autor:

Ministar uporave, Arsen Bauk, na okruglom stolu povodom obilježavanja međunarodnog dana borbe protiv homofobije najavio je rad svog ministarstva na nizu zakona koji se tiču LGBT osoba (KliK!-na-članak). Ministar je na okruglom stolu prisustvovao je, kaže, i iz obveze koju vidi kao zajedničku svim demokratski usmjerenim političarima: „Meni je ova tema bitna zbog toga što je to još jedna od posljednjih točaka u društvu gdje ne postoji većinski ili dominantni stav javnosti da je ovo pitanje ljudskih prava. To je gospođa Holy malo čak još i bolje objasnila. Velik je broj naših građana koji se smatraju demokratima, tolerantnima i tako dalje koji još uvijek prava LGBT osoba ne smatraju ljudskim pravima nego misle da se ovdje radi o nečem drugome i upravo zbog toga je bitno da oni političari, koji žele da imamo normalno demokratski uređenu državu u kojoj će se svi građani koji ne ugrožavaju druge osjećati sigurno, moraju biti na ovakvim skupovima. Naravno naše prisustvo ovdje neće puno ni popraviti ni pogoršati trenutno stanje ljudskih prava LGBT osoba ali na neki način moramo demonstrirati našu odlučnost da ne radimo kompromise oko ljudskih prava.“

Razgovarali smo s njime o nadolazećim zakonima koje će donijeti njegovo ministarstvo, nadolazećem Split Prideu na kojem želi sudjelovati, te o njegovom stavu spram homofobije, pa i one nasilne.

Arsen Bauk:
Zbog zakona o partnerstvima neki će političari svoju retoriku zbog sitnih političkih ciljeva izjednačiti s govorom mržnje.

Q.hr: Vaše ministarstvo priprema niz zakona koji se tiču LGBT osoba – što nas očekuje?
A.B.: Sad je u vladinoj proceduri novi zakon o osobnom imenu, on se najviše tiče transrodnih osoba. Na vladi bi to trebalo biti u četvrtak, u saboru ide na dva čitanja, provedena je javna rasprava o njemu u kojoj su sudjelovale i LGBT udruge, i njihove su primjedbe što se tiče transrodnih osoba uvažene a  zastupnici će sada reći završnu riječ. Također se radi novi zakon o državnim maticama gdje će biti inkorporiran prijedlog SDP-a iz 2010. godine, a taj dio koji se tiče transrodnih osoba, bit riješen na zadovoljavajući način.

Što se tiče istospolnih parova, imamo prijedlog zakona o registriranom partnerstvu iz 2006. godine, prilagodit ćemo ga sadašnjim društvenim okolnostima i stanju. Ići ćemo u proceduru i javnu raspravu, ali tu već očekujem malo veće prijepore.

Arsen Bauk:
Zakon o partnerstvima izazvat će široku raspravu u kojoj očekujem da će biti izraženi onakvi stavovi za koje smatram da će biti političara koje će biti sram što se ljudi s takvim stavovima bave politikom.

Q.hr.: Zašto?
A.B.: Zato što je za razliku od ove dvije teme za koje se još uvijek smatra da pripadaju u onaj dio ljudskih prava za koje većina građana smatra da trebaju imati i transrodne osobe, ovaj dio je, budimo objektivni – a ja pritom ne govorim o svom stavu, da ne bi bilo zabune – dakle u javnosti je nešto što se smatra kontroverznim i izazvat će široku raspravu u kojoj očekujem da će biti izraženi onakvi stavovi za koje smatram da će biti političara koje će biti sram što se ljudi s takvim stavovima bave politikom ali od toga ne možemo pobjeći. Prema tome to će biti jedan test i tolerancije društva i demokratičnosti društva i na kraju krajeva test za neke političare koliko će zbog nekih svojih sitnih političkih interesa svoju retoriku u stvari de facto izjednačiti s govorom mržnje. Ali to nas čeka.

Q.hr.: Što je međutim s načinom na koji se izražava politička podrška?
A.B.: Prema onome što je danas bilo izgovoreno, očito je da i u državnim tijelima postoje službenici koji ne provode zakon onako kako bi trebalo. Na svu sreću takvi primjeri ipak dolaze do očiju javnosti i dobiju barem službenu osudu. Ja tu dakle govorim jako otvoreno, svjestan toga da je velik broj onih koji se deklarativno zalažu za ljudska prava generalno a o ovim stvarima ne žele javno govoriti, odnosno ne rade ništa protiv ali ne rade ništa ni za. I uvijek se političari samo jedne opcije javno izjašnjavaju u korist ljudskih prava LGBT osoba, dok iz drugih političkih opcija još nismo dobili javnu potporu ovakve vrste, da bi netko od njih sudjelovao u povorci ponosa ili slično.

Q.hr: Vi ste osobno najavili da ćete učiniti upravo to – sudjelovat ćete u Split Prideu – zašto?
A.B.: Moje sudjelovanje je motivirano prvenstveno događajima od prošle godine. S obzirom da sam nosio listu pobjedničke koalicije u Splitu i u toj izbornoj jedinici, te da je ta lista dobila najviši broj glasova u gradu Splitu – uvjerljivo  – i da je očito da građani Splita u velikoj većini podržavaju i ovo za što se zalažemo, onda ne možemo dopustiti da neki drugi tog dana imaju svoj dan i da ponovo govor mržnje bude dominirajuć a da se mi sakrijemo. Ovo je prilika za otpor – otpor mržnji i otpor netoleranciji, tako da vjerujemo da će se zbog toga, kao što je slučaj i u Zagrebu,  to postati jedna manifestacija koja će biti uključena u turističku ponudu kao što to i drugi gradovi imaju. Hoće li to biti 2013. ili 2033. -  pitanje je.

Q.hr: Kako onda komentirate neusporedivu razliku LGBT civilne scene Zagreba i Splita – pa u konačnici zagrebačke LGBT udruge uz splitske Domine organiziraju tamo Pride?
A.B.: Očito je da se ljudi tamo boje. A kad vidimo razliku u održavanju tih manifestacija onda je svakome tko to gleda sa strane jasno i zašto se boje. Ali ako se oni boje onda oni koji imaju odgovornost za vođenje države trebaju stati u prve redove, a sudjelovanje su ove godine najavili ministar unutarnjih i ministrica vanjskih poslova. Kada javne osobe u tomu sudjeluju, posebno političke osobe, tu se šalje jedna druga poruka. Imat će priliku na svoj koži vidjeti kako je to – ali u stvari treba vidjeti kako će to proći. Nije to u ovom trenutku lako vidjeti, dosta ovisi i o postupanju policije i vjerujem da će nazočnost resornog ministra motivirati i policiju na primjenjivanje onoga što je primjenjivala u Zagrebu prošlih godina kada je prošlo bez incidenta.

Q.hr.: Javne osobe iz političkog života su i gradonačelnici u čijim se gradovima održavaju povorke ponosa…
A.B.: Ja ne želim nikome nametati dužnosti. Kerum je barem jasno rekao da to ne podržava. Ali, kada je riječ o gradonačelnicima, očito je da neki političari kalkuliraju o tomu što će njihovo biračko tijelo reći. Naravno, svi koji su na tim funkcijama došli su na njih glasovima građana, a građani mogu na različite načine odrediti za koga će glasiti. Samim  time da u hrvatskoj javnosti postoji većinski stav da je to kontroverzna tema – dakle ja govorim o percepciji građana, ne govorim što politika o tomu govori – onda neki političari kalkuliraju s time, i onda se povode otprilike ovako: iako bi osobno to vjerojatno osudili, tu osudu ipak prešute, a ne daju potporu da se ne bi time zamjerili svojim biračima. Za neke druge slučajeve bih rekao da je to legitimno, ali za ovo ne mogu reći da je to legitimno. Oni imaju pravo svoj stav izraziti riječima a ne kamenjem – svi oni koji se s time ne slažu. Ukoliko ne mogu istolerirati da se jednom godišnje, recimo to tako, sigurno prošeta gradom, onda sasvim sigurno da ta razina tolerancije preniska da bi se nešto moglo konstruktivno oko toga dogovoriti.

Q.hr.: Uz pitanje javnih okupljanja, postavlja se i pitanje osobnog i obiteljskog života. Odakle zazor od riječi brak?
A.B.: To je samo način na koji će se nešto nazvati – ako je problem samo u tome, onda nemamo problem. Po meni je najveći problem – i ja to nikako ne mogu shvatiti – zašto netko smatra da bi se istospolni parovi trebali zatvoriti u svoja četiri zida i zašto nemaju ništa protiv toga „unutar četiri zida“ a imaju nešto protiv toga da ih vide da se na ulici drže za ruku. Jer onda bi se naravno moglo postaviti drugo pitanje, za raznospolne parove, jer u nekim zemljama se ni heteroseksualni parovi ne mogu držati za ruku, a žene moraju biti pokrivene.

Dakle sve je pitanje društvenih normi, a društvene norme se propisuju. A imamo i one nepisane norme. Dakle zakonski nije zabranjeno nikako da se osobe istog spola prošeću bilo kojom ulicom u bilo kojem dijelu Hrvatske, a opet to još uvijek ne možemo vidjeti. I opet znamo zašto je to tako – zbog straha, a onda se postavlja sljedeće pitanje: čemu taj strah, odnosno ako nešto ne brani država, tko je to uzeo zakon u svoje ruke da to propiše kao nepisani zakon i kada netko to napravi onda čak ni ne dobije toliku javnu osudu kakvu bi trebao. I zato se mi koji smo se kandidirali da vodimo ovu državu – na što nas nitko nije tjerao! – moramo izložiti da bi omogućili da se zakon provodi i da država i zakon štite sve one na koje se to odnosi. Tako da je pitanje braka pitanje nekoliko koraka iza onoga što mi moramo u društvu riješiti da se ne bi takva pitanja postavljala. Pri čemu se i u nekim razvijenijim društvima koja imaju dužu demokratsku tradiciju ta pitanja također jednako postavljaju.

Q.hr.: Želite li reći da pitanje istospolnih partnerstava nije toliki prioritet kao neka druga pitanja?
A.B.: Postoje različita viđenja unutar društva koja su ona prava koja su „prihvatljiva“ a koja nisu.

Q.hr: I kako onda država može utjecati na promjenu u društvu? I koliko takve promjene mogu brzo nastupiti?
A.B.: Brzo – o tom potom. Mi se danas još susrećemo i s određenim pojavama prema nacionalnim manjinama. Iako je to na neki način možemo reći u većini prevladano, a tome je doprinijela – ja kad treba pohvaliti bivšu vladu ne štedim s pohvalama – dakle tome je doprinijela i politika bivše, HDZ-ove vlade, posebice Sanaderova – ako i ima, a ima, velikih grijehova, to mu je ipak jedna od zasluga. Pa ipak društvo zna imati situacije i da se vrati unazad, da nekome padne napamet primjerice romsku obitelj ograditi žicom. A mi po pitanju LGBT prava nismo još došli ni do pozicije da se imamo kamo vratiti! Nalazimo se tek dva ili tri koraka od početka ali još uvijek nismo na kraju početka. Dakle kad prijeđemo kao društvo tu crtu, da više nećemo biti na nekakvom početku, onda se može odgovarati na ovakva pitanja.

Arsen Bauk:
Mi danas imamo u političkom životu i fašistoidne skupine, ali one su marginalne. Što se tiče odnosa prema LGBT populaciji – one nisu marginalne.

Ja bih na ovakvo pitanje naravno mogao dati i politički odgovor, ali mislim da je ovako bolje, jer ja jednostavno ne zaboravljam činjenicu da u Hrvatskoj postoje ljudi, i to organizirane skupine, koji su spremni nasilnim sredstvima rušiti ljudska prava jednog dijela populacije. I da u stvari vrlo otvoreno šalju takve poruke. Primjerice to „gej nije okej“ je jedna poruka koju se može na različite načine shvatiti – što to znači da nije okej? Meni neke stvari isto u društvu nisu „okej“ ali na to ne odgovaram nasiljem. Ali kad imamo grupu prema kojoj se ide nasilno, onda reći da nešto „nije OK“  – ipak bi trebalo na drugi način izražavati svoje neslaganje, a ne tako jednostavno ili u doskočicama.

Nije problem u postojanju takvih skupina, nego se meni čini da je problem što one nisu marginalne. Mi danas imamo u političkom životu i fašistoidne skupine, ali one su marginalne. Što se tiče odnosa prema LGBT populaciji – one nisu marginalne. I to je problem. Sad je pitanje kojim koracima postići da ipak onu tihu većinu uvjerimo da su to ljudska prava i da oni ljudi koji za sebe smatraju da su tolerantni, demokratični i nenasilni -  da njih uvjerimo da su i ovo ljudska prava jednako kao i neka druga koja su im „normalna“.
Naravno postoji i onaj dio, hajdemo mi ispravljati stvari korak po korak, od ovih lakših pa ćemo doći do onih „težih“, u ovom trenutku je posve nebitno hoće li se nešto zvati brak ili ne ako je sadržaj zadovoljen pa onda kada, nakon određenog broja godina, kada određenom broju ljudi neće više biti problem izgovoriti riječ brak, onda ćemo i to izmijeniti.

Q.hr: A biste li vi osobno bili onda vjenčanim kumom istospolnom paru?
A.B.: Da bi nekome bili vjenčani kum ta osoba vam valjda mora biti bliski prijatelj ili prijateljica. Iako među bliskim osobama nemam nikog za koga znam da pripada LGBT populaciji hipotetski ću odgovoriti da bi ako bi to taj prijatelj ili ta prijateljica tražila. Naravno, pitanje je kako bi se to definiralo i kako bi se točno zvalo.