autor:

Marino Čajdo

 

Vaša priča: Registrirano partnerstvo

Sugovornik ovotjedne priče je Mate, Hrvat s Austrijskom adresom gdje živi u registriranom partnerstvu sa svojim partnerom. Zbog čega je u Austriji puno teže biti imigrant nego gej, zašto zapravo brak uopće ne smatra dokazom ljubavi i bi li se ikada sa svojim partnerom odlučio na njega – doznajte u razgovoru:

Q.hr.: Kako i kada si upoznao svog partnera i kako ste se odlučili zakonski zaštititi vaš odnos? Misliš li da je formalni okvir radikalno utjecao na razvoj vaše veze?

Mate: Moj drug i ja upoznali smo se 2007. godine tokom studentske razmjene koju je on ‘odrađivao’ na mojem matičnom sveučilištu u Hrvatskoj. Nakon što je njegova razmjena završila postavilo se pitanje kako nastaviti tu vezu, i tu su stajala otprilike dva izbora – ili nastaviti kao vezu na daljinu ili se preseliti u Austriju, odakle on dolazi. Prvi izbor nije bio opcija na dužu stazu, ali je zato drugi izbor predstavljao puno više prepreka. Glavni konkretan problem dolazio je iz pitanja našeg građanstva, odnosno pripadnosti drugačijim regulacijskim i graničnim sistemima između EU i “građana treće države”. O tom statusu ovisio je i pristup mnogim pravima koje građani Austrije ili EU imaju, a najvažnije među njima je dozvola za prebivalište i dozvola za rad (preko koje se dalje ostvaruju i mnoga druga socijalna prava). Kako sam i ja bio student u vrijeme kada smo se upoznali i išao na studentske programe razmjene mogli smo se putem studentskog statusa ‘prošvercati’, odnosno preko svojeg studentskog statusa doći do potrebnih dozvola. Međutim studentski status  je samo privremeni, i jednom kada sam ga izgubio prestala su važiti i ta prava (permanetnog ostanka u EU i pristupa EU tržištu rada).

Mate:
“Danas u EU strašila za mase nisu više toliko pederi koliko ‘imigranti’ iako je logika stigmatiziranja, isključivanja i zastrašivanja slična.”

Budući i ja i moj drug dolazimo iz radničke klase jedino kako se možemo  materijalno reproducirati jest da radimo (prodajemo svoju radnu snagu) i tu je pitanje pristupa EU/austrijskim resursima (pravima i radu) bitno. A upravo za ‘građane trećih država’ tu često postoje komplikacije.

Problemi u našem odnosu, pa čak i odluka za registraciju partnerstva, nisu proizlazili iz činjenice naše seksualne orijentacije ili nekog aktivizma nego, mogao bi to tako reći, iz činjenice naše klasne utjelovljenosti i građanskog statusa. Drugim riječima, u Austriji sam imao više problema kao ‘imigrant’ a skoro ni jedan kao gej. Danas u EU strašila za mase nisu više toliko pederi koliko ‘imigranti’ iako je logika stigmatiziranja, isključivanja i zastrašivanja slična.

Putem registracije partnerstva drug i ja uspjeli smo meni osigurati ‘zelenu kartu’ (dozvolu za prebivanje i rad) na par godina. U tom smislu to jest utjecalo na naš odnos jer bi bez toga puno teže funkcionirali kao partneri.

Q.hr.: Koliko sam informiran, niste u braku već  u nekom od oblika registriranog partnerstva. Kojem točno i koja je razlika između njega i braka u državi u kojoj živite?

Mate:  Mi smo sklopili tzv. ‘registrirano partnerstvo’ (njem. Eigetragene Partnerschaft) koje partnerima daje neka bitna prava. Međutim, čak se i ova vrsta partnerstva spram braka u Austriji razlikuje u preko 40 točaka i prava, a neki od njih su minimalna granica dozvoljena za stupanje u partnerstvo i pravo do reproduktivnih tehnologija i posvojenja, te općenito imanja djece (do nedavno istospolni partneri nisu imali ni isto pravo do prezimena, ali je Ustavni sud to nedavno odbacio). Pored toga sama ceremonija sklapanja partnerstva se odvija drugačijom procedurom od one u slučaju sklapanja braka; tako npr. partnerstvo ne sklapa matičar nego neki drugi birokrat (ovisno o tome o kojem se uredu radi), nisu dozvoljeni ‘kumovi’ a postoji i velika nelagoda spram bilo kojeg oblika slavljenja unutar institucija gdje se partnerstvo sklapa. Međutim, s druge strane, paralelno s ovakvim propisima postoje i mjesta (pa čak i gradovi kao sam Beč) i uredi koji imaju licencu da naprave ceremoniju sličnu onoj u slučaju sklapanja braka.

Međutim, sve i kad registriranim partnerstvom istospolni partneri automatski ostvaruju neka prava priča se mijenja ukoliko se partnerstvo sklapa između građanina EU i ‘ne-EU’. Tu se opet vraćamo na prethodno pitanje, odnosno na činjenicu da je građanin ne-EU istovremeno imigrant te se na njega primjenjuju i ti zakoni. Ti zakoni u Austriji, jednako kako i diljem EU sa porastom desnice, postaju sve restriktivniji te radi njih vrlo lako mogu početi problemi i u slučaju istospolnog partnerstva.

Tako, prema austrijskom/EU-zakonima, ‘građanin treće države’ sklapanjem partnerstva ne dobiva automatski pravo na prebivalište ili rad. ‘Partnerstvo’ tek služi kako podloga takvog potraživanja i ne garantira pozitivan ishod. Uobičajena je procedura da ne-EU partner preda zahtjev za prebivalištem iz svoje matične države (i tamo čeka odgovor), a partner iz EU treba dokazati najmanje 1100 eura primanja. Sve dok traje proces ne-EU partner ne može raditi (jer nema prebivališnu dozvolu). Tu je potrebno i istaknuti da u ovim situacijama gej osoba dijeli istu sudbinu sa heteroseksualnim parovima koje također dijeli EU/ne-EU građanstvo. U slučaju imigranta danas čak ni heteroseksualni brak nije garancija dobivanja ‘vize’.

Pored ovog uobičajenog puta postoje još neki načini dobivanja vize nakon sklapanja partnerstva, poput garancije partnerove obitelji da će skrbiti za “novopridošlog člana” u slučaju da njegov partner nema dodatna primanja. Mi smo naše pravo ostvarili putem jednog EU zakona koji se odnosi na mobilnost i re-ujedinjenje partnera. Ali ovi drugačiji načini često su iznimka, a ne uobičajena procedura sklapanja partnerstva.

Q.hr.: Da postoji mogućnost zakonski uređenog braka između istospolnih partnera, s jednakim pravima kao za raznospolne parove, bi li se možda ti i tvoj partner odlučili za njega?

Mate:  Ne mogu reći što bi učinili tada, vjerujem da bi ovisilo o konkretnim procjenama. No, tu valja opet napomenuti da mi nismo sklopili parnterstvo primarno radi toga, a niti bi sklopili brak, jer to vidimo kao dokaz ljubavi i znak “ozbiljnosti” naše veze, ili radi toga jer to vidimo kao politički/aktivistički čin (iako u tome bez sumnje postoji i ta dimenzija). Mi ne smatramo da je politika gej braka, kakva je prisutna u meinstreamu LGBT organizacija, smislena dugoročna politička strategija niti da bi trebala rangirati toliko visoko (skoro hegemonijski) u zahtijevima LGBT aktivizma. U stvari mene osobno u povijesti LGBT aktivizma puno više privlače momenti kada je ta vrsta seksualne politike poprimala one emancipatorske momente, kada je bila ofenzivna, i kada je remetila seksualne norme, osnaživala zajednicu, mobilizirala je itd. Mi smo se na određeni način registrirali protiv svojih uvjerenja po tom pitanju. Na to smo se prije svega odlučili kako bi omogućili nastavak naše veze i dobili prava za mene kao imigranta. Da nije bilo ovih razloga vjerojatno ne bismo sklopili niti partnerstvo niti brak. Možda zvuči kao kliše, ali ja ozbiljno smatram da se u seksualnoj politici pored borbe za pitanja slobode seksualne orijentacije također treba zalagati i za pravo na “slobodnu ljubav i`udruživanje” i protiv toga da samo bračno povezani partneri uživaju neka bitna prava, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.

Q.hr.: Misliš  li da se u skorijoj budućnosti neki od sličnih oblika registriranih istospolnih zajednica može očekivati i u Hrvatskoj?

Mate:  Koliko mi je poznato za sada nema nikakvih ozbiljnih naznaka toga, a od vlade uglavnom za sada imamo dobre želje i namjere te spremnost na razgovor što je još daleko od nečeg konkretnog. Mislim da su političke elite u Hrvatskoj pokazale kako se prema pitanjima LGBT prava odnose prije svega pragmatično, pa mi se čini da će i ova odluka ovisiti o tome. Ukoliko vlada procjeni da joj to odgovara sigurno će i lako izglasati neki sličan zakon, a uostalom mislim da je i njima jasno da je trenutno postojeće istospolno partnerstvo, sa dva nepraktična prava iz obiteljskog zakona, zapravo farsa. Pored toga izglasavanje nekog boljeg zakona moglo bi nominalno ‘lijevoj’ vladi doći kao zgodno za dokazivanje svoje ‘progresivnosti’, posebno kada će, kako je sve izvjesnije, trebati sve više rezati ostala socijalna prava većini stanovništva, pa tako i gejevima i lezbijkama. No čini se da za sada takav pokušaj još ne postoji.