autor:

Ministrica vanjske i europske poslova, LGBT frendica desetljeća i uvijek prisutna javna ličnost na zagrebačkim povorkama Vesna Pusić prisustvovala je na sastanku Vijeća za ljudska prava u Ujedinjenim narodima koji se održao 29. veljače 2012. godine te se tom prilikom obratila okupljenima. Istaknula je kako je velika čast obratiti se Vijeću, naročito ako uzmemo u obzir kako je ovo prvi put da Hrvatska nastupa na Vijeću takve vrste nakon što je stekla status države pripadnice Europske unije.

Posebnu pohvalu uputila je Visokoj povjerenici za ljudska prava Navi Pillay i njenom uredu radi vremena koje posvećuju hitnom i efektivnom bavljenjem i riješavanjem situacija koja se tiču ljudskih prava i kršenja istih. U svojem govoru, Pusić je spomenula kako je posljednja godina za Hrvatsku bila najviše označena završetkom pristupnih pregovora Europskoj uniji koji su godinama bili glavni priroritet, naročito ako bi se to sagledalo iz kuta kako je zadovoljavanje uvjeta i standarda jedno iskustvo izgradnje države u mnogim područjima, a naročito na području ljudskih prava.

„Ako bismo se samo fokusirali na nas same, spremni smo na jednu širu perspektivu. Baš iz te perspektive zemlje koja je prošla, ali i prolazi jednu osnovnu transformaciju, jasno je da smo spremni ne samo promatrati svoju situaciju, nego i proširiti svoju perspektivu na internacionalnu razinu“, izjavila je Pusić u svojem obraćanju te je istaknula sedam točaka koje Hrvatska smatra bitnima na području ljudskih prava. „To su pitanja koja su nam bitna danas iz perspektive ljudskih prava, no ona su također i ocjena ljudskog stanja kao što su Hannah Arendt i mnogi drugi slavni autori prošlosti to nazvali. Pojasnit ću tih sedam točaka ukratko: to su Sirija, Libija, Burma, dječije i ženske inicijative, LGBT prava, te pogled na naše i tuđe nedovršene poslove.“

Nakon osvrta na eskalaciju nasilja u Siriji te poziva na zaustavljanje nasilja nad civilima, ministrica se osvrnula i na potrebu konsolidacije ljudskih prava i demokratskih institucija u Libiji i drugim državama sjeverne Afrike. Istaknula je kako revolucija (poput one u Libiji) može dovesti do demokratske države, no sam taj čin ne garantira zaštitu ljudskih prava jer rat, kao takav, ostavlja brutalne posljedice na društvo. Njegov završetak, kako je bilo i u Hrvatskoj, označava tek početak borbe za ljudska prava , te je u tom smislu podsjetila na bogato hrvatsko iskustvo u postkonfliktnom oporavku i izgradnji institucija. Kao jedan od primjera bitnosti pojedinca u borbi za ljudska prava navela je Myanmar i Burmu te je ukazala kako borba pojedinca vrlo lako može dovesti do širokih promjena u društvu te da Hrvatska pozorno prati zbivanja u ove dvije zemlje. Dakako, istaknula je i krucijalni značaj zaštite prava djece: „Poštovanje prava djeteta, pokazatelj je senzbiliteta društva na pravdu“, no istaknula je kako se prava djece još uvijek krše,  kao i prava žena i djevojčica, posebice prava na obrazovanje kao univerzalnog testa društvenog potencijala da učinkovito jamči ljudska prava.

Ono što je istaknula kao šestu točku koja je jako bitna i s kojom se Hrvatska treba baviti, dokazalo je kako je ministrica nakon višegodišnje borbe riječima odlučila konačno svoje riječi provesti u djelo. Dakako radi se o pravima LGBT osoba koje je ministrica u toj mjeri podržavala da je na desetoj zagrebačkoj Povorci ponosa od strane LGBT osoba proglašena homofrendicom desetljeća: „Diskriminacija na osnovu rodne i seksualne orijentacije još uvijek je raširena diljem svijeta. Podjednako je možda možemo naći i u razvijenim zemljama kao i u onim zemljama koje nemaju tako dobru evidenciju o ljudskim pravima“, istaknula je ministrica. Iako diskriminacija može biti prisutna u nekim pojedinačnim slučajevima, u mnogim zemljama diskriminacija LGBT osoba može biti univerzalno prihvaćena – ovom izjavom ministrica kao da je aludirala na nedavna događanja u Rusiji, točnije u St. Petersburgu koji je uspio izglasavanjem jednog zakona ušutkati LGBT osobe u St. Petersburgu, ali i šire.

„U svakom slučaju još je puno ozbiljnog posla ostalo čak i na internacionalnoj razini kako bi se podigla svijest o ovom tipu diskriminacije i da se jasno istakne da je podjednako neprihvatljiva i opasna kao i svaki drugi oblik diskriminacije. A ova izjava me, usudit ću se reći, približava mojoj domovini. Potrebno je poduzeti aktivan pristup u borbi protiv ovakvog tipa diskriminacije, na isti način kao i u svim drugim slučajevima. Prije više od deset godina prva Povorka ponosa bila je organizirana u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu i bila sam na njoj sa svojom, tada 16-godišnjom kćerkom. Bilo je neugodno, sudionike su gađali bocama i kamenjem te je bio prisutan veliki broj policije. Deset godina kasnije, zagrebačka Povorka ponosa bila je ugodan festival na kojem se hodalo s prijateljima i zabavljalo se. Ovo je ono što se promijenilo u deset godina u Zagrebu. Iako, to isto ljeto, bilo je nasilja na prvoj Povorci ponosa u drugom najvećem hrvatskom gradu Splitu koji se nalazi otprilike 350 kilometara od Zagreba. To je pokazalo samo jednu stvar – rad se mora i dalje nastaviti.“

Vesna Pusić istaknula je kako ljudska prava jesu univerzalna po svojim karakteristikama te pripadaju svakoj osobi, ona su univerzalna i trebaju napredovati u svakoj zemlji u svijetu te da se, iz te perspektive, svi trebaju boriti kako bi se ljudska prava poštovala diljem svijeta, ali za početak je potrebno poduzeti korake kako bi se ljudska prava poštovala prvenstveno u vlastitoj zemlji. „Negiranjem kršenja ljudskih prava koja se zbivaju na svakidašnjoj bazi u vlastitim društvima, univerzalno utječu na temeljni pristup koji na kraju može dovesti do općeg pogoršanja stanja ljudskih prava“, izjavila je te nastavila kako su „ljudska prava i poštivanje istih jedna vrlo bitna stavka u svakoj državi, ako ne i jedan od glavnih ciljeva i glavnih razloga za postojanje države.“ Ukazala je kako u Hrvatskoj još ima puno nedovršenog posla na području ljudskih prava s kojima se mora baviti na dnevnoj bazi te kako se i 17 godina nakon završetka rata još uvijek osjećaju posljedice koje je rat za sobom ostavio.

„Potrebno je boriti se protiv ograničenih svjetonazora koji tako često prate vrijeme ekonomske nestabilnosti i visoke nezaposlenosti. Borba za ljudska prava je borba da naše društvo ostane otvoreno, da ostane prijateljsko, da ostane dobro za življenje u njemu. To je razlog zašto ćemo i zašto bismo svi trebali ustrajati u ovoj najbitnijoj borbi koja ujedinjuje države, civilna društva, kao niti jedan projekt za koji znam.“

Ministrica Vesna Pusić svojim govorom je dokazala kako borba za ljudska, a naročito LGBT prava još uvijek traje te kao i svi političari i ljudskopravaški aktivisti, istaknula je kako rad na poboljšanju ljudskih prava diljem svijeta nikako ne smije prestati, nego se samo još više intenzivirati. Pohvalno je kako je posebno istaknula kako Hrvatska nikako neće tolerirati diskriminaciju LBGT osoba te je njena namjera daljeg unaprjeđenja ljudskih prava i na nacionalnoj razini jedan od primarnih dokaza kako za sve potlačene i diskriminirane manjine u Republici Hrvatskoj dolazi puno bolje vrijeme. Ako se, dakako sve njene riječi, ili barem mali segment njih konačno počne provoditi u djelo. Njezin govor dostupan je na linku (KlikKlik).