autor:

Marino Čajdo

Vesna Kesić diplomirala je psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a novinarsku karijeru izgradila u  u prijeratnim hrvatskim i jugoslavenskim medijima (Start, Nedjeljna Dalmacija, Danas, Mladina, NIN…). Devedesetih godina prošlog stoljeća prelazi u aktivizam; inicijatorica je i suosnivačica Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Centra za žene žrtve rata, Grupe za ženska ljudska prava B.a.B.e. …  Bavi se socijalnim istraživanjima, policy analizom, pisanjem i uređivanjem. Intervjuom s ovom novinarkom, publicistkinjom i aktivisticom zatvaramo naš ožujkovski feministički temat:

Q.hr Iza vas je bogato aktivističko iskustvo. Bili ste angažirani u brojnim nevladinim udrugama poput Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Centra za žene žrtve rata, Grupe za ženska ljudska prava, B.a.B.e. te time činite jednu od najproduktivnijih aktivistkinja na našim prostorima po pitanju borbe za rodnu ravnopravnost. Kako nakon svih godina u aktivizmu (i vlastitog doprinosa) ocjenjujete položaj žene u današnjem društvu? Čime ste zadovoljni a na čemu još uvijek treba raditi?

V.K. Građanska inicijativa za slobodu javne riječi nije bila „rodno specifična“ i fakat je bila jedna od prvih neformalnih inicijativa koje su na samom početku devedesetih ukazivale na važnost medija i probleme koje su mediji imali, odnosno proizvodili. Zbog potpune kontrole politike nad HTV-om, ali i sprege s privatnim medijima, i privatni i javni mediji podjednako su manipulirali javnim mnijenjem i proizvodili nacionalističku histeriju. Profiterska logika privatnih medija bila je jasna i tada, ali se nije ostvarivala u direktnoj sprezi s korporacijama u nastajanju (osim što dakako, mediji uopće nisu problematizirali privatizaciju), već tako što su i privatni i javni mediji komercijalizirali nacionalizam državne politike kroz ekstremni senzacionalizam, političko žutilo i kojekakve prljave igre. Ta uloga medija, kao ni sam nastanak privatnih medija kroz sumnjive dealove i privatizaciju, još uvijek čekaju svoju valorizaciju. Nešto je tu bilo krivo u temeljima, pa je tako i danas.

Društveni status žena? Trenutno je situacija takva da možemo samo ponavljati truizme o tome kako žene u kriznim situacijama potencirano osjećaju posljedice svoje nejednakosti i neravnopravnosti u svim sferama života. To ne znači da je tragedija radnica tekstilne industrije, npr. Kamenskog veća ili važnija od tragične situacije u kojoj će se naći škverani, pretežito muška radna snaga, nakon njihove privatizacije, ili odlaska u stečaj. To samo govori da je tekstilna industrija, u kojoj su radile mahom potplaćene žene, uništavana brže i sustavnije od škverova, na što, do slučaja Kamensko, nitko nije obraćao pažnju. Ženske grupe su povremeno, povodom osmih martova, ili sličnih prigoda lansirale neke apele o rastu ženske nezaposlenosti, ali priča se, naprosto nije hvatala. Nitko nije obraćao pažnju dok se nisu umiješali i neki drugi interesi (prostor, omraženi mediji, tajkuni, i slično), a vojska tekstilnih radnica je odavno je ostala bez posla, U svakoj krizi rodni jaz se ubrzano povećava; žene brže gube poslove, socijalna sigurnost i zdravlje im se srozavaju, smanjuju se dodatci za djecu, njima na teret pada briga za stare i nemoćne. Sve to srozava ekonomsku nezavisnost i društvenu ravnopravnost žena. To konkretno znači da će i sve druge posljedice moguće propasti škverova i nezaposlenosti novih desetaka tisuća radnika, žene osjetiti još teže. Doći će do porasta obiteljskog nasilja, muškog alkoholizma, bdijenje nad odgojem i izdržavanjem djece u uvjetima socijalne i ekonomske bijede, sve će više padati na leđa žena. Dio će ih se, uz sav teret koji nose u obitelji, vjerojatno dodatno zapošljavati sezonski, u turizmu, u sivoj ekonomiji, jer lakše dobivaju takve poslove, ali dijelom i zato što će muškarci, izgubivši svoju tradicionalnu ulogu hranitelja obitelji, ostati dezorijentirani, teže će se prilagođavati novoj situaciji.

Q.hr Kako biste ocijenili rad udruga za promicanje ženskih prava danas? Što mislite kakva je njihova percepcija u društvu? Jesu li one ispunile svoju misiju?

V.K. U ovih 20 godina, bilo je i boljih trenutaka. Ženske grupe u cijeloj su regiji odigrale su važnu ulogu u godinama rata i državnog nacionalizama, kad su ukazivale na rodnu i socijalnu dimenziju, u vrijeme dok se sve svodilo na etnički nacionalizam i državotvorstvo. Definitivno je izmijenjena javna sfera koja je manje seksistička nego što je bila, npr. u Jugoslaviji, ili u devedesetima. U socijalizmu je možda bilo manje pornografije i komercijalizacije erotike, ali emancipacija žena kroz model klasne emancipacije, odnosno radničkog samoupravljanja, naprosto se nije dogodila. Socijalizam bio vrlo patrijarhalan i hijerarhičan, iako je pružao veću sigurnost svima, pa tako i ženama.

“Društvene se prakse neće automatski mijenjati, potrebno je i prosvjećivanje i edukacija i aktivistički pritisak.”

S nominalnom demokracijom,donekle je ostvarena normativna ravnopravnost. Doneseni su neki zakon, zacrtane neke javne politike što je trebalo garantirati ravnopravniji odnosu u svim sferama, od ekonomske i profesionalne, do drugačije raspodjele obiteljskih obaveza. To ne znači da će se društvene prakse automatski mijenjati, potrebno je i prosvjećivanje i edukacija i aktivistički pritisak. Najveći je napredak postignut u tome što je obiteljsko nasilje i uopće nasilje nad ženama prepoznato kao društveni problem. Obiteljsko nasilje u socijalizmu nije bilo tematizirano sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Socijalistička obitelj bila je u tom smislu tabuizirana gotovo kao crkvena sveta familija. Promjene do kojih je došlo sigurno su posljedica djelovanja ženskih grupa i pojave feminizma, još u Jugoslaviji. Nema, naime, te UN konvencije, niti EU rezolucije koja će zaživjeti mehaničkim prenošenjem i bez pritiska odozdo.

Pitanje je dakako, koliko su i zakoni i simbolička sfera doprinijeli emancipaciji žena svih društvenih slojeva? Kakvu korist o toga danas ima tekstilna radnica, ili žena škveranina koji će ostati bez posla? Ali pogledajmo i drugu stranu medalje. Radnice Kamenskog najveći dio svoje borbe iznijele su same, samoorganiziranjem i štrajkom, a zacijelo sebe ne vide niti kao feministkinje, niti kao ljevičarke. Predsjednica Radničkog vijeća 3. maja, dakle jednog tradicionalno muškog radnog okruženja, je žena, Nada Jelinić Starčević (osobno sam na to ponosnija, nego npr. na činjenicu da imamo ženu ministricu vanjskih poslova). Malo je vjerojatno da bi i jedno i drugo bilo moguće bez kakve takve svijesti o pravima žena i bez sistematskog zauzimanja prostora javnosti i prisutnosti ženskih glasova, makar i posredno.

Trenutno je, ne samo kod nas, nego i drugdje, aktualna rasprava o mainstreamingu rodne ravnopravnost, to jest o ugradnji rodne perspektive u sve javne politike i diskurzivne prakse. Primjećujem da je jako „šik“ pljuckati po mainstreamingu, rade to i oni koji su prevodili EU rječnike, ili sudjelovali u EU projektima mainstreaminga. Ja se ne bih tako jednostavno odrekla tog koncepta, jer na elementarnoj razni, to naprosto znači ugrađivati feministička načela u državne mehanizme. Dodavati državi feminističke atribute i tako joj oduzimati neke tradicionalne atribute patrijarhalne države. A trenutno ne vidim drugog načina da se stvore pretpostavke za ravnopravnost svih žena u svim sferama, osim kroz zakone, državnu regulativu i javne politike. Feministički pokret, organizacije i inicijative su dakako i dalje potrebne, čak neophodne, baš zato da upozoravaju na neprovođenje mehanizama, na njihovu birokratizaciju, zloupotrebu i slično. Hoće li državni mehanizmi ravnopravnosti profunkcionirati u mnogome ovisi upravo o suodnosu između feminističkih inicijativa i tih mehanizama. U nekim zemljama, poput Kanade, Australije i skandinavskih zemalja su profunkcionirali, pa čak i u Španjolskoj. Negdje nisu, ali ih zbog toga ne treba otpisati kao potencijal.

Radikalne , anarho ili (opet jednom) klasno orijentirane feminističke perspektive mogu stvari otvarati, preuzeti herojsku ulogu, biti avangarda. Ali ako je feminizam o tome da sve žene trebaju steći dostojanstvo, ekonomsku nezavisnost i pravednost, i to baš u ime univerzalne jednakosti, onda tendencija da se previdi realno stanje stvari i potrebe svih žena, pogotovo onih koje kriza i diskriminacija naročito pogađaju, vodi u elitizam. A ako me nešto nervira u feminizmu, onda je to elitizam i pomodarstvo.

Q.hr Kako komentirate zamjetno veću koncentraciju žena u Vladi Zorana Milanovića nego što je to slučaj bio u prethodnom sastavu? S druge pak strane, kako komentirate činjenicu da su iste te žene, izuzev Vesne Pusić, dobile nazovimo ih tako „sporedne“ resore: Mirela Holy ekologiju, Milanka Opačić obitelj, Andrea Zlatar kulturu. Koliki je to korak unazad u odnosu na koaliciju Ivice Račana koja je npr. imala Željku Antunović kao ministricu obrane, dakle, na jednom percipirano „muškom“ zadatku? Jesu li spomenute samo ukras na površini Vlade i koliko ona uistinu teži ravnopravnosti ispod tih čelnica ministarstava?

V.K. Dvije su razine u pitanju, jedna je puko statistička i reprezentativna, ali po meni itekako politički relevantna. Zašto se nitko ne pita o važnosti zastupljenosti manjina, ili o pravima vjerskih zajednica? Dakle, žene moraju biti zastupljene u vlasti, naprosto zato što imaju pravo na tu zastupljenost. I točka. Preglupo je to dovoditi u pitanje.

“Činjenica je da u ovoj vladi ima i nekoliko žena koje su u svom javnom djelovanju deklarirale kao feministkinje. Biti će zanimljivo promatrati kako će funkcionirati u visokoj politici. Moram odmah reći, pomalo sam skeptična, situacija je gadna, a teška ministarstva, drže pit bulovi ove čudne, bastardne vlade. No mislim da upravo u ovakvoj situaciji ministarstvo okoliša, kulture i socijale mogu odigrati važnu ulogu ako se suprotstave politici kresanja socijalne i ekološke države koju zagovaraju „muška“ ministarstva.”

Druga je razina kompleksnija i počinjemo se pitati što te žene zapravo zagovaraju, ne samo u odnosu na društvenu situaciju i status žena, nego i na druge političke ciljeve. Feminizam je za ravnopravnost, ekonomsko-distributivnu i socijalnu pravednost, za emancipaciju, slobode i prava svih. Činjenica je da u ovoj vladi ima i nekoliko žena koje su u svom javnom djelovanju deklarirale kao feministkinje. Biti će zanimljivo promatrati kako će funkcionirati u visokoj politici. Moram odmah reći, pomalo sam skeptična, situacija je gadna, a teška ministarstva, drže pit bulovi ove čudne, bastardne vlade. No mislim da upravo u ovakvoj situaciji ministarstvo okoliša, kulture i socijale mogu odigrati važnu ulogu ako se suprotstave politici kresanja socijalne i ekološke države koju zagovaraju „muška“ ministarstva. Vjerojatno bi više vrijedio jedan čin hrabrosti i suprotstavljanja, nego svi uredni pokušaji krpanja. Ali to baš i nije u prirodi politike, iako smo u posljednje vrijeme, upravo u europskimzemljama imali nekoliko primjera gdje su se žene u vladama suprotstavljale neoliberalnoj politici „štednje“ i „rezanja“.

Q.hr Smatrate li da bi jedan muškarac mogao adekvatno i dobro obavljati dužnosti Pravobranitelja za ravnopravnost spolova? Mislite li da činjenica da se na poziciji zamjenika trenutno nalazi muškarac otvara mogućnosti za to u skorijoj budućnosti? Pretpostavlja li politika po defaultu da tu ulogu treba obavljati žena?

V.K. Naravno da bi mogao, ako je deklarirani feminist, i to bi možda bilo dobro, na tragu ideje da se i muškarci konačno moraju uključiti u borbu za rodnu ravnopravnosti. Ali zbog već spominjane reprezentativnosti, važno je da je prvi mandat odradila žena.

Q.hr Što biste u posljednjih 5-10 godina izdvojili kao pozitivne pomake unutar mainstream medija kada je u pitanju prisutnost seksizma? Smatrate li da je Agencija za elektroničke medije, koja ujedno obavlja nadzor nad njima (uključujući televiziju i internet portale), istu dobro obavljala?

V.K. U onoj mjeri u kojoj mediji sve komercijaliziraju, komercijaliziraju i tzv. žensko pitanje, pa čak i kad govore o nasilju nad ženama. To je možda jedina tema kojom se mediji sustavno bave, ali kad malo bolje pogledaš taj interes, onda su to senzacionalističke ilustracije isprebijanih žena koje se ponekad čak i erotiziraju i u stvari imaju pornografsku funkciju. Analitički o politički tekstovi o stvarnim problemima rodne diskriminacije su rijetki. Ali ih ima, jer je u međuvremenu stasala i generacija žena novinarki koja puno bolje razumije problem. Danas su stereotipiziranje i uvredljivi seksizmi barem prepoznati kao diskriminirajuće prakse u javnom diskursu. Tko god misli da je način na koji se žene predstavljaju u medijima i javnosti uopće nevažan, ili ništa ne razumije o odnosu društvene i političke moći koju mediji imaju ili podržavaju, ili je u denialu (poricanju). Ako se žene uporno u javnosti prikazuju kao pasivni seksualni objekti, predmet komercijalizirane erotike, glupe plavuše, ili samo kao žrtve nasilja, onda je nemoguće očekivati da će žene pod istim uvjetima postizati iste rezultate i sudjelovati u javnim poslovima i odlučivanju.

A čemu služi Agencija za elektroničke medije, mislim da je malo kome o jasno, osim što po potpuno nejasnim kriterijima dodjeljuje frekvencije koje bi trebale imati tretman javnog dobra. To što će ta Agencija možda povremeno reagirati na neki pornografski ispad, potpuno je beznačajno u tom kontekstu. Puno bi bolje bilo imati sustavni monitoring i kritiku medija iz rodne perspektive, a što je trebao osigurati Vladin ured za ravnopravnost spolova, ali kao što znamo nije. Još jedan mehanizam koji nije ispunio svrhu.

Q.hr Možete li našim čitateljima preporučiti kakav filmski ili literalni sadržaj koji vas je recentno oduševio? Posvećujete li vrijeme isključivo težim i ozbiljnim sadržajima ili to znaju biti i knjige/filmovi koji ne zahtijevaju preveliku koncentraciju?

V.K. Ja konzumiram užasno puno popularne i medijske kulture, i ne smatram to neozbiljnim sadržajima. Jedino što ne mogu probaviti su sapunice, ni turske, niti brazilske, a domaće me ozbiljno iritiraju, jer sve parazitiraju na stereotipima i nevjerojatno banalnoj i dosadnoj dramaturgiji. Identični dijalozi ponavljaju se u beskonačnost. Ako nakon nekoliko tjedana naletim na Larin izbor, likovi vode onaj isti razgovor koji su vodili kad sam ih vidjela prije tri tjedna. Mislim da su sapunice stvarno postale opijum za narod, opasniji od religije.

“Mislim da su sapunice stvarno postale opijum za narod, opasniji od religije.”

TV serije, međutim, smatram ključnim suvremenom formom. Nedavno sam u nekoj razmjeni na fejsu natuknula da su TV serije devetnaestostoljetni roman 21. stoljeća. Kasnije je nešto slično rekao Jonathan Franzen. TV serije, ako su dobre, sintetiziraju iskustvo epohe, formalno i tematski, demokratične su, svatko može lako prepoznati što je dobra tv serija, o njima se razgovara, stvaraju ovisnost, edukativne su. Jako je važno dekonstruirati njihovu ideologiju, uostalom kao i ideologiju sapunica i stvarno je zabrinjavajuće što nemamo sustavnu feminističku TV kritiku, odnosno što je gotovo uopće nemamo.

Kao i mnoge, oduševila me je serija The Wire, ali ne samo zato što je do kraja ogolila destrukciju jednog američkog grada, realistično prikazala posljedice sveprisutne korupcije, socijalnu i rasnu segregaciju, hipokriziju vlasti i cijenu prvog kompromisa. Mene je oduševilo to što sam u seriji pronašla tragove nečega drugog. Naime, da čak i u takvoj situaciji neki ljudi ostaju – kako da to kažem a da ne zvuči patetično – ostaju pristojna ljudska bića. Likovi poput Mc Nultyja, Preza, Rhonde Pearlman, Bubblesa i meni naročito dragog Gusa, jer je iz svijeta medija, su oni koji seriju čine savršenom. Što ne znači da su oni ljudi bez mane, da ne dolaze u iskušenja, ili i sami ne čine kompromise. Oni se naprosto bore s okolnostima i vlastitim slabostima da ne bi prešli granicu iza koje nema povratka. Zbog tih likova ja Žicu uopće ne doživljavam kao katastrofičnu, već kao optimističnu seriju. Nažalost, neki od likova bivaju gurnuti preko te granice. Većinom su to mladi Afro-Amerikanci.

Mad Men su moja sljedeća najdraža serija u zadnje vrijeme i ne mogu shvatiti zašto su ovdje imali tako slabu recepciju. Za razliku od Žice koja je, u krajnjoj liniji, jedan vrlo maskulini proizvod u kojeg su ženski likovi ugurani samo zato što američki autori i producenti znaju da nije pristojno proizvoditi TV serije bez kompleksnih ženskih likova, ženski likovi u Momcima s Madisona su ono što toj seriji daje dodanu vrijednost. No, o seriji sam pisala, pa koga zanima može pročitati u mojim notesima na Facebooku.

Al, čitam ja i književnost, još uvijek. Svakog ljeta u šibenskoj knjižnici pokupim sve što stignem od nove domaće proze. Naročito autorice, nastojim ih pratiti generacijski i super su mi zanimljive novije knjige književnica srednje-starije generacije, poput Daše Drndić, Nade Gašić, Marine Šur Puhovski, Mirjane Dugandžije, kao i one srednje mlađe generacije: “Adio Kauboju“ Olje Savičević Ivančević je vrhunska literatura, kao i proza Tatjane Gromače, Maje Hrgović, Ivane Simić Bodrožić. „Blato“ Milane Vlaović je odlična freska nekog provincijskog mjesta, jedva čekam da pročitam i njen novi roman; poeziju baš i ne razumijem i čitam selektivno, pa ću spomenuti samo „frendice“, Aidu Bagić, Dariju Žilić i Asju Bakić….No, žene ne pišu manifeste, ne okupljaju se oko projekata, ne nastupaju kolektivno (osim na pin-up kalendarima), ne drže opinion mejkerske uredničke pozicije, pa sve to skupa ostaje nedovoljno vrednovano. Odlazak Nele Milijić je stvarno došao tragično prerano.

Od muških autora, jedino je Jurica Pavičić uspio proizvesti kompleksne suvremene ženske likove u svojim pričama.

Q.hr Biste li ikad razmislili o ponovnom uključivanju rad državnih institucija, i što bi vas eventualno nagnalo na odluku da se bavite politikom?

V.K. U jednoj državnoj instituciji bila sam predugih godinu dana i pobjegla glavom bez obzira. A što se politike tiče, ja mislim da se ja cijelo vrijeme bavim politikom, samo da bi konačno trebalo redefinirati sadržaj i opseg tog pojma.