autor:

Im not affraid of what I ll face, but Im affraid to stay. / Jump, Madonna
Nekada tamo davno, prije nekih desetak godina jedna mi je prijateljica na jednom od brojnih oproštaja koje smo si priređivali, u jednoj knjizi koju mi je poklonila, zapisala: „Oduvijek je lakše onom koji odlazi. Ne srami se vratiti kada se umoriš.“ Zamjerala mi je što ju ostavljam, što odlazim u drugi grad bez fige u džepu i s koferom punim snova. Ona se jednostavno uvijek bojala spakirati taj isti kofer. Snovi su bili isti, samo usudba nije. Možda na jednak način na koji je ona meni zamjerala moje „ne-ostajanje“ sam ja  to radio drugim ljudima, za kojima sam žudio, tlapio, patio, otkidao , a koji nisu ostali uz mene, naravno.

Moja samoća, usamljenost, nesnađenost, zbunjenost ili da zvuči cool bi rekli- Me Being Single, DaRlInG- je već bila tema ovih kolumni. Uvijek nekako iz prikrajka patetike. Ovom kolumnom sam ju odlučio braniti, stajati iza nje. Ponovo ju otkupiti iz ralja sramote i tuge u kojima sam je ostavio. Na neki način.

Naime, ja i ne znam s kim bih ja to sada mogao biti, možda to i nije bitno, ali ipak. Promatram ja, nije da ne, ali jednostavno ne ide. Studirajući ono što mi drugi intimno prepričavaju o svojim odnosima, priznajem- izgradio sam poprilično jak obrambeni stav i nužno- ostao obeshrabren. Svi su, u toj izgradnji mehanizma, postali oni Drugi, Pakao, a ja kao pravi nacionalist (u Kiševom značenju) prav i pokoran sebi i svome.

Dakle, ono što mi se čini da se upisuje pod kompromis (a ne konsenzus!) za biti tj. bivati s nekim je apsurdno. Krenuo bih s par primjera ljudi koje poznajem (naravno da će mi oni to oprostiti i naravno da ih neću imenovati i naravno da je ovo sve samo oprimjerivanje, a ne osuđivanje). Naime: on mu kaže da s njim ne može biti jer je trenutno u čudnoj fazi, ali mu se javlja svaki dan te se svaki drugi  tjedan fino pojebu, ovaj drugi  je – pogađate- nesretan, ali se naravno zaljubio te sada ne zna kako da izađe iz tog začaranog kruga koji traje već duže od pola godine.

Ona je pak  u ovisničkoj vezi s ovisnikom, jedinoj u kakvoj se s ljudima koji imaju taj tip problema i može biti. Ona misli da će se on promijeniti i da će ostati doma uz nju i televizor, međutim on to nikada nije napravio osim kada je bio na detox-u ili bolestan. Veza traje četiri godine.

Potom: njih dvojica izgledaju kao slatki boy next door par, odvratno su besprizorni, ali za potrebe čaršijske estetike oni su sigurnom metom masturbiranja svih „okolo naokolo“ gejeva koji se ne osjećaju ugodno u svojoj homoseksualnosti. Izgledaju kao da se vole, ali samo tako izgledaju – odabir maski je odavno učinio  svoje. Noću pak traže trećeg pod izlikom svekolike slobode tijela, uma, emancipacije i zaobilaženja biblijskog koda spajanja dviju indivdua i svetosti odnosa. Tra bla. Veza traje sedam godina.

Ona pak mu je sve oprostila iako ju je izlevatio tisuću puta. Malo joj kaže da je voli, malo da ne, malo je uz nju, malo ne, ali ona vidi smisao i prosperitet  jer naravno – odnos njene slabosti i njegove jačine je uvijek njoj na korist.

Point koji predlažem samom sebi nakon ovih pregleda je da mislim da su oni svi ludi i da to tako ne ide. Omalovažili su tron ljubavi, tron ljubavnog. Idioti! Beskičmenjaci koji se ljubavnom retorikom i njezinim maskama koriste samo da bi ublažili svoju tjeskobu samoće. Ali taj point bi išao meni iz mog nekada uvjetno rečeno -nemnogostrukog ja. Iz mog totalitarnog dakle fašističkog shvaćanja ljubavi. Nisam više sklon takvoj konačnoj, kamenitoj i nebrušenoj misli. Barem mislim. Barem se nadam.

Point koji vama (i još jednom sebi) predlažem je da uzmete u obzir grešnost  i nesavršenost pojedinca. Svu njegovu nesposobnost i nemoć, sav njegov neodabir i frustraciju, nemogućnost preuzimanja odgovornosti za svoj, a tek tuđi život.

Mi ljudi smo slabi. Neki od nas se bore jače, neki slabije. Neki pišu, neki šute, neki pjevaju, neki se skrivaju, štrebaju, gutaju knedle, prežderavaju, prepijaju, drogiraju, obezvrjeđuju druge obezvrjeđujući sebe i obrnuto. Ostatak uglavnom -ipak- ne radi ništa.

Ono što ove moje, možda na prvu loptu- omalovažene primjere čini izvrsnim primjerima je činjenica da su to ipak negdje ljudi koji su pokušali ostati, da nastavljaju pokušavati ostati tu jedni za druge. Da se lome, kose, ne slažu, varaju, kradu je istina, ali ona istina koja je ovdje u drugoj funkciji a ta je – pokušaj zajedničkog boljitka, kakav god on bio. Doista, kakav god! Ok, možda su samo sebični, možda su samo nedovoljni sebi samima- da parafraziram okosnicu popularnog mišljenja, ali onda opet- šalju dobru poruku. Ljubavno komunističku!

Usmjereni smo jedni na druge, budimo odgovorni barem u pitanjima predanosti, u pitanjima ustrajnosti. Ako ništa drugo.  I to je nekakav oblik  istinoljublja i gravitiranja prema sreći.

Ako me razumijete.