autor:

Razgovarao: Slaven Crnić

David M. Halperin je američki profesor povijesti i teorije seksualnosti te komparativne književnosti te ga se smatra jednim od začetnika queer teorije. Njegova su najpoznatija djela One Hundred Years of Homosexuality and other essays on Greek Love (1990), Saint Foucault: Towards a Gay Hagiography (1995), How to Do the History of Homosexuality (2002) i What Do Gay Men Want? (2007). S profesorom Halperinom razgovarali smo za njegova posjeta Zagrebu povodom Queer Zagreb festivala.

 

Q.hr: U svojim djelima puno pozornosti pridajete konceptima gubitka, tugovanja, ljubavi, žudnje te, posebice, prijateljstva. Kakav otpor mogu te ideje i prakse pružati u današnjem svijetu, obilježenom krizom neoliberalne ekonomije te rastućom društvenom nejednakosti?

D.H.: To je vrlo teško pitanje; vrlo kompleksna politička tema. Nisam siguran je li moguće dati jednoznačan odgovor na takvo pitanje bez osvrtanja na specifični kontekst. Doista je točno da današnji specifični neoliberalni konsenzus proizvodi golemu količinu očaja i patnje. Stoga ljudi silno žude za bijegom iz situacije u kojoj smo se zatekli. Naravno, neoliberalna ekonomija proizvodi i na tržište stavlja oblike bijega dizajnirane za ublažavanje patnje i očaja koje sam taj neoliberalizam proizvodi. Mislim da ne trebamo zvučati previše negativno kad je riječ o neoliberalizmu; nije da su svi bili sretni prije njega; nije da su neki drugi, kolektivniji oblici društvenog života, nužno proizvodili sreću. Ali danas postoji jedna politika koja se zapravo sastoji od prebacivanja socijalnih prava u ruke pojedinaca. Pritom se sve nas pokušava učiniti odgovornima za vlastitu sreću, ali i patnju koja je zapravo društveno uvjetovana. Ta politika promovira svojevrsni stoicizam te nas pokušava natjerati na to da vlastitu patnju doživljavamo kao priliku za nadilaženje pojedinačnih teškoća, a da moralno uzdizanje definiramo kao prevladavanje očaja. Sve je to, naravno, meni krajnje odbojno. U isto vrijeme, naše društvo pruža svakovrsne izlaze za bijeg te ih također stavlja na tržište, bilo da se radi o seksu, drogama, konzumerizmu, putovanjima ili drugim oblicima užitka. Zaista je točno da ne-institucionalizirani, neprepoznati, ne-kanonizirani oblici ljudskih odnosa otvaraju stanovite mogućnosti, međutim, u isto se vrijeme radi o oblicima ljudskih odnosa koji se danas također potiču jer se sad nova tržišta stvaraju oko oblika prijateljstva ili međuljudskih povezivanja koja idu onkraj obitelji, srodstva ili institucija. Ne mogu dati brz i lak odgovor. Volim razmišljati na način da su uspješni progresivni politički pokreti oni pokreti koji obraćaju pozornost na nezadovoljstvo ljudi te im pružaju kolektivni oblik izražavanja kojim je moguće izraziti i zaliječiti dio te patnje. Smatram da je upravo to queer pokret neko vrijeme činio, a i danas čini na određenim mjestima. Izazov za nas koji još uvijek u njega vjerujemo jest iznaći načine njegovog djelovanja u skladu s onim što ljudi trebaju.

Q.hr: Mislite li da je američki LGBT pokret postao de-radikaliziran i konzervativan kad su posrijedi njegovi ciljevi i metode?

D.H.: Da, mislim. Ali ja bih zapravo rekao da lezbijski i gej pokret u Americi više gotovo i ne postoji. Većim je dijelom nestao. Ono što imamo jest velik broj organizacija za lobiranje, ali mislim da više nemamo politički pokret jer više nije jasno što bi se ovih dana trebalo učiniti da golemi broj ljudi izađe na ulice potaknut nekim događajem. Tome je tako iz više razloga. Povezano je s raseljavanjem gej ljudi koji su se nekoć običavali koncentrirati u određenim četvrtima pojedinih gradova, a sada su delokalizirani. Djelomice je na to utjecao porast vrijednosti nekretnina u urbanim sredinama, zatim epidemija AIDS-a koja je uništila urbane gej zajednice. Svakako je na to utjecala i pojava Interneta, odnosno činjenica da gej ljudi mogu biti međusobno povezani bez toga da žive u blizini jedni drugima. Zbog svih tih razloga, više nemamo mnoštvo gej ljudi na određenim područjima koje bi se dalo mobilizirati da reagiraju na određene događaje. Imamo pokret za bračnu jednakost koji je samo djelomice gej, pretpostavljam većim dijelom, ali u koji su uključeni i brojni drugi ljudi. Ali nisam siguran imamo li u Americi još uvijek značajan gej pokret.

Q.hr: Je li ova de-radikalizacija ili iščeznuće američkog LGBT pokreta povezano s činjenicom da nije prepoznao ili inkorporirao neka od pitanja koja je postavila queer teorija?

D.H.: U Americi je nesumnjivo nastao raskol između mainstream gej i lezbijske javnosti te onih koji rade na području queer teorije. Razmjer tog raskola očit je ukoliko se prisjetimo da su na posljednjem velikom gej maršu u Washingtonu, 1993. godine, sudjelovali brojni gej i queer intelektualci. Eve Sedgwick, Michael Warner i ja smo bili tamo. 2000. godine se dogodio još jedan marš u Washingtonu, međutim, nitko od nas nije sudjelovao na njemu i radilo se o malenom događaju. Činjenica da od 2000. godine u Americi nije bilo niti jedne velike gej demonstracije znak je i nestanka gej pokreta. Ne radi se o tome da danas više nema bitnih političkih problema s kojima su LGBT osobe suočene u Americi.

U svakom slučaju, raskol između mainstream lezbijske i gej politike te queer teorije može se opisati na nekoliko načina. Lezbijska i gej mainstream zajednica u Americi se uvelike bavila trima stvarima koje queer intelektualci nisu prihvatili kao političke ciljeve. Prva je pitanje gejeva i lezbijki u vojsci, odnosno okončavanje zabrane ne-heteroseksualacima da otvoreno služe u vojsci. Druga stvar je gej brak. Treća je gej gen, dakle pružanje dokaza da je homoseksualnost biološke naravi, čime se pokušalo suprotstaviti religioznom kršćanskom stanovištu po kojem je homoseksualnost grešni odabir. Queer intelektualci su zauzeli potpuno drukčiju poziciju u odnosu na mainstream kada je riječ o ove tri teme. Oni su se suprotstavili ili kritički sagledavali zahtjeve za gej brakom, službom u vojsci i biološkim determinizmom oko homoseksualnosti. Raskol se, dakle, odvio na ideološkoj razini. Također, jedna od posljedica nestanka urbanih gej zajednica jest i nestanak lokalnih gej tiskovina. Upravo su se u lokalnim gej tiskovinama svojedobno razmjenjivala mišljenja između ljudi u zajednici i intelektualaca oko ideja razvijanih na sveučilištima ili u knjigama. Za gej novine su pisali studenti i drugi mladi ljudi uključeni u intelektualne pokrete te su pokušavali nova intelektualna strujanja objasniti jezikom razumljivim običnim ljudima. Jezik queer teorije počesto je vrlo težak te je i to dio problema: mnogo ljudi iz pokreta, a koji nisu intelektualci, žale se da ne mogu shvatiti queer teoriju jer je napisana teško razumljivim, elitističkim jezikom kojim se služi tek nekolicina intelektualaca za međusobno polemiziranje. Mislim da je to ponekad istina. Ali u nekim slučajevima jezik nije nužno toliko složen već se radi o tome da danas više nema tumača, odnosno ljudi koji bi posredovali između svijeta akademije i javnosti. Zbog svega toga je nastao raskol, a jedna od njegovih posljedica je ta da se sada samo na sveučilištima mogu pronaći ostaci nekoć radikalnog gej pokreta iz ’70-ih, ’80-ih i ’90-ih. Radi se o paradoksalnom fenomenu: ljudi koji su se na sveučilištima bavili queer teorijom inspiraciju su crpili iz šireg queer pokreta, tada puno kreativnijeg i radikalnijeg no što su intelektualci samostalno uspijevali biti. Mi smo teorijski interpretirali ono što se odvijalo u gradskoj queer kulturi. Te kulture više nema, a mi smo postali njeni kustosi. Više nema takve kulture koja bi nas nadahnjivala; sve moramo odraditi sami.

Q.hr: Je li se queer teorija pretvorila u vrlo restriktivan način mišljenja? Primjerice, u knjigama How to Do the History of Homosexuality i What Do Gay Men Want, pišete o riziku stanovitih dogmatskih interpretacija Foucaulta koje doprinose stvaranju svojevrsne konceptualne monokulture.

D.H.: To je nešto što me jako brine. Mislioci koji su inspirirali queer teoriju nisi bili dogmatici. Naprotiv, oni su iznosili ideje da bi se stvorile nove mogućnosti promišljanja. S vremenom su ti mislioci stekli ugled, njih se kanoniziralo i počelo predavati, a istovremeno su njihovi sljedbenici počeli ustrajavati na nekim njihovim idejama, smatrajući da je afirmacija tih ideja izrazito važna. Međutim, tim se idejama više nisu služili za stvaranje novih mogućnosti promišljanja. Djelomice zbog toga što su te mogućnosti već stvorene i danas postoje. Moj je stav da ukoliko pokret želi ostati živ, moraju se stalno iznalaziti nove mogućnosti mišljenja. Foucault je vrlo pažljivo izbjegavao davanje propisujućih iskaza. Kategorički je odbijao zauzeti svaku uopćenu političku poziciju jer je znao da je svaka politička pozicija zapravo kontekstualna; nju se zauzima u specifičnoj situaciji, a ona potom proizvodi odgovor s druge strane. I jednom kad se reakcija dogodi, odgovor na nju mora uslijediti na način koji je uzima u obzir. Dakle, Foucault je vrlo pažljivo smještao ono što je govorio u kontekst specifične borbe. Ovih me dana najviše smeta kad ljudi uzimaju određeni Foucaultov iskaz i kažu, kao da se radi o kritici Foucaulta, da se njegov model ne može primijeniti na Indoneziju. Pa, naravno da se ne može primijeniti na Indoneziju! Zašto bi? Nije dizajniran za to; dizajniran je da bi se primjenjivao na specifičnu situaciju u Foucaultovom kontekstu.

Q.hr: Mislite li da je popularni američki, dominantno liberalni pokret postao svojevrsni globalni uzor za LGBT pokrete, čak i u onim zemljama čija je sociopolitička situacija potpuno drukčija od one američke?

D.H.: Na konferenciji “Kraj početka – početak kraja” koja se održala uz Queer festival čuli smo, na primjer, da libanonski Helem ne promiče LGBT pokret u stilu popularnog američkog, vidljivog, uličnog pokreta. Mislim da je ovo što se dogodilo u Hrvatskoj vrlo zanimljivo u tom smislu. Možemo to slijediti u dva pravca. S jedne strane, pokazalo se da su određeni aspekti američkog modela učinkoviti: njih se može presaditi, pa se gej demonstracije mogu održavati i biti prilično utjecajne. Koliko sam shvatio, pride u Zagrebu je doista uspio otvoriti nove mogućnosti i stvoriti nove slobode. Istovremeno, situacija je drukčija jer se radi o manjem društvu s manjom, integriranom elitom. Posljedica toga je da su aktivisti imali prilike surađivati s određenim ključnim figurama ili ključnim institucijama. Lakše je izvedivo jer možete identificirati, a potom se i obratiti ljudima na vlasti čije odluke imaju utjecaja. U manjem su društvu i veće šanse da će ljudi na vlasti imati više sluha za organizirani napor vođa organiziranog pokreta. U Americi, i u nekim drugim zemljama, stvari drukčije stoje. Mislim da je, sagledano u cjelini, izvoz američkog ili britanskog, a ponekad i australskog queer aktivizma bio od koristi u drugim društvima, iako je poprimao različite oblike i pridonio različitim povijestima. Mislim da je to često posljedica njegovog prilagođavanja različitim kontekstima.

Q.hr: Vaša sljedeća knjiga nosi naziv How to Be Gay. Kojim problemima i temama se bavite u njoj?

D.H.: Knjiga se bavi time što to kulturno, a ne seksualno, znači biti gej. Bilo mi je čudno pisati tu knjigu jer sam se većim dijelom svog života bavio upravo temama muške gej seksualnosti – seksualnim klasifikacijama, seksualnim ponašanjem, diskursom seksualnosti, seksualnom diskriminacijom, homofobijom. U novoj me knjizi zanimaju potpuno suprotne stvari – zanima me muška homoseksualnost kao kulturna orijentacija, a ne seksualna orijentacija. Mislim da studija muške gej kulture omogućuje govor o muškoj gej seksualnosti koji nije niti psihologijski niti individualan, već kolektivan i društven. U svojim sam se djelima posljednjih petnaestak godina bavio time kako prisvojiti ideju muške gej subjektivnosti od psihologije i misliti o njoj na ne-disciplinaran način.

Q.hr: Mislite li da neki muški gej autori, poput Gidea, Geneta, Wildea i Prousta, još uvijek mogu biti dobar uzor gej muškarcima?

D.H.: Da. Oni su dobri uzori upravo stoga što su zločesti uzori. Upravo razmišljam o kolegiju koji bi se bavio “zločestim homoseksualcima.” Mislim da bi to bilo korisno. Oni još uvijek mogu biti važni; oni još uvijek jesu važni. Obožavam kreativnu, eksplicitnu gej kulturu koja je nastala nakon Stonewalla – Alan Hollinghurst, Neil Bartlett, Jamie O’Neill i neki drugi pisci napisali su briljantne knjige o gej muškarcima; knjige koje su eksplicitne i otvoreno gej na način koji nije bio moguć prije gej oslobođenja. Međutim, isto tako mi je zanimljivo da nijedan suvremeni, otvoreno gej pisac nije uspio steći ugled kakav još uvijek prati Wildea, Geneta ili Prousta. Dio razloga je u tome što nas oni izvlače iz modernog, psihologijskog, identitetskog pristupa gej životu i otvaraju mogućnost za estetičko, društveno i strukturalno razumijevanje muške gej subjektivnosti. Mislim da nam je to važno kao mogućnost, kao prilika čak i ukoliko ne reproduciramo specifičnu formu Wildeovog esteticizma. Kategorija estetskog je i dalje važna upravo stoga što predstavlja ne-disciplinaran modus subjektivnog života.

Q.hr: Je li suvremena queer teorija, posebice u institucionaliziranom obliku, zaboravila spomenute autore?

D.H.: Ne znam je li ih zaboravila – nekolicina queer teoretičara i teoretičarki i dalje piše o njima, – ali u How to Be Gay zastupam tezu da je queer teorija zaboravila svakidašnje prakse suvremenog gej društvenog života.  Također, queer teorija sumnjičavo pristupa govoru o muškoj gej kulturi jer se svaki pokušaj opisivanja muške gej kulture može doimati esencijalističkim, odnosno implicirati da su gej muškarci definirani stanovitim univerzalnim značajkama zajedničkim svim gej muškarcima – ni ja ne vjerujem u takvo što. Međutim, i queer teorija i suvremeni američki gejevi i lezbijke vrlo podozrivo pristupaju svakoj naznaci kolektivne gej razlike. Mnogo američkih mainstream lezbijki i gejeva niječu da se gej osobe razlikuju od ostalih ljudi. Queer teorija želi biti puno detaljnija te pokušava razložiti sve na partikularnosti roda, nacionalnosti, dobi, klase, rase i etniciteta. Smatram da je sve to važno, ali također mislim da se u procesu gubi sposobnost promišljanja, prepoznavanja i vrednovanja određenih vrlo izrazitih kulturnih razlika, kulturnih značajki muške homoseksualnosti koje dijeli velik broj ljudi. Više nemamo prikladni jezik da bismo govorili o tim stvarima. Na to se, dakle, želim osvrnuti.

Q.hr: Jesu li razvojem takvih stavova kolektivne razlike pretvorene u nešto ne-emancipatorno?

D.H.: Ne znam je li rezultat ne-emancipatoran. Ono što je sigurno jest da gubimo sposobnost promišljanja samih sebe i promišljanja vlastite subjektivnosti, promišljanja o tome zašto toliko gej ljudi voli određenu ikonu. Primjerice, zašto je Lady Gaga internacionalna gej ikona? Nijedan gej muškarac nije ni približno toliko popularan među gej muškarcima kao ona, i to u Americi, Turskoj, Japanu… svugdje. Dakle, u redu je reći: “Da, gej ljudi se razlikuju jedni od drugih na različitim mjestima”, međutim, ne bismo smjeli zanemariti stvari koje dijelimo onkraj kulturnih razdaljina. Nemamo stvarnog načina na koji bismo o njima razmišljali.

Q.hr: Ovo je vaš drugi posjet Zagrebu. Došli ste na prvi Queer Zagreb festival i sada na posljednji. Što se, po vašem mišljenju, promijenilo u ovih deset godina?

D.H.: Ono što ja vidim jest razlika između toga da se radi nešto potpuno novo i smjelo, nešto što uzdrmava ljude, i toga da se radi nešto što se na neki način već očekuje. Vidim i razliku između toga da se radi nešto što zahtijeva puno potpore od različitih organizacija i toga da sad ljudi više ne vide razloga da daju svoju potporu jer se stvar događa već neko vrijeme. Ono što se nije promijenilo jest koliko su Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović briljantni i zanimljivi, uvijek razmišljaju na najmanje konvencionalan i očekivan način. Uzbudljiva je i njihova odluka da okončaju festival u ovom trenutku. Kao što su i sami rekli: “Ne znamo što to znači okončati festival; okončavanje nije kraj, već prilika da razmislimo što to znači i gdje se sada nalazimo”. Stoga me silno zanimaju kakvi će biti ishodi ove odluke te se nadam da ću biti u prilici vratiti se za desetak godina i osobno im posvjedočiti.