autor:

Zamisliti studentski, još manje učenički, dom u kojem sobe dijele osobe suprotnog spola za većinu je zemalja i njihovih studenata san snova. U nekim tradicionalnijim zemljama segregacija ide do te razine da dečki i cure ne mogu uopće biti smješteni u istom domu, pa ni u istom kompleksu zgrada, dok je u Hrvatskoj, bar što se tiče državnih domova, nešto svjetlija situacija. Naravno, ni kod nas nije moguće legalno biti smješten u sobu s osobom suprotnog spola, no priče govore i dokazuju da su neki dovitljivi studenti pronašli načine kako tome doskočiti.

Djelomično zaslugom slučaja Tylera Clementija, koji je počinio samoubojstvo zbog uznemiravanja od strane svog homofobnog cimera, gotovo stotinu učilišta u SAD-u odlučilo je promijeniti svoju politiku smještaja u domove, dopuštajući tako sada dečkima i curama da borave u istom prostoru. Iako se još uvijek radi većinom o privatnim sveučilištima, a od državnih onim malima i liberalnima, promjene još uvijek nisu zadesile velike prominentne škole. Razlog je tome što uprave strahuju od gnjeva donora, dakako desničarskih, koji obilno novčanim sredstvima podupiru visokoškolsko obrazovanje u SAD-u.

Na teritoriju samog SAD-a postoji udruženje (Gender Neutral Housing Coalition) koje lobira za rodno neutralnu politiku smještaja studenata, još od jeseni 2009., i tvrdi kako pravi problem nije samo administracija koja odbija razmotriti inicijativu već činjenica da treba pronaći konsenzus između svih koji su posredno i neposredno dijelovi sveučilišta: od studenata, njihovih roditelja, donora, osoblja ali i zakona i propisa o radu sveučilišta. A sami donori ne financiraju kikirikijem. Bilijunaš Aubrey McCledon sveučilištu u Oklahomi, koje je trenutno u centru pozornosti zbog svojih rigorozne politike smještaja, do sada je samo ovom sveučilištu donirao preko 12 milijuna dolara. Vrijedi spomenuti kako je isti čovjek dao i milijune organizacijama koje se bore za očuvanje braka. Uprave sveučilišta američkog Juga stoga s razlogom strahuju od financijske nestabilnosti.

Unatoč neizvjesnom razvoju situacije na ovom i drugim sveučilištima, javna rasprava o promjenama je konačno otvorena. Nisu neuobičajeni slučajevi zlostavljanja od strane homofobnih cimera, a tamošnja javnost još se vijek oporavlja od nedavnog slučaja samoubojstva tinejdžera nakon opiranja javnosti obilježavanju mjeseca LGBT povijesti. Pobornici promjena s razlogom se stoga pitaju treba li se dogoditi još koji slučaj Clementi kako bi se stvari pomakle naprijed?

Što bi rekli na hrvatskim sveučilištima?

Iako se ovo pitanje još uvijek nije povlačilo po hrvatskim medijima i javnom prostoru, kao što ni ne postoji niti jedna vidljiva inicijativa za rodno neutralnu politiku smještaja u studentskim domovima, praksa je pokazala kako nije nemoguće ostvariti smještaj u sobi s osobom suprotnog spola, što se uglavnom realizira internim mijenjanjima rezidenata bez informiranja uprave domova.

Nimalo nije neuobičajeno da su studenti prisiljeni biti u sobama s više ili manje homofobnim cimerima (pokušajte samo zamisliti sraz nekog s filozofskog i difovca) a uprava u najboljem slučaju, ukoliko pokaže interes za prijavljeni problem, može dodijeliti novu osobu istog spola ili nekog od prijatelja s kojima se ostvari dogovor o zajedničkom stanovanju.

Međutim, svakako bi bilo interesantno čuti mišljenje Sveučilišta u Zagrebu i Studentskog centra o ovoj temi, tim više da (s obzirom da sveučilište još uvijek nije privatizirano) ne postoje „desničarski donori“ kojima bi se mogli pravdati.