Skinuti se gola u javnosti neupitno, pa gotovo i dosadno očekivano rekla bih, nailazi na osudu. Učiniti to u obliku fotografije koja se može kupiti – naići će na dodatne kritike, pa i na razini ispolitiziranosti. Gdje onda prestaje sloboda da činimo sa svojim tijelima što želimo – i pod kojim argumentom?!!

Aliaa Magda Elmahdy ime je mlade Egipćanke i aktivistice koja je krajem prošle godine na svom blogu objavila svoju golu fotografiju. Od tada je zaprimila brojne prijetnje smrću. Očekivano, od strane vjerskih fundamentalista. Neočekivan dio je onaj da su uslijedili i prijeteći tonovi na drugim razinama – i to među različitim strujama feministkinja kao rekacija na inicijative koje su uslijedile.

Maryam Namazie: „Kako je islamizam i vjersko pravo opsjednuto sa ženskim tijelima i zahtjeva da budemo zavijene u veo, vezane i zapušenih usta, golotinja krši tabue i važan je oblik otpora.“

Podrška Aliaaai je između ostaloga stigla i u obliku kalendara s fotografijama golih žena ispod kojih možete pročitati aktivističke slogane – ideja je to druge aktivistkinje, Maryam Namazie, kalendar je dizajniran od strane jedne od suosnivačica SlutWalka u Torontu, Sonye JF Barnett, a u njemu je sudjelovao niz aktivistkinja i umjetnica.

^[6]Azar Majedi iz  Organisation of Women’s Liberation – Iran napala je pak projekt, zajedno s pripadajućim videom kojeg možete vidjeti niže, predbacujući mu da je sukladan tabloidima (konkretnije trećoj stranici tabloida Sun), te ga nazvala „zaslijepljenim iditolukom“ i  „apsurdnim karikiranjem“ Alaaine akcije. Na što joj Maryam Namazie nije ostala dužna, te odmah odgovorila kako je njena kritika „majstorsko djelo neiskrenosti, licemjerja i nazadne politike“. Na stranu tema i njezina problematičnost, ali ovakav diskurs sasvim sigurno ne pomaže kredibilnosti nijedne od govornica koje prilikom međusobnog prepucavanja očigledno zanemaruju da su same odabrale biti zastupnicama nečijih prava koje svojim (jednako javnim!) istupima zastupaju.

PREUZMITE KALENDAR: KliK!-na-kalendar ^[7]

Bez vrijeđanja, molim

Majedi upozorava da samo zato što  žene stoje iza projekta u kojem su fotografirana ženska gola tijela, to stvar ne čini manje mizoginijom. Što je, naravno – istina. Činjenica da nešto čine žene to „nešto“ ne čini više ni manje feminističkim, revolucionarnim ili pak mizoginim. Jedna od sudionica u kalendaru Greta Christine ističe primjer kojeg sam se i sama bila dotakla – famozan fenomen „slut-shaminga“ (KliK!-na-tekst: Hoćete li me prozvati droljom zato jer volim seks ili zato jer sam samouvjerena oko toga? ^[4]). Christine kaže – i pritom uspjeva ne izvrijeđati nikoga, dakle, to je moguće, drage moje Majedi i Namazie! – da bi osnovna postavka ipak trebala biti da bi žene trebale smjeti sa svojim tijelima činiti ama baš bilo što poželjele, i da bi ih feministkinje prilikom toga ne samo trebale prihvaćati, nego i aktivno podržavati pravo na tu odluku. Osim naravno ako postoji jaki argument kako se time šteti drugim ženama. A argument da je prodavanje vlastitih golih slika (a još je k tome i riječ o doniranim fotografijama aktivistica kojima se skupljaju sredstva za ljudskopravaške projekte) uvijek, i u svakom slučaju loše, jednostavno nije dovoljno – argumentiran.

Greta Christine: „Moje je tijelo – moje. Ne, brišite to. Ja jesam svoje tijelo. I nitko mi neće govoriti kako da ga prezentiram. Nitko tko govori u ime nepostojećeg boga mi neće reći kako da ga pokazujem. Niti će mi itko tko patronizirajuće pokušava govoriti u ime feminizma nalagati kako da ga pokazujem.“

Možda kalendar jest napravljen u sklopu konteksta seksističke kulture, na neki način pod njenim utjecajem, a na drugi način čak joj i pridonosi. Ali to, kaže Christine, se može reći i za Majedinu odluku da prodikuje ženama koje su se odlučile na sudjelovanje u projektu. U biti, njezino je rezoniranje toliko u skladu s mojom vlastitom reakcijom na ovakav pokušaj nametanja moralnih vertikala, da ga prevodim u originalnom obliku:

„Vaša odluka da korite mene i ostale žene koje su sudjelovale u projektu je na neki magičan način oslobođena seksističke kulture? Na neki način nije kontaminirana seksističkom kulturom koja ženska tijela tretira kao nešto sramotno, kulturom koja automatski nalaže ženama da prekriju svoju golotinju, kulture koja zahtjeva da žene svoja tijela dijele isključivo s muškarcima koji ih posjeduju, kulture koja refleksno žene proziva kurvama zbog toga što uživamo u svojim tijelima i svojoj seksualnosti i same donosimo svoje odluke? To što ja prodajem fotografije svog golog tijela da bih namakla sredstva za cilj u koji vjerujem mene automatski čini dijelom procesa eksploatiranja žena…ali vaš pokušaj da ponovno uspostavite načelo skromnosti nema nikakve veze s fizičkim i seksualnim potčinjavanjem žena? Ja sam kotačić u mašineriji ove kulture…ali vi ste se na neki magičan način oslobodili njenih okova? I kao rezultat vam to daje pravo da mi govorite što smijem, a što ne, činiti sa vlastitim golim tijelom? “

Ja sam, kao i Christine, čula takve argumente mnogo puta – nikada ne smiješ prodavati slike svojeg tijela, bez obzira na vlastitu slobodnu odluku. Jednako tako slobodna odluka nije faktor ni pri SM životnom stilu. Ili pak raznospolnom odnosu (da, ide se i do toga). Meni je osobno najviše mrzak argument protiv navodnog potčinjavajućeg i heteropatrijarhalno-podržavajućeg čina vezanja u monogamnu vezu, ili ne-dao-bog u brak. A ipak, te iste žene kao da same sebe ne čuju i ne govore si „nikada ne smiješ osuđivati druge žene zbog njihovih slobodnih odluka da sa svojim tijelima čine što ih je volja“.

Ali ipak je riječ o seksualnosti

Nemojmo se zavaravati. Postoji razlog za uznemirenost po liniji morala. I taj je razlog, kao i toliko puta, taj nezgodan aspekt seksualiziranosti tijela i golotinje. Jer prodati svoje vještine, rezultat svog intelekta, ili tijela na način koji nije seksualan pak nije problematičan – zamislite da su eto, te iste feministkinje radile na baušteli i sakupljen novac donirale – vjerujte mi, ne bi bilo nikakvog problema!

A argumenta za diferencijaciju prodaje snage tijela i slike tijela nema.

Za ljubav koju osjećamo za vlastito tijelo najčešće smo se morale mukotrpno izboriti. Razumijem želju da se s drugim ženama podijeli model načina na koji se vlastito tijelo može voljeti. Naročito s obzirom na kulturu koja žene opterećuje porukama da su njihova tijela ružna i vrijedna ismijavanja i da ih je potrebno skrivati. Divim se ženama koje su nadišle vlastite barijere i podijelile svoja saznanja o seksualnosti i doživljauju vlastite tjelesnosti. Pomogle su mi. Christine je jedna od njih.

I mene, kao i nju, najviše iritira kada me zbog odluka koje se tiču isključivo i samo mene, osuđuju ne neki-tamo-tradicionalisti, nego žene koje zastupaju ženska prava. Ili pak općenito ljudskopravaški aktivisti.

Zaključujem, stoga, opet njenim riječima – činiti ću što mi je volja: „Nositi ću radne kombinezone ili pak štikle. Ševiti ću se s dvadeset stranaca u jednoj noći ili uopće se ne ševiti. Odjevati ću se konzervativno i profesionalno u javnosti čitavo vrijeme ili prodavati svoje slike na internetu ako mi prokleto dođe da to učinim. I zato kažem „jebite se“ svima koji mi kažu da sam loša žena – ili loša feministkinja – zbog toga što svoje tijelo prezentiram na način koji mi se sviđa i činim što mi je prokleto volja sa slikama svojeg tijela.