Nedjelja je dan na Queer.hr-u kada se uglavnom bavimo takozvanim OMG vijestima, dakle najrazličitijim nevjerojatnostima iz područja medijskog diskursa, proizvoda i izjava, odnosno bolje rečeno provala koji se mogu pronaći u online domeni.

Međutim, ove je nedjelje na redu malo drugačiji pristup – koliko god se u današnjem kraljevstvu cinizma volimo izrugivati emocionalnim reakcijama, pa tako i zapanjenosti, ponekad su vijesti takvoga karaktera da mogu rezultirati samo u iskrenoj emociji. Zapanjenost, nevjerica, tuga.

Irak od početka veljače ove godine  učestali je izvor vijesti o „vjerskoj para-policiji“ koja se fokusira na napade, otimanja, mučenja i ubojstva mladih za kojeje  na osnovu vanjskog izgleda procjenjeno da bi mogli biti pripadnici LGBT zajednice, ali također i tkz. emo kulture.

U online diskursu koji se često ukrašava i začinjava ne rijetko po nekoj bazi uvredljivim memeima i inim tvorevinama, često smo bili svjedokom kako viralnima na internetu postaju grafičko-dizajnerski uratci usmjereni ka hvaljenju nasiliničkim ili izrugujućim ponašanjem spram emača. Sjedeći na kauču s laptopom na krilu, lako je otkloniti mogućnost da je riječ o diskriminatornom i huškačkom jeziku, u biti govoru mržnje koji potiče na nasilje i zaključiti da se radi o benignoj šali prikladnoj za podijeliti na društvenim mrežama. A zapravo se radi o netrpeljivosti spram „odudaranja“ – drugačijosti ikoje vrste. Koja je u osnovi svakog zločina iz mržnje, a provođena u grupi lako može preći u fanatizam.

IGLHRC (Međunarodna komisija za gej i lezbijska prava) javlja o novom valu napada na Iračane koji „izgledaju kao lezbijke, gejevi ili kao premaskuline žene ili feminini muškarci“, koji je započeo ove veljače a provodi ga neidentificirana naoružana grupa koja prijeti smrću pod egidom „božjeg bijesa“.
Okidač za prijetnje i napade već je dakle sam izgled i rodno izražavanje, što je debeli korak dalje od seksualnih praksi. Izvori poput Gay Middle Easta (KliK!-na-članak ^[1] ) tvrde da je od veljače oteto, brutalno mučeno i ubijeno oko 40-etero osoba.

Alarmantna je činjenica da država nije niti reagirala na ovo nasilje niti ga osudila, a uvriježen je stav da nasilje provodi šiitska para-vjerska-policija, te se za mnoga od ubojstava smatra da je riječ o takozvanim ubojstvima „iz časti“. Mediji poput navedenog donose potresne osobne priče gejeva koji su ili pobjegli iz države ili se ne zna što se s njima u međuvremenu dogodilo, te također grafičke prikaze najužasnijih zločina, uz navode žrtava da se situacija konstantno pogoršava te da vjeruju da je vlada dobro upućena u stanje stvari.

Izvještaj Human Rights Watcha iz 2009. godine svjedoči o vjerojatno puno većem broju, dakle još prije dvije godine: KliK!-na istraživanje ^[2], koje je proveo par istraživača u razgovoru s pojedinačnim Iračanima koji su iskusili prijetnje ili bili svjedokom nasilja. U člancima sa zastrašujućim izvještajima o obojstvima poput onih s Paper Birda ^[3] gdje se govori o targetiranju određenih skupina, poput emača, sami izvjestitelji ustvrđuju kako je na žrtvama ubojstva vidljivo da ne nose obilježja dotične supkulture – na koncu je dovoljno nositi brendirane traperice i gel u kosi a da bi u Iraku postao potencijalnom metom, kako se područje mržnje širi.

„Prvo su došli po komuniste“ – rečenica je koja nadolazi kao prva asocijacija. Danas bismo rekli, možda, hipstere.