FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Goodbye Queer, dobrodošao Pride

objavljeno:

4. 06. 2012.
Goodbye Queer, dobrodošao Pride

autor:



Temat “Od Queer Zagreba do Queer New Yorka”
Niz autora predstaviti će nam svoje viđenje odgovora na pitanje kako prequeeriti ocean, s osvrtom na deset godina djelovanja Queera u Hrvatskoj, te predstavljanjem programa noosnovanog Queer New York Arts International festivala.

Piše: Vesna Kesić

Rušenje tabua, konfrontacije s mainstream kulturom, estetska inovativnost, multimedijalnost i društveni angažman – to su glavne odrednice zbog kojih je festival Queer Zagreb, tokom svog desetgodišnjeg postojanja iz gej subkulture i osporavanja prerastao u elitnu kulturnu manifestaciju. Možda bi nekima bilo draže da je postao dio mainstream kulture, ali to naprosto nije moguće. Osim toga, tko danas još želi biti u matici hrvatskih kulturnih ili društvenih zbivanja.

Prvi Queer Zagreb održan je 2003., godinu dana nakon prvog Gay Pridea, na kojem je  sve završilo s nasiljem, suzavcem i premlaćivanjima. Zagrebački Pride do dan danas čuva dvostruki kordon policajaca pod teškom bojnom opremom, a fašistodina mladež i poneki penzionirani domoljub&katolik  demonstriraju svoju homofobiju. Iako se žestina otpora smanjuje, Pride će vjerojatno još neko vrijeme ostati događaj visokog rizika. Splitski Pride prošle je godine doslovno završio kamenovanjem i barem jednom razbijeno glavom. Ovih dana s nestrpljenjem i zebnjom očekujemo ovogodišnji zbog kojeg su najavljene do sada neviđene mjere zaštite.

I na Queer su prvih godina dolazili specijalci da bi publiku i izvođače zaštitili od predstavnika moralne većine, čije frustracije različitošću uvijek mogu prerasti u napade bijesa i otvorenu agresiju. No do ozbiljnog incidenta većih razmjera nikad nije došlo. Dakako, ukoliko ozbiljnim ne računamo odbijanje tehničkog osoblja ZKM-a, 2005. da prenose kulise za „pedere“. Crkva cjelovitog evanđelja prve je dvije godine okupljala svoju skromnu pastvu oko festivalskih događanja i pozivala grešnike na pokajanje i preobraćenje. A onda je festival primijenio jedan od standardnih postupaka izgradnje mira i nenasilja: uključio ih je u program i najavio kao  nastup „amaterske queer družine s živopisnim scenografskim detaljima kućne izrade, bogatstvom metafora i jezičnog kolorita te subjektivno neuvjerljivim religijskim iskustvom“. Jednostavno genijalno! Družina se u zakazano vrijeme nije pojavila tada, niti ikada kasnije.

Festival, kojeg su u početku mediji ignorirali, ili čak etiketirali kao perverznost, danas je njihov miljenik. Publici, u kojoj su u početku prevladavali „spolno orijentirani“ i rodno ekspresivni posjetitelji, priključila se je kulturna elita. Ne samo iz Zagreba, nego i iz regije, pa i šire. Gotovo redovito zatekne se tu i poneko iz diplomatskog zbora, tko nije došao deklarirati vlastito seksualno usmjerenje, nego vidjeti i biti viđen. No glavninu publike ipak čine mladi, znatiželjni, progresivni, eventualno modno osviješteni  ljudi koji afirmiraju svoju različitost.

Aproprijacija, ironijski i semantički obrati, parodija i ostale tehnike iz korpusa eklektične, „promiskuitetne estetike“, standardni su subverzivni postupci kojima predstave i performansi  na Queeru napadaju i transformiranju dominantnu, heteronormativnu kulturu koju feministička i queer teorija definiraju kao nametnutu socijalnom prisilom i konformizmom. Heteroseksualnost je primarno određena dinamikom dominacije muževnosti i podređene ženstvenosti, tvrdi američka feministička pravnica Catharine MacKinnon. U kulturi u kojoj alternativne seksualnosti nisu jednako vrednovane, prihvaćene i institucionalizirane, nije moguće govoriti o jednakosti i društvenoj ravnopravnosti.

Iz motrišta kritičke queer teorije koja smatra da znakovi, simboli i performativnost  imaju važnu ulogu u oblikovanju kulture, ali i osmišljavanju politike kao nastojanja za pravednijom raspodjelom političke i društvene moći (de Lauretis, Butler,  Sedgwick) –Queer festival i zagrebački i splitski Pride ostvaruju, barem za sada, učinke dijametralno suprotne njihovim vlastitim polazištima.  Krećući od temeljnog zahtjeva za punom društvenom integracijom i priznavanjem svih ljudskih prava, Pride  je i u Zagrebu i u Splitu, postao doslovno queer (izvorno: čudna, nastrana, neuobičajena pojava). Jer, vidjeti nekoliko stotina smrtno ozbiljnih pripadnika represivnog državnog aparata – uniformirane policajce pod robotinesknim plastičnim vizirima,  kako u militariziranoj formaciji čuvaju karnevalski šaroliku, veselu (gay) i miroljubivu manjinu od jedne druge, po izgledu prilično uniformne i nemaštovite skupine, sklone nasilju – to je stvarno queer!

S druge strane, kulturna manifestacija koja je  krenula s idejom da provocira i, unoseći kreativni nered u učmalu hrvatsku izvedbenu umjetnost, afirmira pojam queera, postala je etablirani, društveno prihvaćen i priznat festival.

Fenomen queera (Q) javlja se, 90-tih godina kao opozicija aktivistički orijentiranim LGBT zajednicama koje zahtijevaju društvenu jednakost i  inkluziju. Queer, pak, politiku spolno-rodnih identiteta proširuje na sve vrste tvrdoglavo različitih i drugačijih. Uz queer homoseksualne, transrodne i transseksualne prakse i stilove, „Q“ otvara prostor i za neortodoksne heteroseksualne prakse i životne stilove. Kao što kaže jedan weblog, „kvirnes“ (queereness)  je način istovremenog suprotstavljanja heteronormativnosti i odbacivanja tradicionalnih (esencijaliziranih) politika identiteta, ali i pomicanje fokusa sa politike integracije na politiku prava na različitost, pače „nastranost“. Što je  atribut kojim bi se zacijelo mogle označiti mnoge predstave na Queer Zagreb festivalu.

No, treba podsjetiti da je i Zagreb Pride od početaka težio široj platformi od afirmiranja spolno-rodnih identiteta i kolektivnog samo-osnaživanja. Zagrebački Internacionala Pride, 2006. naglašavao  je važnost regionalne solidarnosti i podrške LGBTTQ (lezbijskim, gej, biseksualnim, transrodnim, transseksualnim, queer) organizacijama iz drugih zemalja bivše Jugoslavije koje do tada nisu uspjele organizirati slične manifestacije.  Uz standardne zahtjeve za ostvarivanjem svih prava i pune društvene uključenosti, u programu Pride-a 2006., kao vrednote za koje se zalaže, navođeni su feminizam, mirotvorstvo, ekologija, alterglobalizam, laicizam, sindikalizam, zaštita radničkih prava i napose, eliminacija svih oblika etno/rodno/spolnih fobija. Tako široka polazišta izazvala su, međutim, otpor i razdor u samoj LGBTQ zajednici koji nije sasvim prevladan do danas.

U konačnici i Queer i Pride afirmiraju univerzalnost i poželjnost različitosti,  samo što  to čine drugačijim sredstvima. Povorke ponosa, tvrdi Judith Butler,  prekoračuju granicu između teatralnog, urbano erotičnog i tradicionalnih političkih tema i retorike. Time uznemiravaju opresivnu podjelu na privatno i javno. Uz karnevalesknu razigranost, povorke ponosa ustraju na promišljenim i argumentiranim političkim i zakonodavnim inicijativama i tako dodatno politiziraju javni prostor.

Zašto su, barem za sada i barem na vidljivoj ravni, učinci toliko različiti? Evo nekoliko mogućih odgovora, iako vjerojatno ne iscrpljuju potencijal tog pitanja.  Manifestacije poput Queera, odvijaju se u nešto povoljnijim okolnostima. Iako su urbano raspršene, one se događaju u zatvorenim prostorima u koje se ulazi s ulaznicama, što selekcionira i ograničava pristup publike a ulica se ne provocira izravno. Druga je razlika u potencijalima koje, za promjenu subjektivnog doživljaja i stavova, a time i za  transformaciju dominantne kulture, imaju umjetničke i subjektivističke forme djelovanja u kontrastu s političkim manifestacijama i izravnim zahtjevima za promjenom društvenih normi koji, po prirodi stvari, izazivaju burne svjetonazorske reakcije. Iako su i Pride-ovi estetizirani, oni pokušavaju djelovati na racionalnoj i kognitivnoj razini, što izaziva adrenalinom natopljene iracionalne reakcije.

Sve to, međutim, ne znači da je Queer bio samo latentno političan.

Zanimljivo je danas baciti pogled na neke od tema koje su se propitkivale na konferenciji uz prvi Queer, 2003. godine:  Corinna Genschel, članica i zaposlenica njemačke parlamentarne stranke Die Linke, održala je predavanje “The politics of sexual citizenship in the context of neoliberal social worlds and old and new modes of exclusion: challenges for a queer politics and theory of the social ” (Politika seksualnog građanstva u kontekstu nelobiralnih socijalnih svjetova, starih i novih načina isključivanja…“); Mandy Merck s londonskog sveučilišta Royal Holloway govorila je o  ekonomska podčinjenost i eksploataciji kvirova (“Queer economic subordination”); Predavanje australskog politologa Dennisa Altmana bilo je naslovljeno “Neo Colonialism or Liberation: Who Invented the Global Gay? “  (Neo-kolonijalizam ili oslobođenje: Tko je izmislio Globalni Gay?), Pawel Leskowitz  iz Poljske govorio je na temu “Towards a Democratic Public Sphere: Sexual Minorities in the Society and Art of Today’s Poland ” (Ka demokratskoj javnoj sferi: Seksualne manjine u društvu i u umjetnosti današnje Poljske). Regionalni sudionici uglavnom su se bavili nastranostima regionalne tranzicije: Gordan Bosanac, RH: “Queer u tranziciji”, Svetlana Durković (BiH) „Identitet i tranzicija“, Zvonimir Dobrović, RH :”Postsocijalizam i queer identiteti”.

Neke od tih tema tek su se tokom narednog desetljeća probile u „mainstream alternativu“. Zajednički nazivnici pojedinih festivala pokrivali su teme poput postsocijalističkih queer identitet i heteronormativnosti djetinjstva, do bavljenja ratnim zločinima i Balkanom. Na ovogodišnjem, desetom Queeru u središtu pažnje popratne konferencije čiji naslov Kraj početka, opet jednom simbolički sažima aktualni trenutak, bili su različiti oblici i mehanizmi emancipacija seksualnih i rodnih manjina na Balkanu, ali i udaljenim, „egzotičnim“ dijelovima svijeta poput Kavkaza, arapskih i afričkih zemalja, Dalekog Istoka. Ovo je, naime, posljednji Queer Zagreb, barem onakav kakvim ga znamo.

Što znači da je došlo vrijeme i za svođenje računa i evaluaciju učinaka.

I za Queer i za Pride, relevantno je pitanje koliko su, surađujući i djelujući sinergijski, zajedno s nizom drugih inicijativa, doprinijeli promjeni društvenog položaja seksualnih, ali i svih drugih manjina. Koliko su transformirale mainstream  kulturu i unaprijedile prirodu demokracije u Hrvatskoj?  Kao što kaže Morris B. Kaplan, američki politolog i autor jedne od najkompleksnijih analiza odnosa spolnosti, demokracije i politike (Sexual Justice: Democratic Citizenship and Politics of Desire): jednakost za seksualne manjine znači mnogo više od zakonske i policijske zaštite od diskriminacije i nasilja, koja je nužna, ali nedovoljna.  Demokratsko građanstvo je politički status koji zahtijeva mogućnost da se, pod istim uvjetima kao i svi ostali sudjeluje u oblikovanju svih aspekata života zajednice. Strah od stigmatizacije, nelagoda, iskustvo diskriminacije i isključivanja, te društvena prisila prikrivanja emocija i intimnog partnerstva čine pripadnike seksualnih manjina, kao i svih drugih manjina i „queerova“ građanima  drugog reda.  Demokratski poredak koji ne omogućava političku i zakonsku jednakosti i društvenu ravnopravnost, deficitaran je u svojim temeljima. Ekonomska diskriminacija i deprivacija, kad je riječ o seksualnim, ali i svim drugim manjinama, proizlazi iz političke i društvene nejednakosti.

U studiji slučaja Dinamika marginalizacije seksualnih i rodnih manjina, koju smo Aida Bagić i ja radile u okviru šireg istraživanja „Indeks otvorenosti društva – Hrvatska, 2006.“ (Institut za demokraciju iDEMO),  ustanovile smo da je „neprohodnost“ institucija RH prvi razlog zatvorenosti društva prema seksualnim i rodnim manjinama. Od ukupno 223 primjera društvene zatvorenosti u oblastima u kojima je indeks ispitivan (gospodarstvo, mediji, obrazovanje, pravo, politika  i manjine), na manjinske i marginalizirane skupine odnosilo se 26%  primjera, od čega je 53%  izrijekom ukazivalo na diskriminaciju seksualnih manjina. Istodobno, seksualne manjine navedene su relativno često i kao primjer društvene otvorenosti: od ukupno 204 primjera otvorenosti,  22% se odnosilo na otvorenost prema manjinskim skupinama, pri čemu je udio seksualnih manjine iznosio 32%. Nedostatna formalno-pravna zaštita i neosjetljivost javnosti na diskriminaciju seksualnih manjina procijenjeni su kao najlošiji i u Indeksu otvorenosti društva za 2005. godinu.

Tu je potrebno je napomenuti da je istraživanje  rađeno nedugo nakon pokušaja „guranja“ kroz Sabor novog zakona o registriranom partnerstvu. Inicijative su pokrenule LGBTQ aktivističke grupe, Iskorak i Kontra i podržao širok krug organizacija civilnog društva. Postupak u Saboru preuzeli su na sebe zastupnici Šime Lučin i Ivo Banac. Riječ je, dakle, bila o pokušaju mijenjanja zakonodavstva odozdo, a temeljna argumentacija proizlazila je iz činjenici da  postojeći Zakon o istospolnim zajednicama, iz 2003. godine, homoseksualnim parovima garantira samo dva iz niza prava koje uživaju bračni partneri (pravo na izdržavanje i na nasljeđivanje). I Zakon o istospolnim zajednicama,  kao i Zakon o ravnopravnosti spolova (2003.) izrijekom definiraju zabranu izravne i neizravne diskriminacije na temelju spolne orijentacije. No pravni učinci te zabrane nisu bili operacionalizirani u ostalim zakonima u kojima bi trebali biti, ponajprije ne u Obiteljskom zakonu, koji definira prava iz braka.

Zakon u Saboru, kao što je poznato, nije prošao. A pokušaj će ostati  zapamćen po raspravi u kojoj su argumentaciji zagovaratelja zakona suprotstavljeni drugačiji „znanstveni“ i „antropološki“  argumenti i stavovi. Kulminaciju je dosegla rasprava jedne tadašnje HDZ-ove zastupnice koja je, pozivajući se na neimenovanog, „uvaženog astronoma“  nagovijestila kozmičku kataklizmu ako se legalizira „homofilija -  međusobno privlačenja jednakih“. S obzirom da je čitav svemir, od muhe do slona i nebeskih tijela, heteroseksualan, dokazivala je zastupnica, legalizacijom gej brakova sve bi se urušilo:  priroda, svemir i cjelokupan ljudski rod. Teza o heteroseksualnom svemiru postala je hit sezone, prešla je državnu granicu i inspirirala umjetničke intervencije u javnom prostoru (public art). Na ulicama Zagreba osvanuli su grafiti koji prikazuju životinje u istospolnim odnosima i ismijavaju tezu hetero-seks svemira. Začudnim, već uvriježenim pojmovima queer i gej, dodane su nove queer riječi i akronimi:  KUGA (Kulturno ulična,  gej akcija), InQueerizicija, DeNormativ, anarho-queer-feminizam i slična.

Studiji slučaja, kolegica Bagić i ja  završile smo konstatacijom da je homofobija u hrvatskom društvu  još uvijek snažno prisutna, kao i diskriminacija i nasilje nad pripadnicama i pripadnicima drugačije spolne orijentacije.  No, istodobno, LGBTTIQ (lezbijske, gej, transseksualne, transrodne, interseksualne, queer) manjine i njihove inicijative prepoznale smo kao jedan od najvibrantnijih segmenata civilnog društva u tom trenutku. Aktivističke i kulturne inicijative svojim proaktivnim i inovativnim strategijama djelovanja ukazivale su na pojavu novih, provokativnih trendova otpora institucionalnoj zatvorenosti i društvenoj isključivosti. Posramljivanje zastupnice ograničenih svjetonazorskih i drugih potencijala uličnom akcijom izvrgavanja ruglu, odličan je primjer kreativne queer strategije u kojoj se kulturnim aktivizmom mijenja dominantnu kulturu i politički diskurs.

Gdje smo danas? Dobra je vijest da u Saboru, čini mi se, više ne sjedi niti jedan zastupnik/zastupnica koji su se blamirali u raspravi o prijedlogu zakona o registriranom partnerstvu, 2005 godine. Dok je još prije par godina coming out ili „izlazak iz ormara“ među javnim ličnostima bila rijetkost, danas imamo nekoliko kulturnih „celebova“ koji javno govore o svojoj spolnosti, navesti ću tek neke: Mima Simić, Dražen Ilinčić,  Dana Budisavljević, čija je intimistička obiteljska priča u filmu Nije ti život pjesma Havaja pokupila pregršt nagrada već u prvom naletu. Zakonska regulativa poboljšana je novim Zakonom o suzbijanju diskriminacije, koji predviđa i sankcije za diskriminacijske prakse.

Posljednjih godina bilježili smo relativno rijetke homofobne ispade javnih osoba (uglavnom su to Mamić, Marković & company), ali se uočava porast individualnih fizičkih napada na gej osobe. Tako je barem bilo do najave ovogodišnjeg splitskog Pridea, kad je iz ormara kao homofob izašao zastupnik HDSSB-a Zoran Vinković i nadoknadio tolerantno zatišje proteklog razdoblja. Sve oko splitskog Pridea priziva sjećanja na početke zagrebačkog Pridea. No, pojavio se i jedan sasvim novi element. Dubrovački biskup Mate Uzinić, navodno potaknut zamolbom Facebook prijatelja, uključio se u raspravu oko održavanja gej povorke u Splitu i naglasio dva prava – vlastito pravo na drugačije mišljenje, ali i kršćansku obvezu na toleranciju i uvažavanje drugih i drugačijih. Mali korak za dubrovačkog biskupa, rekli bismo, ali veliki odmak od dosadašnje prakse Katoličke crkve.

Najzanimljivije je, svakako, promotriti kako razmišlja većina hrvatskih građana. Prema jednom od rijetkih novijih istraživanja o stavovima društva prema seksualnim manjinama, 45,5% mladih homoseksualizam smatra nekom vrstom bolesti, dok njih čak 64,3% ocjenjuje da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno nastupanje (GONG,  Politička pismenost kod mladih u Hrvatskoj i stavovi prema EU-u, 2010).  Homofobija kao politički, anti-demokratski stav, sudeći po ovom istraživanju zastrašujuće je visoka među mladima. Ipak, postoje i pozitivni pomaci u društvenom i osobnom prihvaćanju i eliminaciji predrasuda. Prema istraživanju udruge CESI (Muškarci i rodna ravnopravnost u Hrvatskoj, 2011.), većina, muškaraca, njih 69%, se ne slaže s tvrdnjom da nikada ne bi imali prijatelja/icu koji je homoseksualac ili lezbijka. Doduše, ni  broj onih, 31%,  koji prihvaćaju takav stav nije malen za jedno civilizirano i prosvijećeno društvo. Dalje: većina žena, njih 89% prihvaća homoseksualce i lezbijke za prijatelje, dok za 54% muškaraca homoseksualnost nije prirodna i “normalna”.

Slično istraživanje rađeno 2002. godine (Ljudska prava i stavovi o homoseksualnim osobama, Agencija Puls za CARANA Corporation), čiji su rezultati, jer svježijih nije bilo, korišteni i u istraživanju indeksa otvorenosti, 2006., pokazalo je da homoseksualne osobe za 52% građana i građanki Hrvatske nisu bile poželjni prijatelji, samo 55% građana bilo bi ih prihvatilo kao susjede, a kao suradnike 58 %. Čak 22%  ne bi ih prihvatili niti kao stanovnike RH.

CESI istraživanje iz 2011., navodi da 62% muškaraca izjavljuje da bi ih bilo sram da imaju sina koji je homoseksualac, ali se toga ne bi sramilo oko 60 % žena. Iako tvrdnje nisu usporedive, rezultati bi mogli biti indikator pozitivnog pomaka na vrlo osobnoj, intimnoj razini. Zanimljivo je da u istraživanju koje je proveo CESI, kad je riječ o homoseksualnim brakovima, preko polovine ispitanika muškaraca, njih 56%, i 66%  žena smatra da bi homoseksualnim parovima trebalo biti dozvoljeno vjenčanje. Podatak ukazuje da je generalna javnost 2011. godine, na razini socijalnih prava, zacijelo manje homofobna nego što je to bio hrvatski Sabor 2006. godine.

Istraživanja i ispitivanje javnog mnijenja o seksualnim manjinama, kao i o njihovom doživljaju vlastitog društvenog statusa, prihvaćenosti i ostvarivanja prava i dalje simptomatično izostaju, što je dodatni dokaz diskriminacije tih manjina. Nedostaju i znanstvene discipline. U hrvatske sveučilišne kurikulume još nisu uvršteni ni ženski i rodni studiji, kamoli gej, lezbijski i queer studiji, što je znak dubokog provincijalizma akademske zajednice. Mediji su po prirodi stvari otvoreniji LGBTQ temama, ali i skloni glamurizaciji i senzacionalizmu. Što je ionako medijska norma.  Vlada je nedavno najavila stavljanje u proceduru novog zakona o registriranom partnerstvu. Biti će zanimljivo slušati raspravu i detektirati količinu homofobije i „kvirnosti“ (queerness)  u većinski liberalnom i socijaldemokratskom  Saboru. Javna rasprava o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji iznjedrila je ponešto kamuflirane, ali i otvorene homofobije, prvenstveno iz crkvenih redova.

U međuvremenu, Queer Zagreb najavio je samoukidanje. Kao razlog navode se loši produkcijski uvjeti u kojima festival nema mogućnost razvoja i rasta. Prati ga sudbina ostatka nezavisne, vaninstitucionalne kulture i umjetničke produkcije. No, istodobno saznajemo da se festival zapravo širi, regionalno i globalno. U lipnju ove godine, zagrebačka ekipa, s vrlo sličnom koncepcijom, organizira Queer festival u New York, gdje su prošle godine, prilično zapaženo, gostovali s Perforacijama. Član tima, Gordan Bosanac ovako je sažeo domete festivala:  Queeru više nije potrebna policijska zaštita od homofoba, dovoljni su redari koji će zaustaviti „navalu pedera“. Time je, kaže “odrađena” jedna faza kulturnog aktivizma, pa se festival, u formi u kojoj ga poznajemo, može ukinuti.

Iza svega je stajao mali tim kreativnih i radišnih (ah, to je tako ne-queer) ljudi koji su, uz dva festivala (Queer Zagreb i Perforacije) organizirali redovite filmskih večeri (QueerMoMenti), vodili i izdavačku i istraživačku djelatnost, lansirali portal  queer.hr  i priređivali queer partije. S vremenom su prerasli u krovnu organizaciju,  udrugu Domino koja sa ostalim LGBTQ udrugama sudjeluje i u konvencionalnom političkom aktivizmu.  Dakako, tu je i inventivni začetnik  i lider cijeloga projekta, Zvonko Dobrović koji je spojio menadžersku „izvrsnost“, estetsku intuiciju, kozmopolitsku informiranost, osobni šarm i aktivističku energiju. Zvonko je, u početku,  samo želio afirmirati i normalizirati queer koncept. Ali kako stvari može „normalizirati“ netko tko je u međuvremenu desetak puta obletio zemaljsku kuglu?

Ispratimo Queer Zagreb  s  jednim ironičnim komentarom: Formula – misli lokalno, djeluj globalno, kao inverzija visoko-modernističke, kolonijalne maksime misli globalno, djeluj lokalno, konačno je polučila uspjeh. I to baš sada kad je koncept postmoderne navodno zapao u duboku krizu.

(Tekst je u skraćenom obliku objavljen u Novosstima)


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

Marino Čajdo
Cocktail


OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija




Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop


Dominik Colins
Qoohanje za romantike