autor:

U deset godina na predstavama, performansima i instalacijama Queer festivala moglo se vidjeti golih tijela, krvi, sperme, suza i znoja, no jedno djelo zasigurno ulazi u uži izbor za najprovokativnije djelo festivala u cijelosti. Riječ je o performansu japanskog umjetnika Tadasua Takaminea „Kimura-san“ koji smo imali priliku vidjeti na četvrtom izdanju festivala. U tom radu Takamine koristi video koji prikazuje lice gospodina Kimura, njegova prijatelja, kojega Takamine masturbacijom dovodi do orgazma. To ne bi bilo osobito kontroverzno da Kimura nije jedan od 10.000 onih koji su sredinom 50-ih godina 20. stoljeća zbog trovanja arsenom zadobili trajna oštećenja. Iako ima bistru svijest, on ne može kontrolirati svoje udove i lice. Tim je radom Takamine oštro zarezao u ustaljene predodžbe aseksualnosti invalidnosti te uistinu zatresao granice suvremene umjetnosti. Tadausu Takamine, inače poznat po djelovanju u različitim umjetničkim formama, ponovno dolazi u Zagreb. Na predstojećem izdanju Queer festivala predstavit će se s instalacijom-performansom „Kako ne razmišljati?“. O čemu je riječ, objasnit će vam sam umjetnik.

Q.hr Ideja instalacije-performansa „Kako ne razmišljati?“, koji ćete postaviti u Zagrebu, uistinu je jednostavna: Performeri trebaju raditi ono što im publika naloži, odnosno slijediti zadane upute. Je li to izokretanje uobičajenog odnosa dionika umjetničkog čina ili je možda metafora za nešto?

Tadasu: U tom djelu ne postoji „umjetnička“ ideja, već je to samo sustav. Ljudi dolaze u kazalište kako bi nešto vidjeli te će se, ako to ne dožive, žaliti. No, u ovom performansu, publika bi mogla biti pod više stresa no što je navikla. Publika je ovaj put odgovorna za stvaranje „zanimljive“ izvedbe jer su oni ti koji performerima daju upute. Potencijal se nikada ne može do kraja ostvariti – ljudi lako propuste obratiti pozornost na nešto ili stvoriti nekakvu zanimljivu situaciju. Ako izvođači iza platna, čija sjena će biti vidljiva posjetiteljima, slijede ono što im bilo tko napiše, onda izvođači i publika bivaju direktno povezani.

Q.hr U svojim ste ranijim radovima dosta surađivali sa studentima dramskih akademija i drugim umjetnicima. Najmlađi performeri u „How not to think?“ su šezdesetogodišnjaci, a ima i starijih. Osim toga, na pozivu za audiciju stajalo je da su amateri dobrodošli. Zašto Vam je bilo važno u predstavu uključiti ljude iz te dobne skupine te zašto volite raditi s amaterima?

Tadasu: Ja uvijek sumnjam u „vještine“ u umjetnosti. U kazališnoj produkciji zahtijevaju se plesačke i glumačke vještine, no ja sam uvjeren da svaka osoba, budući da ima neku vlastitu povijest, ima i nekakve vještine. Dobar plesač ne znači nužno i zanimljivu osobu. Istina, mi se moramo brinuti za „kvalitetu“, što je još jedna sumnjiva riječ, jer mi na ovaj način možemo predstaviti neke druge kvalitete u nekom drugačijem kontekstu.

Rad s amaterima može omogućiti bogatiji radni proces i važnije rezultate za sudionike. To iskustvo amaterima će zasigurno donijeti neka nova otkrića koja će se odraziti i na njihov život, a ne samo označiti djelovanje u polju umjetnosti. U ovom radu, odnos/borba između riječi i fizičkog će više doći do izražaja na tijelu amatera nego što bi došla na uvježbanom tijelu – na vidjelo će izaći njihova nelagoda, strah, mucanje…sve ono što obično i sami osjećamo. Gledat ćemo njih kako reprezentiraju način na koji i mi sami sebe doživljavamo u svakodnevnom životu.

Q.hr Razgovarajmo malo o tehničkoj strani performansa. Zašto ste izabrali sjene kao način reprezentacije izvođača?

Tadasu: Struktura prostora/scene simulira virtualni prostor, zapravo je imitacija virtualnih prostora kakav je npr. internet. U anonimnom okruženju, ljudi ponekad pregore i postanu ekstremno nasilni. Mene zanima taj mehanizam – kako se nasilje može utjeloviti u riječima. U mom performansu, osoba koja piše po ekranu vidljiva je ostatku publike. Zbog toga tu nema privatnosti i individualnosti kao na internetu, no i tu se može dogoditi kolektivno nasilje.

Q.hr Što je, po Vašem mišljenju, novo i različito u Vašoj umjetnosti? Što je to što Vaša umjetnost daje svijetu?

Tadasu: Za svijet činim sve što je u mojoj mogućnosti da činim. Ono što stvaram rezultat je onoga o čemu razmišljam.

Q.hr Koje dijelove bogate japanske kulture smatrate zanimljivima i je li što od toga utjecalo na Vašu umjetnost? Ako da, možete li nam reći nešto više o tome?

Tadasu: Ne znam što mislite kada kažete bogata…Mogu se samo vratiti na prvo pitanje, tijelo amatera je ponekad bogatije od uvježbanog tijela.

Q.hr Prošlo je više od godinu dana od nuklearne katastrofe u Fukushimi. Na koji je način to promijenilo ljude koji žive u Japanu i kako je uopće danas živjeti tamo?

Tadasu: Ono što smo naučili kroz tu katastrofu jest to da naša vlada nije dobra, zapravo da je užasna. Promjena, naravno, nije laka, no demokracija se ne čini kao dobra opcija za budućnost. Život s nuklearkama, nuklearnim elektranama i naoružanjem, a pod kapitalizmom zvuči zapravo kao loš vic.

~ Izvedba Tadasua Takaminea ‘Kako ne razmišljati’ održat će se u kazalištu Gavella, 27.4. u 18h. Ulaznice potražite na festivalskoj blagajni u Kinu Europa ili pola sata prije na lokaciji izvedbe