FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Hiperinflacija ega: O mržnji i demokraciji

objavljeno:

22. 02. 2012.
Hiperinflacija ega: O mržnji i demokraciji

Hiperinflacija emocija: Prodaja ega

Hiperinflacija ega: O mržnji i demokraciji

Neki dan sam na tamo nekom forumu pronašao nekakav tekst o sebi – nekoga tko me mrzi. I to – poprilično.

Mrzi mene, moj rad mu je glup i tako, svašta čovjek tamo napisao – kao ismijao me, vamo-tamo, O.K. I nije problem, ja prvi branim pravo na riječ slobode, riječ argumenata, pravo na kritiku pa čak i na žešće ismijavanje. Mislim i ja sam neki dan žešće naružio -onu sirotu Kerumovu sestru (i eto me, opet to radim). Samo me potpuno izbezumljuje kada ona dolazi kroz masu ili kroz anonimnost. E, takvu nečistu i ne-fer kritiku-ipak puno manje i puno nevažnije doživljavam. Ali to je moj problem, znam. Ne znam zbog čega je problem, ali kažu da je – pa im povjerujem. Tu i tamo.

Naravno, uspio me je potaknuti na razmišljanje o tome kako dugo i čisto nisam mrzio, nakon što sam odbolovao svoj ego u odnosu na tu infantilnu činjenicu – da se ja ipak nekome tamo - s.t.r.a.n.c.u. – ne sviđam!. Doista. Nije da nisam sklon. Volim ja zamrziti, ali onako pošteno. Baš volim – što bi se hipsterski reklo – hejtati. I onda serem li ga serem. Po svemu, po svima.  I to dok ne dođe do grla. I onda mi samo jedan dan dođe – proljeće. I budem pun ljubavi. Simptomi histerije, znam.

Nekada su objekti moje mržnje bili desno orijentirani političari pa tamo neke pop zvijezde, ranije u djetinjstvu naravno – neki članovi familije, nakon puberteta – nerealizirani ljubavnici itd, itd. Ali, u zadnje vrijeme me nešto kosi samo ljubav. Nikako da ogorčeno pljunem. Starim valjda. Stižu me strahovi prolaznosti i bezvrijednosti. Valjda. Nemam pojma.

Na svim poljima me “šora” ljubav pa se onda ona nekako i vraća nazad, smiruje tu unutarnju nelagodu, otkupljuje nervozu, čisti kanale. Baš kako je i Oprah govorila. Nisam baš odabrao to stanje svijesti, ne prakticiram nikakve duhovne vježbe, ne čitam ništa slično. Samo se dojim poezijom. I samo njoj vjerujem.  Izgleda da me je dobro zadojila.

Vraćam se na svog “hejtera”, koji je ovaj put centar iz kojeg pišem. Naime, nije ovo obraćanje njemu, daleko od toga, daleko bilo! Nije ovo obraćanje takvih. Božesačuvaj. Više je razmatranje ideje i čak ohrabrivanje (čim duboko riskiram sve one zamke self-help tekstova) toga da se ne čita ono što vam se ne čita, da se ne jede ono što vam se ne jede, da se ne jebe ono što vam se ne jebe. U tom smislu – formulacija sreće je najjednostavnija od svih drugih formulacija i zakonitosti. Zar ne? Nekako – u tome vidim jedini spas. Povjerovao sam da je u tome jedini spas. Jednostavno – počnite radite ono što volite. Počnite čitati ono što vas inspirira, provoditi vrijeme s ljudima koje cijenite, jedite ono što volite (čak i ako je nezdravo). Mislim da onda nema greške, nema gnjeva, nema pseudokritika i anonimnih karaktera koji izlaze iz nas onda kada se ne usudimo suočiti s problemom Jedan na Jedan već ga posredujemo. U bilo kojoj životnoj situaciji da ste jer tada samo radite prečac kroz ljude (u ovom slučaju, moglo je biti i kroz stvari npr.) te ih tako omalovažavate, a sebe okružujete neravnopravnima nad kojima osjećate moć – koja je nužno kratkog roka trajanja. To već svi znamo. Ako me razumijete. Oprimjerio sam se sve ovo što govorim vlastitim odlukama, vlastitim greškama, vlastitim srećama. U onomu trenutku u kojemu sam počeo birati i odgovorno se ponašati prema onome što volim – u tom trenutku mi je sve to postalo dostupno u mjeri u kojoj nisam ni mislio da će biti.

Prije par dana sam shvatio, a to se potpuno sjajno upisalo u ovu moju takozvanu “situaciju” da ljudi mogu biti u onome što oni zovu ljubavnom vezom i potpuno se mrziti, a i dalje zastupati ideju toga da su u “ljubavi”. Opet iznova me to frapiralo, rastužilo. Opet iznova sam te ljude proglasio otpisanima, ali…

Dakle, (nemojte se čuditi što se toliko čudim nad ovim – ipak – nažalost sve češćim interpersonalnim fenomenom, kao i cyber anonimnom kritikom, oh, oh – koliko čuđenja!) to dvoje ljudi se potpuno ne poštuje, nagrizaju se, reže, optužuju, očekuju, prozivaju. Gledam ih i ne vjerujem što vidim. Ne vjerujem im na razlozima. Ne vjerujem im u ono što kao zastupaju. Pitam jednog od njih: pa, dobro, ako si nesretan – zašto ne izađeš iz toga? Najjednostavnije pitanje, zar ne? Mislim, ako vam je prioritet sreća u životu.

I čovjek kaže najgluplju moguću stvar od svih: “Ali, kako ću sam?”
(Nadam se da ne moram obrazlagati zašto je to definitivno, van konkurencije najgluplja misao EVER.)

Kraj je nužno loš, ali ovo gore su moji savjeti prije nego li do kraja (veze, karijere, života, whatever) dođe.

Ugodno Vam Proljeće!
Hi hi.


1 komentar »

  • Aleksa kaze:

    Odavno ne naidjoh sasvim slucajno na ovako pismenog i pametnog kolumnistu. Kakvo osvjezenje.

Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike