Nestrpljivost i histerija u Ljubavi

changes_next_exit

Nestrpljivost i histerija u Ljubavi. Da.  Kako se to misli? Kako se opisuju ti mehanizmi, ti razlozi?

Kako se opisuje taj stid koji uslijedi poslije? Ta tuga, gnjev, bijes? Ne znam. Neću o tome. Mislim da ni ne mogu ništa reći. Probat ću reći da se još nisam emancipirao u tim terminima, od tih termina. Znate, teško je to. To su mehanizmi i obrasci koji jednog mislećeg pojedinca čine ovakvim ili onakvim – dramatičnim, manje dramatičnim, hladnim ili samo praznim.  Kolokvijalno govoreći, naravno. Ovisno o intenzitetu kojeg ste si priskrbili u nestrpljivosti, histeriji. Govorim, naravno, o vrlo uskom zapadnom krugu u kojemu se – to uopće može misliti te tako i djelovati.

Ja sam to sve pošteno otkupio i pošteno naplatio. Bio sam odvratno nestrpljiv i odvratno histeričan. Mislio sam da se to tako mora, da je tako bolje, da sam tako iskreniji, autentičniji, da jedino takav ljubavni rat ima smisla. Ali nema. Rata ne mora ni biti, a s tim sam se tek morao dugo dogovarati.

Opovrgnulo me je, dakle. Većinu odnosa koji su imali tendenciju da prerastu u nešto više, nešto znakovitije ili samo da održe fini, finiji status sam iz straha išao potpuno sabotirati (znam da je strah argument-kakvognema, ali ipak). Zaokružio bih te odnose – nekakvim suludim lupanjima vratima, brisanjima brojeva, negovorenjima, mailovima, smsovima u kojima obrazlažem svoju ljubav koja je u tim tekstovima naravno – bila, nužno – veća od svekolike ljubavi i simpatije koju su ti ljudi mogli prema meni osjetiti ili su osjećali. Dakle, potpuno sam krivo reagirao, po sebe, po njih, po odnos kao najvišu mogućnost.

Danas mislim da se mijenjam. Napravio sam nekoliko važnih odluka i nekoliko važnih iskoraka za sebe. Povjerovao sam u dobrotu, čistoću, ljepotu. Mislio sam da su mi ti termini bili moja – datost, ali nisu. U njima se uvijek iznova valjati odgajati, srastati. No, da ne pametujem previše. Radije volim  podijeliti svoje uvide, dati ih na uvid ili sud pa nek ih voda nosa.
Dakle: smatram da histeriju i tu svekoliku ljubavnu nestrpljivost treba hraniti i gajiti u povijesnim okvirima tj. okvirima onoga što mislimo pod povijesnom znanošću te se prema njoj ophoditi isto, sa strpljenjem, kao prema građi koja je izumrla i o kojoj samo treba fenomenološki  i pedagoški govoriti.

Iste treba proizvoditi u kazalištu i u muzici i dati jasnu ogradu od potencijalne reprodukcije u stvarnijoj stvarnosti. Osobno ih više neću ohrabrivati. Počelo mi se gaditi, počelo mi je izgledati potpuno indolentnim.  U izvođenju ova dva pojma sam se počeo osjećati nedovoljno dobrim, praznim, nedostatnim. Neću više.

Ni riječ.

Nije vrijedno.

Leave a Reply