Ne znam. Nije baš fora biti single. Ne više. Čovjek stvarno postane egoističan. Onako nekako, ali baš grozno.Na grozan način. Ima jedna pjesma iz mog djetinjstva. Zove se “Kad umre ljubav”. Pjeva ju Kemal Monteno.
Prekrasan pjesmuljak o propaloj ljubavi. Nikada nisam mislio da ću i sam ja biti medij tih stanja.Ali, evo – svjedočim. Punih 27 godina. Loše veze, loša ljubovanja, nekreativne i ne-poticajne ljubavi. U pravilu užasno netalentirani ljudi za ljubav. A za ljubav je važno imati talenta. I ne misliti da je izbor cijeli svijet i da upravo taj – cijeli svijet – čeka na Tebe. Ne čeka. Nema čekanja. Kretanje je permanentno stanje.
Zar ne znate? Ljubav je prostor imaginacije. Ozakonjeni, oznanstvenjeni, omađijani prostor imaginacije. Ne, ne znam ni ja, da olakšam i sebi i vama. Mislio sam da znam i mislio sam da sam spreman, a nisam bio. Nemam ni ja talenta. Moj se talent svodio na posesivnost i opsesivnost i reprodukciju (podsvjesnu) filmskih kadrova, scena, priča. Instantno zaljubljivanje i prebrzo, ali doista – prebrzo voljenje tog navedenog subjekta. Takva nam je kultura u kojoj smo zadojeni (nije da se branim), ali čini mi se da ovaj potrošački kod je odavno dobio još jednu rubriku, a ta je: emocionalna potrošnja koja se koristi istim modelima, poput: radnik – trgovac – vlasnik. Da ne iskoristim brutalnije sinonime. U tom emocionalnom kodu smo sve sami sebi: i trgovac i vlasnik i radnik. Tako kaže nova psihologija, izrugivački ju tako nazovimo.
Tvrdim da se ne možemo mijenjati. Barem ne tako lako, barem ne tako kao oni divni mali primjeri (opet da kažem: filmskih i muzičkih produkcija) kojima se divimo. Današnje društvo s ustrajanjem u ideji izbora prikriva klasne razlike, kao rasnu i spolnu nejednakost.
Ova tjeskoba u kojoj živimo, da nismo dovoljno dobri, da nismo dovoljno lijepi, dovoljno samosvjesni, dovoljno “znamo što želimo” dovela je do nevjerojatnog stanja, a to je – s jedne strane da prekovremeno i za male novce radimo svoje posliće, da se obraćamo tko zna kakvim proročicama i teacherima ne bi li nam oni nešto rekli više o nama samima te nas na taj način spasili (izgleda od nas samih?). Dovela je i do toga da mislimo kako nitko nije dovoljno dobar, oko nas, za nas same. U toj svekolikoj izoliranosti od stvarnog emocionalnog angažmana, quasi smo potaknuti da “ovladamo sami sobom”, da prvo naučimo voljeti sebe i da ćemo tek onda naučiti voljeti druge. Zvuči logično? Ali nekako i nije, jel’ da? Ili?
Vjerujem da smo uvijek isti. Iako u ovom postmodernom razumijevanju svijeta izgleda da je svekoliki život postao stvar odluke, koju treba pomno donijeti da bismo se u što većoj mjeri približili idealu sreće i samoispunjenja koje zagovara društvo.
A ako si isti, ne možeš ili nisi mogao odlučivati.
Ostajemo uvijek isti je množina jedne pjesme koja mi se također šulja po uhu.
Ja se osjećam kao uvijek isti.
Očito vjerujem u poeziju. Neš ti.
Temeljno pitanje je: u što Ti vjeruješ?
Na njega se svaki dan mora odgovarati, iznova.
Pogrešno razmišljanje i loš sadržaj. “Nemam ni ja talenta.”- Tu si u pravu.