FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Branka Galić: “U Hrvatskoj ne postoji razvijena svijest o rodnoj diskriminaciji”

objavljeno:

19. 03. 2012.
Branka Galić: “U Hrvatskoj ne postoji razvijena svijest o rodnoj diskriminaciji”

Branka Galić pročelnica je Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem drži nekoliko kolegija na temu roda, obitelji i feminizma (Sociologija roda, Sociologija porodice, Feminističke teorije) a u posljednjih deset godina radila je na nizu istraživanja o rodnoj ravnopravnosti i položaju žena u Hrvatskoj. U sklopu ožujkovskog feminističkog temata porazgovarali smo o rodnoj ravnopravnosti u našem društvu, diskriminaciji unutar akademske zajednice i općenito, percepciji feminizma:

Q.hr Nakon više od deset godina pregovora za članstvom u Europskoj uniji, Hrvatska je napravila određene pozitivne pomake po pitanju spolne ravnopravnosti kao i ravnopravnosti po pitanju seksualne orijentacije. Kako vi, kao osoba koja je provela niz istraživanja na temu diskriminacije u društvu u tom periodu, ocjenjujete taj proces? Koliko smo uistinu napredovali i možemo li napredovanje očekivati i po ulasku u Europsku uniju ili tada sve prestaje?

B.G. Zakoni koji su u Hrvatskoj donijeti radi usklađivanja i mogućnosti pristupanja EU uniji odnose se, kad je o ovoj temi riječ, na ravnopravnost spolova (Zakon o ravnopravnosti spolova, 2003.), istospolne zajednice (Zakon o istospolnim zajednicama, 2003.), te na suzbijanje diskriminacije (Zakon o suzbijanju diskriminacije, 2008.). Što se tiče provedbi tih zakona, ona se uvijek može utvrđivati na više razina i pomoću različitih metoda. Jedno bi bilo utvrđivanje pokrenutih sudskih postupaka o kršenju tih zakona u određenom razdoblju, što bi se moglo pratiti na sudovima, kao i ishodi tih postupaka. Takvo istraživanje, koliko znam, još nije napravljeno. Drugo su znanstvena istraživanja, sociološka i druga koja mogu pratiti određena odstupanja od tih zakona na temelju iskustva građana/građanki na nacionalnim uzorcima pomoću svojih znanstvenih metoda. Jedno takvo istraživanje je bilo i ovo koje je 2009. inicirao Ured za ravnopravnost spolova o utvrđivanju percepcije, iskustva i stavova o rodnoj diskriminaciji u RH, a proveli su ga Filozofski fakultet i Institut za društvena istraživanja sa svojim timom istraživačica i jednim istraživačem, koje je tiskano krajem 2011. Rezultati su pokazali da je utvrđeno postojanje rodne diskriminacije na nekoliko područja – obitelji, rada, obrazovanja i politike, s time da je prvo područje najugroženije, a za njim slijede područja rada, donekle obrazovanja, te najmanje, politike (razumljivo, jer je tu i najmanje žena). Ono što je to istraživanje istaknulo kao novost je interdisciplinarni pristup, te strukturalna dubina i obuhvatnost istraživanih područja. Dosad su se, naime, istraživali samo pojedini dijelovi nekih područja (npr. udžbenici u obrazovanju, ili nezaposlene žene, ili studentski stavovi o rodnim ulogama ili usklađivanje radnih i obiteljskih ulogama, itd.,) a i uzorci nisu uvijek bili reprezentativni. Ovdje imamo zastupljene sve znanstvene parametre (opsežnu metodologiju i instrumente, te strukturalno obuhvatno područje u širinu i dubinu društva – 4 područja istraživanja, kao i teme percepcije, iskustava i stavova. Premda se i ovdje, kao i u drugim socio-psihološkim istraživanjima, pokazuje da se ljudi deklarativno zalažu za ravnopravnost (rodnu i spolnu), rezultati koji se tiču konkretizacije područja, kao i osobna iskustva ukazuju na postojanje diskriminacija, te na čak nepoznavanje osnovnih informacija o nekim temama i vlastitih prava, prema zakonu.

Ono što se ovim istraživanjem također pokazalo važnim jesu stavovi o reprodukciji i pravu izbora, gdje se pokazalo da se velika većina građana i građanki (75%) zalaže za pravo izbora žena u pogledu vlastite reprodukcije, tj. odluka o rađanju, kao i za pravo na „umjetnu oplodnju“ bez obzira da li je žena u braku ili nije (73%). To su važni podaci, pogotovo u svjetlu priče o Hrvatskoj kao „većinskoj katoličkoj zemlji“. Po tim stavovima se može zaključiti da je Hrvatska modernija zemlja nego što to neke političke i vjerske institucije nastoje pokazati ili su pokazivale. Bit će također zanimljivo vidjeti koliko će se stav javnog mnijenja o tim pitanjima reprodukcije poštovati u svjetlu budućih političkih strategija promjena zakona i reproduktivne politike.

Kad uspoređujemo taj formalno-pravni okvir onda svakako možemo reći da je Hrvatska napravila određene pomake i napredak u smislu reguliranja tog područja u smislu propisa, međutim, kada utvrđujemo sociološke parametre, onda vidimo da postoje odstupanja u praksi, a nerijetko i potpuno ignoriranje zakona – npr. Zakona o radu gdje se nezaposlenim ženama uvjetuje zapošljavanje bračnim statusom i planovima o rađanju, ili gdje se za iste kategorije posla dodjeljuju različite plaće, ili gdje se blokira dodatno osposobljavanje i napredovanje, ovisno o spolu, na štetu žena, u pravilu. Sklonost prema rodnoj diskriminaciji na poslu je više karakteristična za muške zaposlenike i nadređene osobe. U strukturi obrazovanja je zanimljivo da premda postoji mogućnost podjednakog pristupa školskom sustavu za oba spola, ipak se prednost u pojedinim vrstama škola daje određenom spolu, tj. postoji rodna segregacija u obrazovanju, pa čak i rodne predrasude prema ženama u obrazovanju od strane žena-sudionica istraživanja od oko 30%-40% koje bi segregirale žene po školama. Premda je to značajno manje od rodnih predrasuda muškaraca koje su također prisutne, vlastito podcjenjivanje svoje rodne grupe od strane žena je više nego jasan pokazatelj još uvijek tradicionalne socijalizacije žena u ovoj zemlji. U području obitelji pokazuje se više rodne diskriminacije u odnosu na generacijske razlike, ali i po spolu, pri čemu i majke rade stereotipne razlike pri odgoju i socijalizaciji djece različitog spola, a ne samo očevi. Žene u obitelji obavljaju 87% kućnih poslova čak i kad su zaposlene, a u 75% slučajeva se brinu oko djece. 65% ispitanih smatra da žene i trebaju snositi veći dio odgovornosti za brigu o djeci. Stavovi pokazuju svakako više deklarativnog slaganja za ravnopravnost, nego što je to konkretno, uistinu ostvareno.

Što se tiče, pak, pitanja „izravne i neizravne“ diskriminacije, segregacija (sustavno i prisilno razdvajanje osoba po nekoj osnovi), višestruke diskriminacije itd. koja su definirana navedenim zakonima u Hrvatskoj, to su pitanja koja se mogu utvrđivati tek u sudskim postupcima. Koliko je takvih postupaka dosad kod nas pokrenuto i kakav je njihov ishod, doista ne znam, ali mislim da je već na temelju ovih definicija kako su navedeni ti pojmovi u zakonima, moguće izvoditi određene manipulacije i „izvrdavanje“ zakona. Isto tako su već u zakon ugrađene i „iznimke“ od diskriminacije stavljanjem osobe u nepovoljniji položaj „na temelju „neutralne“ odredbe, kriterija ili prakse“, a to su navodno nacionalne i vjerske manjine. Koliko se te manjine doista pozitivno diskriminirane ovim izdvajanjem, a koliko su, možda, dodatno diskriminirane, te koliko je većina privilegirana, recimo, teško je reći bez ciljanih istraživanja koja se bave istraživanjima diskriminacije vjerskih zajednica i nacionalnih manjina.

Q.hr U jednom od tekstova koje sam pročitao (Skandaliziranje homoseksualnosti u Hrvatskoj, Slobodni filozofski), spomenuli ste kako je osim patrijarhalnog modela tradicionalnog seksizma u hrvatskoj prisutan i tzv. moderni seksizam. Što on zapravo obuhvaća?

B.G. «Moderni» seksizam je obrazac koji bi htio pokazati okretanje društva prema egalitarnijem rodnom sustavu vrijednosti i odnosima. Potaknut je promjenama u obrazovanju, politici, pravu i na tržištu rada, koji su nastali pod utjecajem modernizacijskih procesa i feminističkih pokreta. Obično se tu pronalazi “bezazleni”, “prikriveni” ili suptilni seksizam. To su stavovi, ponašanja i djelovanja koji se odnose na mišljenje da danas u Hrvatskoj više nema rodne diskriminacije, da su žene i muškarci „ravnopravni“. Misli se, u pravilu, da su žene danas „već postigle rodnu jednakost“ s muškarcima u društvu, pa da im onda nisu ni potrebne nikakve dodatne akcije ili politike. To se odnosi ponajprije na tu formalnu ravnopravnost, koja je ugrađena u zakone i misli se da je to dovoljno. No, kolika su odstupanja od zakona do njihove provedbe u praksi, to je sasvim drugo pitanje, kao i pitanje uopće percepcije i mogućnosti prepoznavanja različitih oblika seksizama koji se pojavljuju u osobnom iskustvu, kao i u praksi institucija u društvu. Koliko se, recimo, tradicionalni seksizam iz obitelji samo preselio u institucije na tržištu rada i u politiku, na jedan „uglađeniji“ način, pitanje je koje se mora i dalje istraživati. Istraživanje o seksizmu i rodnom identitetu koje je rađeno u okviru projekta „Modernizacija i identitet hrvatskog društva“ pod okriljem Ministarstva znanosti pokazalo je, recimo, u usporedbi 2004. I 2010. godine da nema značajne promjene u seksističkom diskursu u Hrvatskoj ili da čak postoji određeno čvršće utemeljenje seksizma. Tako je, npr. stav da „Muškarac ne može brinuti o djeci jednako dobro i pažljivo kao žena“ u 2010. godini podržalo ukupno 42% ispitanih, što je za 9% više nego u 2004. godini, na reprezentativnom uzorku, što ne i de u prilog ublažavanja seksističkog diskursa, nego prije u prilog njegova ponešto čvršćeg utemeljenja. Uočljivo je i da je tvrdnja da je „Za ženu najprihvatljivije da brine o djeci, mužu i kući“ još više prihvaćena u 2010. nego u 2004. godini tako da ju sada prihvaća većina od 53,5% ispitanika/ca, što također još više podupire tradicionalni seksistički koncept. „Moderni“ seksizam je svakako suptilniji od onog tradicionalnog i manje prepoznatljiv. Nekima je uopće neprepoznatljiv, jer ima puno uglađenije forme.

Q.hr Pročelnica ste Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta, a često ste na predavanjima znali spomenuti kako se Zakon o ravnopravnosti spolova ne provodi često čak ni na razini jednog, nazovimo ga slobodnijeg, okruženja unutar akademske zajednice kao što je Filozofski fakultet. Koji su najveći problemi na polju spolne i rodne ravnopravnosti unutar akademske zajednice, i općenito, zbog čega mislite da navedeni zakon nije dobar?

B.G. Najprije, mislim općenito da ni najbolji zakon ne može biti dovoljan da eliminira diskriminaciju u praksi, jer se uvijek postavlja pitanje provedbe zakona. No, kad je riječ o konkretnom zakonu kojeg spominjete, onda također mislim da će ga trebati dorađivati, osobito kad je riječ o pojmovima diskriminacije (izravne i neizravne, primarno), segregacije i sl. koji, po mome mišljenju, nisu dovoljno jasno definirani, kao niti mehanizmi kako će se oni moći točno utvrđivati. Tu ima dosta prostora za manipulaciju, jer je u sudskim postupcima za utvrđivanje bilo kojeg djela uvijek potrebno iznositi materijalne dokaze, što je u slučaju ovakvih diskriminacija teško prikupljati, osobito kad se radi o „neizravnim“ oblicima diskriminacije ili, recimo, mobingu na radnom mjestu, uzrokovanog spolom. Osim toga, postavlja se pitanje koliko je uopće naš pravosudni sustav educiran za rodnu diskriminaciju ili diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, primjerice. To je velika nepoznanica, budući da tamo rade osobe koje su u svojoj obrazovnoj i društvenoj socijalizaciji dobrim dijelom prošle kroz sustav odgoja i obrazovanja za tradicionalne spolne uloge. Mnogi ljudi ih onda jednostavno takvima i prihvaćaju, uključujući i profesionalce/profesionalke u pravosudnim institucijama. Ako mi danas, recimo, usprkos Zakonu o ravnopravnosti spolova koji je na snazi već 9 godina, imamo i dalje u službenim dokumentima Filozofskog fakulteta (koji je, usput rečeno, i matična institucija studija Kroatistike, u kojem bi nominalno trebalo biti prisutno i logično razlikovanje rodova u jeziku) akademska zvanja za žene navedena u muškom rodu, kao i opise zanimanja u diplomama za žene također u muškom rodu, onda ja Vas pitam, što mislite kakve su druge mogućnosti ravnopravnog tretmana u strukturi akademskog života i šire u društvu? Donedavno se neke teme iz područja roda i feminizma nisu mogle ni braniti na doktoratima, jer nije bilo mentora/mentorica za njih, ili su izbori bili ograničeni i uvjetovani. Na svu sreću, danas studenti imaju puno veće mogućnosti izbora, jer su određeni kolegiji i moduli koji problematiziraju pitanja roda uvedeni u kurikulume određenih studija, kako na diplomskoj, tako i na poslijediplomskoj razini. Za usporedbu, samo prije 10ak i više godina, toga nije bilo. Promjene su nastale zahvaljujući isključivo upornom osobnom angažmanu nositeljica određenih kolegija iz tih područja, što nije išlo lako ni bez otpora. Meni je osobito zadovoljstvo što sam osobno uspjela uvesti 2 kolegija na naš studij sociologije, jedan kolegij na doktorski studij sociologije, kao i jedan kolegij na studiju sociologije u Splitu.

Q.hr Unutar odsjeka držite nekoliko kolegija koji se direktno tiču ravnopravnosti: Feminističke teorije, Sociologiju roda, Sociologiju porodice. Rekao bih da je omjer polaznosti studenata i studentica gotovo pa pola-pola. Vidite li ove kolegije kao platformu edukacije na razini osvještavanja studenata o ravnopravnosti? S obzirom da se radi o izbornim kolegijima koji privlače specifičnu skupinu studentica i studenata, mislite li da bi njegov ekvivalent, na nešto jednostavnijoj razini trebao postojati i kao obvezan npr. u ranijim fazama školovanja (gimnazije)?

B.G. Da, ima i studenata i studentica, mislim sve sviše muških studenata s novijim generacijama. Nekada ih je bilo puno manje. Da, ja mislim da ti kolegiji doprinose drukčijem promišljanju odnosa rodova u društvu, te općenito profesionalnijem pristupu budućem radu na tržištu rada, kada se ti mladi ljudi zaposle, a naravno i u njihovu privatnom životu. Mnogi od njih su već sada, a biti će i ubuduće, sposobni prepoznati sve oblike rodnih diskriminacija, a usudila bih se reći i drugih oblika diskriminacija, te imaju pretpostavke da razvijaju „sluh“ i naravno stručni i profesionalni rad, ako žele, za dobrobit vlastitog rada, kao i struke u širem smislu, ali i društvene zajednice. Ja to već sada vidim da su se neki od mojih bivših studenata i studentica uspjeli etablirati čak i unutar struke i akademske zajednice i razvijati svoja područja rada koja su na ovaj ili onaj način povezana s rodnim odnosima, direktno ili indirektno, naravno, na jednoj razvijenoj razini. Izvan akademske zajednica također ima kolegica i kolega koje/i rade u raznim institucijama, tvrtkama, medijima itd., ali i izvaninstitucionalno kao slobodne profesije, koji sigurno primjenjuju drukčije pristupe ovim temama od uobičajenih i imaju prilike djelovati ponekad vrlo avangardno na svoju radnu i drugu okolinu. Za mene je to znak uspjeha i smisla ovog posla koji radim, a koji, naravno, ne doživljavam ni primarno ni samo kao posao, nego kao život i to vrlo interesantan život sa svim njegovim usponima i padovima.

Naravno da mislim da bi puno više pažnje trebalo posvetiti, i u osnovnoj i u srednjoj školi, sadržajima vezanima uz rodne uloge i odnose, jer, na kraju krajeva, puno toga što se u školama ne uči od tih sadržaja ljudi htjeli to ili ne iskušavaju na vlastitoj koži u društvu i u životu, a mnoge bi se stvari olakšale kad bi nešto od toga znali sami prepoznati na vrijeme, pa se zaštititi ili znati postaviti, za razliku od zatrpavanja djece nekim potpuno suvišnim sadržajima, pogotovo u osnovnoj školi. Tu ponajprije mislim na rodne uloge, pitanja ljubavi, prijateljstva, spolnosti, zdravlja i reprodukcije, kao i na institucionalne mehanizme njihova prepoznavanja, prenošenja ili blokiranja. Međutim, isto tako mislim da dok god imamo ovakav sistem u kojem je vjeronauk u školama primarni „izborni“ predmet, da će to ići na štetu uspostavljanja rodne jednakosti u društvu.

Patrijarhat se neće tako lako predati

Q.hr Nekolicina zakona donesenih u posljednjih par godina pokazali su direktno nazadovanje hrvatskih pravnih okvira koji bi trebali biti u službi građana, poput tzv. Milinovićevog zakona. Ekonomske krize se pri tome često pokazuju kao plodno tlo za jačanje nacionalizma što dokazuju primjeri Mađarske, Španjolske, Švicarske, … Mislite li da je moguće da po pitanju ravnopravnosti hrvatsko društvo uslijed istih uzroka također krene nazadovati? Kako biste ocijenili trenutni položaj žene u društvu: politički, društveno, radno, obiteljski?

B.G. Mislim da je, nažalost, moguće da društva krenu i silaznom putanjom svugdje, pa tako i ovdje. To što se događa u Mađarskoj, Španjolskoj, Grčkoj i sl., samo ide u prilog ovome što mislim. Nema garancije za „svijetlu budućnost“, ako na to mislite, osobito ako imamo dovoljno aktivnih grupa i interesa kojima nije stalo do dobrobiti populacije, nego samo do nekih njihovih interesa. To se osobito dobro može potvrđivati i provoditi u sustavu kapitalizma, jer je u njegovim temeljima ugrađena nejednakost i eksploatacija. Mislim da ono što je nedavno izjavila Vedrana Rudan, vrlo eksplicitno, da je Hrvatska samo „komad zemlje u vlasništvu multinacionalnih kompanija“, zapravo srž stvari. To može zvučati kao karikatura, ali kad se ogoli i odbaci sva „uglađenost“ i „demokracija“ u kojoj mi navodno živimo, dolazimo do jako klimave stvarnosti koja nam se urušava pod nogama. I mi tu teško možemo bitno intervenirati. Zato ja doista ne vidim gdje je i kada moguće očekivati izlaz iz te tzv. „krize“ koja traje već n-godina. Sad je pod firmom „krize“ moguće raditi svakakve „operacije“ na tržištu, intervencije i promjene, jer kriza sve guta i ne treba imati opravdanje. Tako je lako manipulirati, a ljudi su sve više demoralizirani, izgubljeni i nije im do ničega. Sretni su ako mogu preživjeti i doslovno ako imaju što danas za pojesti, da ne govorim o zdravlju i odmoru. Sutra će razbijati glavu drugi dan. To je jako besperspektivna budućnost, čini mi se, a najviše mi je žao mladih generacija, jer im se nema ništa pametno za reći i poručiti, osim da uzmu svoj život u svoje ruke i da ne očekuju od nikoga ništa. Ako si uspiju sami nešto stvoriti, to će imati, no pitanje je kojim metodama. Ali, nema nikakve garancije. To je velika razlika danas i onda kad sam ja, recimo, studirala, jer mogu reći danas da iz ove perspektive gledano, moja generacija je na neki način bila privilegirana, jer smo pred sobom imali kakvu-takvu budućnost za koju se nismo morali boriti nečasnim sredstvima, ako se to može smatrati privilegijom. Svome vlastitom djetetu danas ne znam što da kažem u vezi očekivanja od budućnosti, nažalost. Onda se neki čude što nasilje eskalira i što su sve mlađe generacije izvrgnute brutalnim ispadima.

Sadašnji položaj žena u hrvatskom društvu mogu ocijeniti relativno stabilnim, ali nesigurnim, prema rezultatima našeg istraživanja koje je pokazalo da im je najgori položaj u obitelji, onda nešto bolji, ali također nepovoljan na tržištu rada, nešto bolji u obrazovanju, tj. za vrijeme školovanja, a najbolji bi ispao u politici. Međutim, to je područje gdje su žene i najmanje zastupljene, a od onih koje jesu u politici, najviše diskriminacija doživljavaju od muških kolega koji imaju prema njima rodne predrasude. Isto tako, razlozi za otežavanje promocije žena u politici su ti da se primarno tome protive muškarci, barem prema našim rezultatima istraživanja. Međutim, kriza će itekako uvjetovati zapošljavanje žena, jer su one uvijek prve na udaru otpuštanja. Prema tome, još je puno posla u našem društvu oko mogućnosti ostvarivanja rodne društvene jednakosti.

Q.hr Čemu po vama, teorijski i praktično, više treba težiti: političkoj jednakopravnosti ili dekonstrukciji trenutnih obrazaca heteropatrijarhata unutar društva?

B.G. I jednome i drugome, ali naravno da politička jednakost nije dovoljna. Ona je više formalna. Obrasci patrijarhata su, međutim, puno tvrdokornije i dugotrajnije strukture koje je daleko teže mijenjati, pogotovo na brzinu. To su višegeneracijski procesi i naravno, strukturalni, u različitim sferama društva. Nema dekonstrukcije patrijarhata ako se ona ne odvija i na individualnoj i na grupnoj i na široj društvenoj razini, i u osobnom životu, u obitelji, na poslu, u društvenim institucijama, politici, znanosti, financijama, vojsci, umjetnosti itd. Sve sfere društva moraju biti zahvaćene i to temeljito, da bi se mogli osjetiti barem mali pomaci.

Q.hr Smatrate li da izraz „feminizam“ u našem društvu još uvijek nosi negativne konotacije? Biste li sebe nazvali feministicom i koja bi zapravo danas bila definicija osobe koja živi feminizam?

Naše društvo je još uvijek patrijarhalno, a feminizam je u patrijarhalnom društvu uvijek nepoželjan. Feministkinje su subverzivni elementi društva za svaki patrijarhalni poredak.

B.G. Da, naravno da nosi. Naše društvo je još uvijek patrijarhalno, a feminizam je u patrijarhalnom društvu uvijek nepoželjan. Feministkinje su subverzivni elementi društva za svaki patrijarhalni poredak. Neke naše feministkinje prethodne generacije (Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Vesna Kesić, Jelena Lovrić i Rada Iveković) bile su proskribirane kao „vještice“, jer su javno iznosile kritiku patrijarhalnih i regresivnih kretanja hrvatskog društva 1990-ih godina, te im je kao takvima onemogućen rad u ovoj zemlji, bez obzira na to što su neke od njih vrlo poznate i priznate intelektualke i književnice u svjetskim razmjerima, a bile su i članice sekcije „Žena i društvo“ u okviru Hrvatskog sociološkog društva, tada najaktivnije sekcije iz razdoblja socijalizma. To su samo neki primjeri, a ima ih još. No, to nije zapravo ništa neobično kad se radi o feministkinjama.

Ja također jesam feministkinja i uvijek sam se tako javno deklarirala. Nisam to samo deklarativno, nego živim svoje feministički diskurs i u profesionalnoj i u privatnom životu. Ali, do svog profesionalnog statusa nisam baš došla jednostavno, jer je bilo i prepreka, budući da nisam odstupala od feminizma. Inače sam borbena po prirodi i ne predajem se lako, pa se nisam ni u tome predavala. Ali, danas kad pogledam, čak mi se čini da sam uspjela djelovati na neke svoje kolege koji su bili zadrti seksisti da malo razmisle i barem ublaže pristup, a mislim da sam na neke utjecala i značajnije. Imamo puno uplašenih muškaraca koji se zapravo bezrazložno boje feminizma, a kad bi bolje upoznali feminizam i feministkinje mogli bi doživjeti osobni preobražaj i uvidjeti da je feminizam nešto što je zapravo i u njihovom interesu. Imam puno predrasuda prema feminizmu i feministkinjama u društvu, baš zato što nam je društvo patrijarhalno i neinformirano, a i feminizam se mijenja. No, na nama je da na tome još radimo. Uspjeli smo obnoviti ponovo sekciju „Žena i društvo“ u okviru Hrvatskog sociološkog društva, imamo s njom dosta planova i namjeravamo pojačati njezinu aktivnosti i vidljivost u društvu, nadam se na korist svih, i žena i muškaraca.

Q.hr Koja je budućnost borbe za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj? Marina Kelava je u jednom tekstu za h-alter svojedobno izjavila kako u Hrvatskoj niti jedna osoba ne može dati dovoljno glupu izjavu po pitanju žena da bi dobila otkaz. Hoće li doći vrijeme kada ćemo s deklarativne osude prijeći na praktičnu?

B.G. Pa to je još jedan pokazatelj i potvrda koliko je Hrvatska patrijarhalna zemlja. Naravno da to ne bi bilo moguće da postoji razvijena svijest o rodnoj diskriminaciji i učinkovito zakonodavstvo. Budućnost borbe su mali koraci i uporan rad. Mislim da ne možemo očekivati revolucionarne promjene, nego ustrajno djelovanje. Ne treba odstupati od onoga što je već postignuto, ali se ne treba ni zanositi da je nešto zauvijek dobiveno. Recimo, reproduktivna prava. To je nešto za što se mora iznova boriti svaka nova generacija feministkinja. Ili, ravnopravnost i jednakost na tržištu rada, a da ne govorim o rodnim ulogama u obitelji. To je na samim ženama pojedinačno da preuzmu vlastitu odgovornost za svoje poteze u životu, ali i mogućnosti djelovanja. Uvijek ima prostora za male pomake, samo ih treba prepoznati i pokrenuti. Jedna lasta ne čini proljeće, ali puno njih, je sasvim druga priča… No, ne treba se zanositi da će se patrijarhat tako lako predati. Ima on svoje mehanizme djelovanja, premda se i on mijenja… Treba istraživati, raditi strategije razvoja i graditi budućnost na prethodnim pomacima. Ali, ništa bez suradnje. Moramo surađivati na obostranu dobrobit, kako žene i muškarci, tako i svi koji mogu pridonositi dobrobiti društva.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti




Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike