autor:

Rada Borić jedna je od ikona hrvatskog feminizma ali i svjetskog, budući ju je 2010. magazin Forbes proglasio jednom od ključnih feministkinja Europe na prijedlog Eve Ensler, autorice Vagininih monologa i pokretačice globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama. Rada je osim toga i u Centru za žene žrtve rata od 1993., članica upravnog odbora Europskog ženskog lobija, regionalna koordinatorica kampanje V-day 2001, uvela je rodni pristup u finsko-hrvatsko-finski rječnik. Rada trenutno radi na Centru za ženske studije (čija je su-osnivačica) koji godinama obrazuje nove naraštaje feministkinja, vadi iz zaborava velike žene hrvatske prošlosti, ponajprije Mariju Jurić Zagorku, u čijem se stanu na zagrebačkom Dolcu nalaze prostorije Centra.

Stoga je upravo Rada odlična sugovornica za nekolicinu blic pitanja o feminizmu koji mogu poslužiti kao kratak uvod u temu.

Q.hr Dugo ste u feminizmu i poznajete prilike u Hrvatskoj i regiji. Možete li komentirati pomake u percepciji i načinu djelovanja feminizma tijekom vašeg rada?

R. B. Treba precizirati: sudjelujem u ženskom pokretu Hrvatske od ranih devedesetih i mislim da se percepcija prema feminizmu, s jedne strane promijenila, na način da je on danas , kao teorija, legitimni dio akademskog diskursa, a feminističkom se epistemologijom bave pojedinke, i sve više pojedinaca, jer bi bilo neumjesno u Hrvatskoj ‘preskakati’ značajne teorijske, umjetničke i aktivističke doprinose, budući da su u svijetu prepoznati. Nažalost, feminističkoj epistemologiji još nema mjesta u cjelovitim programima, npr. ženskih ili rodnih studija, a Centar za ženske studije rijetko je mjesto u kojemu je feminizam ‘kod kuće’. S druge strane percepcija feminizma u ‘široj javnosti’ je različita, još uvijek ima zazora i prema samoj riječi feminizam bez da se i promišlja što bi to on bio, žene se odriču imenovati feministkinjama iako žive feminističke živote, povijest se feminističkog pokreta ne poznaje (tako se i ne zna da je Marija Jurić Zagorka još 20-ih prošloga stoljeća govorila o feminizmu), a o feminizmu kao teoriji i emancipatorskoj praksi ne govori se u obaveznom obrazovanju…

Q.hr Direktorica ste Centra za ženske studije koji provodi program ženskih studija od 1995. godine. Koliko se promijenila potražnja za takvom vrstom obrazovanja, tko su osobe koje sada to zanima i koliko se program mijenjao tijekom tog vremena?

R. B. Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje budući da je iza nas šesnaest godina u kojima je Centar provodio obrazovne programe, i da su kroz njih prošle različite žene: studentice, aktivistkinje, ponekad zajedno majke i kćeri, žene iz Autonomnog ženskog skloništa… U početku, devedesetih, obrazovni je program bio jedini takav program u Hrvatskoj, jedino mjesto na kojemu se moglo čuti o ženama i filozofiji, odnosima moći i spolnome ugovoru, ali i sudjelovati aktivno u kreiranju umjetničkih programa. Danas u programima najčešće sudjeluju studentice, ili diplomirane studentice koje žele produbiti svoja znanja o rodnim temama, koje zanimaju specifične teme, koje rade istraživanja o pitanjima spola i roda. Ovogodišnji je program predložila i vodi Ankica Čakardić, koja je unijela novine u pristupu, kako što je svih ovih godina bilo ‘eksperimenata’ oko programa, koji su propitivali svijet iz feminističke perspektive.

Q.hr Jedna je od novijih tendencija ove godine i angažiranje predavača u sklopu ženskih studija, Što to govori o ulozi muškaraca u feminizmu? Pokušava li se doprijeti i do muških polaznika i zašto?

R.B. I ranije smo, sporadično, znale uključivati predavače u program. No, kako su naše polaznice samo žene, nismo htjele da se perpetuira odnos moći: polaznice su žene, a predavači muškarci. Danas u Hrvatskoj ima, zasigurno, pedeset žena koje predaju ženskostudijske teme i na sveučilištu i u Centru, tako da pokoji predavač ne narušava našu ‘dominaciju’. Važno je također da su i muškarci zainteresirani za feminizam, da su prepoznali njegov teorijski potencijal analizira i pokuša dati odgovore na odnose moći, roda, klase …Bilo bi poželjno da ima više muškaraca koje zanima tema maskulinosti, odnosa moći i nasilja na primjer, čak i da se pokrenu ‘muški studiji’ (Men’s studies i Masculinity studies postoje). Hrvatskoj nedostaje i muških grupa poput onih za podizanje svijesti, kao i mreža muškaraca protiv nasilja nad ženama – jučer je jednu takvu mrežu, Mrežu muških lidera protiv nasilja nad ženama, inicirao predsjednik Josipović – i nadam se da neće ostati samo prigodničarkom, budući je jučer bio Međunarodni dan žena.

Q.hr Koliko feminizam i feminističke teorije i prakse idu uz bok pojavama borbe za ljudska prava seksualnih i rodnih manjina i identiteta? Poznato je da se feminizam protivi patrijarhalnoj binarnosti i svemu što proizlazi iz nje, no koliko je sposoban i spreman uključiti i ostale drugosti.

R. B. Feminizam, kao što navodite, protivi se patrijarhalnoj binarnosti, znajući da su žene u njoj nužno i uvijek Druge, tako da je feminizam zasigurno ‘zaslužan’ za queer teoriju (kao i postkolonijalne teorije, npr.). Dakle, feminizam propituje ‘gender trouble’ i upravo ga zanima intersekcionalnost različitih drugosti (rasne, klasne, seksualne)

Q.hr Nedavno je portal Queer.hr napravio istraživanje o najutjecajnijim feministicama. Koga biste vi izdvojili i zašto?

R.B. Mislim da se ne bismo trebale koristiti takmičarkim i naj imenovanjima. Za svaku od nas, ponekad ovisi i o subspecijalnostima, npr. budući da se bavim feminističkom lingvistikom, moje najvažnije feministkinje ne bi morale značiti mnogo drugima. A opet najvažnije ne moraju biti i najutjecajnije… Tako da neću navesti niti Simone de Beauvoir, ni Mary Daly, ni Robin Morgan ni Gayatri Spivak ni Rosi Braidotti… a one su mi sad pale na pamet. Imena regionalnih žena još je teže izdvojiti, posebice jer su neke od njih moje prijateljice, ali je možda važno istaknuti Žaranu Papić i Lydiju Sklevicky, Radu Iveković i Biljanu Kašić. Svaka je od njih otvarala (ili otvara) važne teme za feminizam i feministički pokret u regiji.