autor:

Tajana Josimović

Povodom približavajućeg obilježavanja Međunarodnog dana žena razgovarala sam s Dubravkom Crnojević–Carić, poznatom feministkinjom, u praktičnom i teorijskom smislu, glumicom, redateljicom, teoretičarkom, predavačicom na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu s kojom sam u ulozi redateljice imala prilike surađivati na predstavi Vaginini monolozi 2009., a ove godine i u ulozi predavačice na ženskim studijima  u organizaciji Centra za ženske studije. Neke naše aktivistice i teoretičarke dale su odgovore na pitanja o tome što je feminizam za Queer.hr, no Dubravkina su me praktična predavanja koja se temelje na tijelu i (samo)spoznaji putem tijela navela na razmišljanje o feminizmu u okvirima svakodnevnog , osobnog pa i neverbalnog.

Q.hr Što je feminizam pitanje je koje je dobilo nebrojeno mnogo odgovora i unatoč tomu se često shvaća stereotipno u smislu borbe i transparenata.  Možda je primjerenije pitati što feminizam znači vama osobno tj. na koji način ga primjenjujete u osobnom životu? Sa Centrom za ženske studije surađujete već desetak godina. Što je ono što govorite mladim ženama i na koji način osvještavate ono što je bitno?

D.C.C. Zapravo mislim da feminizam i živim. Jedna od mojih studentica (Laura Potrović) rekla je kako je za nju feminizam prevrednovanje. Mislim da je to dobar opis onog što feminizam i za mene jest. Prevrednovanje temeljnih kulturalnih obrazaca. To se može artikulirati na teorijskom planu, ali  – po meni – svatko tko to artikulira na teorijskom planu, nužno i živi drugačije. Osvješćivanjem kulturalnih pretpostavki s kojima se svakodnevno susrećemo, nužno ih i problematiziramo, tj. dovodimo u pitanje. Naše se osobne dioptrije mijenjaju. To se, naravno, pokazuje i u svakodnevnom životu.

Ponekad nisam ni svjesna toga da je moja perspektiva feministička, jer se manje više krećem unutar kruga ljudi koji vide svijet na način sličan mojem, ili su, barem deklarativno,  prilično trpeljivi spram feminizma. No, u trenucima kada se izmjestim iz meni trenutno dobro poznate sredine, shvaćam kako se moji postupci i stavovi uistinu razlikuju u odnosu na neke od tradicionalnih hijerarhija vrijednosti. To se odnosi čak i na susrete s meni nekad bliskim ljudima, frendicama iz osnovne ili srednje škole, ili sa starim ljubavima. Vjerujem da bih se, što se nekih stvari tiče, prilično neugodno iznenadila i kad bih se susrela s nekim prošlim ja.

Mislim da me je feminizam učinio senzibiliziranijom spram socijalnih nepravdi ili dvostrukih kriterija. Ili sam se upravo zato i osjetila feministkinjom. Feminizam, po meni, inzistira na dodiru, na kontaktu, i to na različitim planovima. Feminizam određuje i moja osobna sjećanja, način na koji uokvirujem stvari, način na koji ih sama sebi narativiziram. Određuje i  ono čega se sjećam ili što zaboravljam. Mislim da je to važna tema.

Naravno i moj je obiteljski život određen feminističkom pričom: živim sa sinom, udovica sam (taj mi je termin još uvijek zazoran, i nisam ga obradila) – i naš je svakodnevni život puno drugačiji negoli je to, čini mi se, u obiteljima koje podržavaju tradicionalne uloge.  Nema zabranjenih tema, diskutiramo o mnogim stvarima, a to je vidljivo i na planu dnevnih aktivnosti. I u emotivnim vezama prepoznajem svoju feminističku prirodu, kao i u akademskoj zajednici – u odnosu spram kolegica/kolega, ali pogotovo spram studentica/studenata. Kao feministkinja držim da je nužno biti svjestan arbitrarnosti normi, mnogoznačnosti pojavnosti koje nas okružuju, pa tako i situiranosti naših osobnih stavova. Otvorena sam (barem tako ja to osjećam) spram drugosti, ali i drugosti unutar mene same. To bi značilo da pokušavam vidjeti i svoja ‘tamna’ mjesta, ući u prostor vlastitih trauma ili predrasuda, i na taj ih način nastojim ‘upotrijebiti’ za vlastito širenje, transformirati ih u kreativnu energiju.

Nekad takav doživljaj svijeta nije baš oportun. Nekad sam vrlo osjetljiva na neke stvari koje se kakti ‘podrazumijevaju’. U svakom slučaju, mislim da je i otvaranje, puštanje na svijetlo dana mog osobnog glasa, također vezano uz moju feminističku prirodu. Govoriti ili pisati za mene također znači biti feministkinjom.

Q.hr Kakva je veza feminizma i tijela? Žensko tijelo jedan je od gorućih predmeta feminističkog razmišljanja, posebice onog aktivističkog i praktičnog (žensko tijelo kao predmet seksualnog iskorištavanja, nasilja, pornografije ili manipulacije – te predstavlja svojevrsno polje borbe za moći). Ono se uglavnom razmatra u odnosu spram muškaraca odnosno patrijarhatom kao modelom koji drži ili nastoji zadržati moć davanja značenja ženskom tijelu. Možete li komentirati ženski pogled na žensko tijelo, posebice s obzirom na to da ste režirali Vaginine monologe u kojima žene govore o vlastitim iskustvima vezanim za tijelo?

D.C.C. Tijelo jest jedna od ključnih tema. Fizičko tijelo, ali i različita simbolička tijela. Tijelo kao tekst, tijelo kao predstava, itd.  No, danas je to i pomodna tema. I tema tijela i feminizam i ženska priča i queer. Društvo spektakla sklono je mimikriji. I to je opasno. Često se prodaju muda pod bubrege.  Zna se da su to teme koje se danas relativno dobro prodaju, pa se onda mnogi tek deklarativno  bave navedenim temama. Mnogi se primjerice deklariraju kao oni koji se bave pravima drugih, ali ne prolaze dalje od površine.

‘Ženske priče’ znaju biti krajnje antifeminističke, zainteresiranost tijelom kao temom – završava često mimo svakog tijela. Ja jesam i teoretičarka, ili barem imam razvijenu sklonost ka teoriji, ali mi je izuzetno iritantno kad tijelo postaje samo metafora, kad se mnogi teoretičari/teoretičarke gotovo nikad ne susreću s raznim mogućnostima vlastitog tijela. Ponekad mi se čini da se frekventnim tematiziranjem tijela, udaljujemo od njega.

Mislim da je u današnje vrijeme prisutan ogroman pritisak u odnosu na  temu kako tretirati vlastito tijelo, koji je sve drugo samo ne feministički. U radu na kolegijima koji se bave i tijelom postalo mi je jasno da su ovih godina  žene puno zatvorenije spram poruka vlastitog tijela pa tako i emotivnosti, negoli je to bio slučaj prije desetak godina. Djeluje paradoksalno ali je tako. Žene na visokim funkcijama zablokirale su vlastite emocije, senzualnost, vlastiti eros. Ističu da moraju biti ‘profesionalne’, a pod tim podrazumijevaju odvojenost od suosjećanja, tj. empatije, odvojenost tijela i duha, blokiranje intuicije itd. dakle, podržavaju hijerarhiju vrijednosti kako ju je postavila patrijarhalna sredina – preuzimaju muške principe i stide se ženskog. To je dvosjekli mač.

Rušenje tabua se podrazumijeva kad se sprijateljujemo s vlastitim tijelom.

Q.hr Ako se može reći da je žensko tijelo i seksualnost jedan od fokusa feminizma u borbi za značenjem, to nije jedna veza feminizma i tijela. Napisali ste knjigu “Gluma i identitet” u kojoj govorite o važnosti tjelesnosti za spoznaju a istu ste temu predstavili na praktičnim radionicama u sklopu ženskih studija? Možete li pojasniti vezu tjelesnosti i spoznaje s feminizmom?

D.C.C. Spoznaja se rađa u tijelu. To je tema koju bih trebala postepeno razviti kako bih je argumentirala, no ovom ću prilikom pokušati to sažeti u nekoliko rečenica: svaku pravu spoznaju prepoznajemo i zahvaljujući tjelesnim manifestacijama (žarenje obraza, uzbuđenje, treperenje, plakanje, itd). Znamo što znači  – naježiti se, kada te se nešto uistinu dotakne. Znamo i što znači kad nam tijelo dovikuje da nešto nije u redu, ili da je sve ok. Tijelo je ono što nas nagoni da se bavimo i nekim akademskim temama. Tek kada smo spojeni s tijelom, uključujemo u naš rad i eros. A bez toga ne ide. I podsvjesno govori preko tijela, upozorava nas da nešto ne želimo vidjeti a važno je, ono nas npr. blokira ili potiče.

Moja je tema susret s poljima zazornog: kako biti tolerantan i spram onog čega se plašimo, što u nama izaziva tjeskobu… Često nas naša građanska pozicija, odazivanje na identitete koji su nam nametnuti, blokira za susret s mjestima zazora. To je sve blisko s feminizmom i s afirmiranjem feminističke epistemologije. Biti her-etičan, znači okrenuti se uključivosti. Uključivati i mjesta zazora, ulaziti u njih – za to je potrebna određena vrsta odvažnosti. Nije uvijek lako, ali ja mislim da je plodonosno.

Q.hr U tom smislu kako se feminizam povezuje, povezuje li se uopće i na koji način uključuje različite seksualnosti i identitete, koliko je queer tijelo/seksualnost važno feminizmu i obratno, koliko takav feministički pristup može biti važan queer identitetima.

D.C.C. Slijedom svega o čemu sam govorila, jasno je da je feminizam usko povezan s queerom. Uključivanje mnoštva lica unutar nas samih, mnogoobličnost, heteroglosija, polifonija –  sve su to zajedničke teme. Naravno, i odnos spram zazornog, spram drugog i drugačijeg. Izmicanje zacrtanim normama, otvaranje granica –  to je ključna poveznica i jedne i druge teorije, ali i prakse. Mislim da je ključno imati na umu da se ni ovdje ne smije biti isključiv, da je potrebno uporno osvješćivati koliko nas mnogih ima u jednom, da je život spoj ‘A’ i ‘ne-A’ na jednom mjestu, spajanje udaljenih okolnosti; svojevrsna oksimoronska pozicija svima nam je zajednička.

Q.hr V-day već se nekoliko godina obilježava i u Hrvatskoj predstavom Vaginini monolozi Eve Ensler koja se temelji na iskazima žena i onima koji se tako osjećaju (poput transseksualnih žena u nekim verzijama predstave) o promišljanju i iskustvima vlastitog tijela. Koji je cilj predstave? Prošle ste godine u njega uključili žene s invaliditetom, te time tematizirali još jedan tabu – tijelo s invaliditetom. Što se može očekivati ove godine?

D.C.C. Rušenje tabua se podrazumijeva kad se sprijateljujemo s vlastitim tijelom. Kad osvješćujemo naše emotivno i stanično, osjetilno pamćenje. Vaginini monolozi dobar su predložak za propitivanje različitih tabua. To je plodno tlo za mnogobrojne interpretacije. V-monologe sam režirala u nekoliko navrata (mislim- 5, 6 puta do danas). Svaki put je pozadinska tema bila drugačija. Voljela bih na sceni propitati i seksualnost starijih žena, ali nisam sigurna hoćemo li ove godine to uspjeti napraviti – nema baš nikakve love, ni za najnužnije troškove, kažu.

Naravno, jako sam zadovoljna što je javnost zainteresirana za V-monologe (mada ih svaki put pri Centru za ženske studije radimo u ‘partizanskim’ uvjetima – bez neke jače podrške institucija), ali sam prilično tužna što se nitko iz medija nije tako interesirao za predstavu koju smo svojevremeno radili za desetogodišnjicu Centra – tada sam radila predstavu sa studenticama i profi glumicama na predlošku knjige koju su tiskale B.a.b.e. “A tko joj je kriv”.

To je potresna knjiga osobnih ispovijedi maltretiranih žena različitih godišta, različitih backgrouda. Žena koje žive u Hrvatskoj. Paralelno s njihovim ispovijedima stoje i sudske presude, koje su zastrašujuće. Mislim da je to bila važna predstava, ali medijima je naravno puno zanimljivija američka, profurana priča.