mu hvala. Naučio me kako uvijek moram biti ono što jesam, bez obzira na moju okolinu.

Svaka sretna priča ima nesretan završetak pa tako i ova. Upisali smo drugačije smjerove na fakultetu. Zaljubili se u krive osobe. On se odselio i postao uspješan, dok sam ja ostala u Zagrebu. I što jedino želim u ova naredna dva tjedna? Nabaviti njegov broj i pitati ga da sa mnom ode na jednu veselu šetnju Zagrebom idući vikend. Zašto? Zato jer znam da je on samo jedan od mnogih ljudi koji imaju pedere i lezbe za prijatelje i koji je to prihvatio zato jer je pravi prijatelj. Uvijek bio i uvijek će biti, bez obzira na vrijeme koje prolazi i bez obzira na to što oboje volimo sise.

Vidimo se u Splitu.