autor:

Igor Grabovac

Na veliku žalost moje razrednice, ipak nećemo o Tolstoju. Ovaj članak zamišljen je kao jedan suhoparni pregled rezultata raznih istraživanja koje se bave sretnim obiteljima, LGBT obiteljima. Koji bi možda trebali pročitati svi oni koji su prošli vikend u Sloveniji na referendumu o Obiteljskom zakonu zaokružili “ne”.

Kao i sa svim marginaliziranim i diskriminiranim skupinama, tako i s LGBT osobama, mišljenja nisu kreirana niti bazirana na osobnom iskustvu već se kulturološki prenose i ubrzo ukorjenjuju kao činjenice. Upravo zato ćemo pokušati stati na kraj tim krivim koncepcijama i mišljenjima, pogotovo one koje su koncentrirane na LGBT roditelje, djecu LGBT roditelja i LGBT obitelji sa svim svojim posebnostima.

Problematika

Kada su u pitanju istraživanja obiteljskih jedinica nailazi se na jedan veliki problem; velika raznovrsnost obitelji. Tolstoju unatoč, sve obitelji su različite i čine heterogenu skupinu, bilo da se radi o LGBT obiteljima ili o hetero-obiteljima. No, za razliku od hetero-obitelji, LGBT roditelji i njihova djeca često su meta predrasuda koje mogu utjecati na suce, socijalne službe, liječnike i ostale profesionalce što može utjecati na negativne ishode u smislu gubitka starateljstva, prava na posjete ili zabrane posvajanja.

Djeca

Upravo su djeca kamen spoticanja kada je u pitanje LGBT roditeljstvo. Svakodnevno možete čuti kvazi liberalne izjave na cesti u stilu: “Ma dao bih ja njima i brak, al’ djecu, djecu ipak ne.”. Najveći problem je da takve izjave nisu niti rijetkost unutar LGBT zajednice kao takve. U našem konzervativnom društvu postoji stigma vezano uz sve dječje. Čim se spomenu djeca svaka daljnja diskusija prestaje, jer sve što dalje kažete vrlo se brzo protumači kao da ste protivnik djece ili im želite zlo.

Postoji ta neka potreba da djeca budu maksimalno zaštićena od svega što se događa u našem društvu no na jedan apsurdan način. I naravno, djeca se trebaju štiti, ali ne trebamo se praviti da su djeca gluha i slijepa i da ne vide što se oko njih događa. Apsurd o kojem pišem se odnosi na činjenicu kako je normalno djecu pustiti da gledaju svakojake makljaže, no da ga odgajaju dvije majke, e tu nastaje problem. No, jesu li te zabrinutosti realne? Imaju li smisla?

Istraživanja vezana uz LGBT obitelji u RH nisu rađena i teško su ostvariva. No, zato u svijetu ona i nisu neki raritet. Još od 1957. i poznatog istraživanja Evelyn Hooker koje je doprinijelo micanju homoseksualnosti s popisa bolesti, fokus se istraživača usmjerio na dinamiku obitelji i zajednica koje čine LGBT osobe. Tako se već prva istraživanju pojavljuju 1970ih godina.

Lezbijke i gejevi kao roditelji

Povijesno gledano postoje tri kamena spoticanja kada su u pitanju lezbijke i gejevi kao roditelji: lezbijke i gejevi su mentalno bolesni, lezbijke su manje maternalne od heteroseksualnih žena i da odnosi s partnerima lezbijki i gejeva ostavlja premalo vremena za bavljenje djecom.

Hoćemo još jednom? Prije mnogo godina Američka psihijatrijska asocijacija maknula je homoseksualnost s popisa mentalnih bolesti i pritom rekla: “Homoseksualnost kao takva, ne uzrokuje nedostatke u prosuđivanju, stabilnosti, funkcijama ili općim socijalnim i radnim sposobnostima.”. Do danas niti jedno istraživanje nije pokazalo da homoseksualna orijentacija uzrokuje psihološke nedostatke, iako socijalne i druge okolnosti u kojima LGBT osobe obitavaju mogu biti uzrokom značajnog psihološkog stresa i traume.
Tvrdnje kako lezbijke i gejevi nisu dobri roditelji također nisu našle potvrdu u istraživanjima. Od 1972. godine kada je napravljeno prvo pa do najnovijih istraživanja sva su pokazala kako nema razlika u mentalnom zdravlju niti sposobnostima da se brinu za dijete između lezbijki i heteroseksualnih žena. Lezbijski i gej parovi u istraživanjima su pokazali kako im djeca ne smetaju u stabilnom održavanju veze s partnerima i kako su sposobni normalno raspoređivati vrijeme između kućanskih poslova, društvenog života, posla i brige za dijete.

Lezbijke i gejevi kao bolji roditelji

Dakle razlika u sposobnostima između LGBT roditelja i heteroseksualnih nema. Izgleda da je evolucija ovdje bila pravedna. Ili možda ipak nije? Postoji određeni broj istraživanja koji idu u prilog tezi kako LGBT osobe su možda ipak bolji u roditeljstvu od heteroseksualnih.
Pa i uistinu, sociološki LGBT osobe su obično situiranije i obrazovanije. U takvim obiteljima ne postoji mogućnost neželjene trudnoće, dakle kada se dolazi do odluke o roditeljstvu one su donesene dogovorno. Istraživanje je još 1995. godine pokazalo kako lezbijke pokazuju veću svjesnost prema djeci od heteroseksualnih parova. Zanimljivo je istraživanje iz 2002. godine koje je uspoređivalo odgojne mjere heteroseksualnih roditelja u Americi s LGBT roditeljima i došlo do zaključka kako LGBT roditelji češće koriste pozitivne odgojne mjere kao što su razgovor za razliku od heteroseksualnih koji još uvijek često idu za fizičkim kaznama poput batina. Dodati ću još kako su istraživanja unatrag 21 godinu sustavno pokazala da nema nikakvih dokaza da su majke lezbijke ili gej očevi išta manje sposobni za roditeljstvo ili da nisu u mogućnosti pružiti djetetu stabilni dom.

“Stay tuned”: U sljedećem članku prezentirat ću rezultate istraživanja koja se bave djecom i njihovim razvojem u LGBT obiteljima.