- Queer.hr - http://queer.hr -

ZagrebDox: Što smo vidjeli, a vrijedi zapamtiti

Posted By Ines Kotarac On March 3, 2012 @ 11:10 am In Film,Izdvojeno,Kultura | No Comments

Prošli tjedan bio je u znaku Međunarodnog festivala dokumentarnog filma (ZagrebDox). U inače poprilično tihom i praznom Kaptol centru, svjetski i domaći filmaši, novinari i ljubitelji dokumentaraca, kojih je iz godine u godinu sve više, napravili su pravi festivalski šušur. Osmo izdanje festivala potvrdilo ga je kao središnju regionalnu, a i značajnu međunarodnu manifestaciju posvećenu dokumentarnom filmu. U cijelom nizu dobrih filmova našlo se nekoliko queerolikih naslova (o čemu se može pročitati ovdje [1]), a nakon gledanja donosimo što vrijedi zapamtiti.

Jay Rosenblatt

Jay Rosenblatt poznati je i nagrađivani američki redatelj s diplomom psihologa. On u svojim filmovima ulazeći u ljudsku podsvijest i propitujući ljudske strahove i identitete razotkriva često povijest i savjest čovječanstva. Iako ima i iznimaka, veći dio njegova opusa nastao je prekapanjem po najrazličitijim arhivskim materijalima i kolažiranjem/montažom u novo djelo. On je, što ne uspijeva mnogima, i dokumentarist i eksperimentator. Osim što se na ZagrebDox-u mogla pogledati retrospektiva njegovih filmova, on sam će u subotu održati dvosatno predavanje/razgovor. O njemu pišemo prvenstveno zbog filma o Aniti Bryant, ali smo i među njegovim drugim filmovima pronašli dva zanimljiva naslova.

U desetominutnom filmu iz 2006. godine “I Just Wanted to Be Somebody“ (Samo sam htio biti netko) Rosenblatt daje portret predvodnice pokreta protiv prava homoseksualaca Anite Bryant koja će ostati poznata po nezaboravnoj piti koju joj je u TV studiju u lice zalijepio aktivist za prava homoseksualaca. Ta konzervativna i religiozna Amerikanka, bivša misica Oklahome i pjevačica, 1977. godine vodila je kampanju na Floridi protiv zakona koji je zabranjivao diskriminaciju ljudi prema njihovoj seksualnoj orijentaciji. Ne samo da je svojim angažmanom temu prava homoseksualaca dovela u središte interesa javnosti, nego je dala prepoznatljivo lice homofobnoj masi. U konačnici, ta se kampanja jako negativno odrazila na njezin život i karijeru te je čak doživjela nekoliko bankrota. Ono što je Rosenblattu pošlo za rukom je da će je nakon ovog filma gledatelj više žaliti nego biti ljut na nju. Film koristi televizijske i privatne snimke te reklame za sok čije je zaštitno lice Anita bila. Dio ovog dokumentarca nalazi se i u poznatom Gus Van Santovom filmu „Milk“.

„Nitko mu nikada nije rekao što da bude. Samo što da ne bude. Dječaci postaju dječaci u velikoj mjeri ne bivajući djevojčicama. Oni koji to ne shvate su oni koji će dobiti batina“, riječi su komentatora u filmu „The Smell of Burning Ants“ (Miris gorućih mrava), Rosenblattova filma iz 1994. godine. U pokušaju da nađe odgovor na pitanje gdje nastaje muška sklonost nasilju, destrukciji i autodestrukciji, redatelj odlazi u djetinjstvo dječaka i tu nalazi odgovore. Dječaci ne plaču jer im se kaže da ne smiju, funkcioniraju u grupama koje se iživljavaju na slabijim pojedincima, svoju okrutnost usavršavaju mučeći životinje (kidanje krila muhama i paljenje mravi). Njihovo djetinjstvo protječe u nastojanju da budu prvi i najbolji i konačno u stalnom strahu od „Boga, bande iz susjedstva i oca“. Crno-bijele slike uz gudačku glazbenu podlogu i glas komentatora stvaraju potresan film o sustavu koji iz generacije u generaciju proizvodi nesretne, agresivne i ljute muškarce čija će djeca biti baš poput njih.

Menzes, menstruacija, mjesečnica, stvari ili teta iz Rusije samo su neki od naziva krvarenja koje žene imaju svakih mjesec dana. Menstruacija je obično granica koja označava da je djevojčica postala žena, odnosno da je sposobna imati djecu. Iako je to nešto s čime 51 posto svjetske populacije živi većinu svoga života, tema je to o kojoj se govori malo, tiho ili nikako, bilo u školi ili kod kuće. Upravo je to tema Rosenblattova filma „Period Piece“ (Film o menzesu) iz 1996. godine kojeg nazivaju ženskim parnjakom „Mirisa gorućih mravi“. Žene različite dobi, od 8 do 84, iskreno govore o svom iskustvu menstruacije, o strahu, sramu te nedovoljnoj educiranosti. Mnoge od njih od svoje prve menstruacije skrivale su dokaze njezina postojanja, a brzo su naučile i da je to tema o kojoj se ne govori ispred muškaraca. Priče ovih djevojčica i žena ispresijecane su edukativnim filmovima o menstruaciji iz 50-ih godina prošloga stoljeća. Poruka filma je da bi se menstruacija, a posebice njezin prvi dolazak trebali ne skrivati, nego slaviti.

Poput indie spotova

Još su dva filma na ovogodišnjem ZagrebDox-u privukla našu queer pozornost. Ono što ih povezuje njihova je ljepota, visoka produkcijska razina, te činjenica da oba uvelike naliče na kakav spot za indie pjesmu. „Ja sam djevojka“ (2010.) petnaestominutni je nizozemski film redateljice Susan Koenen koji se bavi transrodnošću. Glavni lik je prekrasna trinaestogodišnja Joppe. Ona je rođena je u tijelu dječaka, ali se osjeća, ponaša i živi kao djevojčica. Od malih nogu nosila je vlasulje i igrala se Barbikama. Ona na prvi pogled ni po čemu ne odskače od svojih prijateljica. Vidimo ih na bazenu i u zajedničkom šminkanju i spremanju za izlazak. Za razliku od mnogih transrodnih osoba, ona ima potporu roditelja. Svaka četiri tjedna prima injekciju uz pomoć koje odgađa muški pubertet. Sa šesnaest godina moći će krenuti sa ženskim hormonima, a kad postane punoljetna i kirurški promijeniti spol. Za njezin slučaj i šira okolina ima razumijevanja. U novoj školi je zamolila nastavnika da joj da nekoliko minuta i svojim kolegama objasnila što je to transrodnost. Pokazuje se da se čak i u tako idealnim uvjetima nije lako nositi s transrodnošću. Ona se pita se hoće li ljudi primijetiti njenu drugačijost, hoće li njezina simpatija razumjeti njezin problem i kako će jednom svom partneru objasniti da ne mogu imati biološku djecu.

Drugi je polusatni dokumentarac „XY anatomija jednog dječaka“ (2009.) Mette Carla T. Albrechtsen koji je bio njezin diplomski film na Danskoj filmskoj školi. Šest mladih homoseksualaca predstavlja se ponaosob u kameru govoreći o sebi, svojim obiteljima i vlastitoj homoseksualnosti. U parovima, posjednuti u kade sa šampanjcem u čašama, oni otvoreno razglabaju o svojoj intimnosti, vezama i seksualnim (ne)iskustvima. Ti pametni i duhoviti mladi gejevi razgovarat će o tome u kojem su krugu Danteova pakla smješteni homoseksualci i kako treba imati razumijevanja za smeđe tragove (!) po plahtama pri razdjevičenju koga. Gledatelj će se od srca nasmijati kad jedan o njih ispriča kako je on oduvijek imao isti identitet, da su ga kao trogodišnjaka odvlačili od televizije kada bi se prikazivala Eurovizija i da je prva stvar koju je nacrtao bila ružičasta haljina, a začuditi kada drugi otkrije da je autani gej i djevac koji bi se volio zateći u intimnoj situaciji sa ženom.

U ostalom programu od domaćih naslova nemalu pažnju privukao je film Dane Budisavljević „Nije ti život pjesma Havaja“ (2012.) s kojom smo jučer objavili intervju [2] (klik na link [2]), a dobro je bilo ponovno pogledati nešto starije naslove: epizodu emisije Direkt „Queer“ (2007.) koja se bavi osobama bez čvrstih rodnih obilježja te kratki dokumentarac „Gay Pride“ (2002.) s prvog zagrebačkog Pridea održanog 29. lipnja 2002. godine.


Article printed from Queer.hr: http://queer.hr

URL to article: http://queer.hr/18125/zagrebdox-sto-smo-vidjeli-a-vrijedi-zapamtiti/

URLs in this post:

[1] o čemu se može pročitati ovdje: http://queer.hr/18013/sto-je-queer-na-ovogodisnjem-zagrebdoxu/

[2] s kojom smo jučer objavili intervju: http://queer.hr/18102/intervju-dana-budisavljevic-najpostenije-i-najtocnije-je-reci-da-sam-lezbijka/

Copyright © 2011 Queer.hr. All rights reserved.