autor:

VJ-ing je u posljednjih nekoliko godina od forme subizražavanja postao jedan od sastavnih segmenata svakog većeg partija domaćih DJ kolektiva koji u svojim redovima imaju i po nekoliko osoba zaduženih za vizualizacije koje će nam otimati pažnju prilikom plesanja na podiju. Najbanalnije izraženo, VJ-ing tako postaje dio performansa a njegovi autori dijele s publikom svoju bazu pokretnih slika kojima odgovaraju glazbi i ambijentu prostora izvlačeći iz te baze materijale koje prikazuju u različitim konfiguracijama.

I premda je VJ-ing penetrirao u moderni clubbing kao njegov sastavni element tek posljednjih desetljeća, njegova je povijest znatno starija. Moderni VJ-ing nastaje sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada rock bendovi prilikom nastupa sve češće koriste video snimke kao pozadine (U2, Alice Cooper, Tuxedomoon) a rastom popularnosti elektroničke scene i sve većeg investmenta u vizualnu promociju izvođača, VJ-ing se polagano razvio kao samostalni ko-produkt clubbinga i nastupa pop-rock izvođača.

Većina domaćih VJ-eva je samouka s obzirom da je osnovna (a većini i jedina) potrebna oprema prijenosno računalo. Od sekundarne se opreme mogu koristiti video miksete, midi kontroleri i kamere – ovisno o individualnim potrebama pa samim time ovisi i o koliko se skupom hobiju odnosno profesiji radi. I dok se s vremena na vrijeme održavaju kolektivne VJ radionice (posljednja na ovogodišnjem Velesajmu kulture čiji su polaznici naučeno imali priliku pokazati na završnom partiju), pokušaj-pogreška metodom se o VJ-ingu obrazovala i naša sugovornica Tanja, koju mnogi poznaju s VJ pulta Pistolero Breaksa ili Parytcipacija pod umjetničkim imenom ‘Tanja i 400 zečeva’.

Samostalna forma: VJ-ing kao instalacije u muzejima i kazalištu

Premda u svjetskim razmjerima postoje VJ samostalne superzvijezde poput Raquel Meyers i Lie te AV kolektivi kao što su United Visual Artist (radili za Massive Attack), AntiVJ i Strukt – većina njih se uz to bavi srodnim umjetnostima poput izrada interaktivnih instalacija. Tanja napominje kako joj je teško vjerovati da netko tko se bavi VJ-ingom nema aspiracija za drugim srodnim spektrima video umjetnosti, motion designa ili animacije.

S obzirom da se u VJ-ingu radi o manipulaciji dostupnim materijalima kao i u DJ-ingu (zvuk zamjenjuju slike) tako se i u njemu mogu odrediti žanrovi kao i kod elektronske glazbe. „Postoje čak i vizualni klišeji, određeni tipovi vizualizacija koje idu uz sebi svojstveni žanr. Tako uz drum n’ bass često gledamo klipove arhitekture a uz psy trance kaleidoskope. Osobno mi takav pristup nije drag jer sam sama s vremenom razvila stil kojeg karakteriziram kao infantilno-psihodeličan, što znači da se volim koristiti raznim ilustracijama i animacijama te im kontrapunktirati neke začudne elemente.“, kaže Tanja koja shvaća da njenih 400 zečeva nije dobrodošlo na svakom partiju. „Ako procijenim da organizator uz seksi house zvukove hoće i seksi vizualizacije – posegnut ću za klišejem.“

VJ-ing je, dakako, popularan i izvan clubbing prostora u formi umjetničkog izloška ili samostalnog performansa. U tom slučaju se naziva instalacijom i pronalazimo ga u galerijskim prostorima, u sklopu kazališnih predstava ili iznimno popularno i u Hrvatskoj u zadnje vrijeme – 3D mapiranim projekcijama po pročeljima zgrada. Razvija se i VJ-ing scena pa tako svjedočimo specijaliziranim događajima u kojima je on u prvom planu poput Videoskopa. „Vani postoje cijeli festivali posvećeni samo VJ-ingu. No, kako se radi o mjestima gdje se okupljaju VJ geekovi, nisam sigurna da događanja te vrste privlače clubbing publiku“, kaže Tanja.

 U svakom slučaju, VJ-ing više nikako nije metoda ekspresije koja se veže samo za clubbing scenu. „Mnogi bendovi imaju bolje projekcije nego DJ/VJ kolektivi a i ja katkad surađujem s njima. Zapravo mi je žao što nisam integralni član nekog benda koji mi je usput i sjajan.“