autor:

Žene su emocionalna bića.

Ajme, koliko samo generalizacija sadrži ta kratka rečenica, ali to nije onaj najgori dio štetnog potencijala ove nakupine od četiri riječi. Ponekad se na različitim lifestyle sekcijama inih sajtova mogu naći članci na tu temu, za koje se može opet generalizirajući reći dvije stvari:  pokušavaju vam reći kako da se osjećate „bolje“ po pitanju vlastite emocionalnosti, odnosno izražavanja iste, i drugo: fokusiraju se na jedan segment emocionalnog izražaja. Uh-uh. Dakle, kao što su već rekli i Dorothy u Ozu – najbolje je krenuti od početka. Stoga, stopalo na prvu žutu ciglu: kako da se osjećam bolje?!! A zašto bih se osjećala loše?

Emocionalna ucjena

Svijet je velika slagalica puzli – jedna stvar se uklapa u barem četiri susjedne. Tako žene nisu emocionalne samo eto, zato jer jesu, nego zato jer su također manipulativne. (Ama naravno! Pa ovo je aksiomatično te se možda i ne mora uopće navoditi, zar ne?) Naši dragi prijatelji psiholozi su to također objasnili za nas, nakon što su gledali filmove s Ingrid Bergman.

1944. je snimljen film naslova „Plinsko svijetlo“ za čiju jeglavnu ulogu gorenavedena pobrala Oscara. Naslov se odnosi na strategiju supruga glavne junakinje koji odvrće plin ne bi li svjetla u njihovom domu titrala, a kada ga ona pita je li primjetio to titranje – on ju uvjerava da je sve to umislila, želeći time uzrokovati da ona za sebe pomisli da je psihički nestabilna i dovesti ju do zaključka o vlastitoj neuračunljivosti. Nakon tog filma, pojam ulazi i u teoriju mentalnog zdravlja kao postupak kojim se pokušava žrtvu navesti da dvoji u vlastit razum. O čemu možda treba razmisliti idući put kada nam netko kaže da smo „nerazumne“, da smo „pretjerano osjetljive“ i da „pretjerano reagiramo“.

Samo malo – pa pretjerana reakcija zvuči kao nešto što bi možda trebalo korigirati?

Da? A onda se sjetite kada tu rečenicu najčešće čujete – onda kada upozorite drugu stranu da ono što ona čini vama ne odgovara. Postoji prijevod te rečenice, i ide otprilike ovako: ti pokušavaš učiniti da se ja osjećam loše jer činim da se ti osjećaš loše, i ja to ne želim prihvatiti jer se ne želim osjećati loše pa ti zato govorim da bi se ti trebala osjećati loše jer si pokušala učiniti da se ja osjećam loše.  Ako mislite da je ovo cirkularna definicija, što kažete na sljedeće: emocionalna ucjena, kao pojam, najčešće se koristi u svrhu emocionalnog ucjenjivanja osobe kojoj se govori da emocionalno ucjenjuje nekoga. Pale li vam se sada alarmirajuće lampice?

Emocionalna afrazija

Yashar Ali, u svom članku „Zašto žene nisu lude“, koji me i upoznao s pojmom plinskog svijetla u ovom korištenju (KliK!-na-Wikipediju: Gaslighting), upozorava i na (samo jednu od!) konzekvenci sustavnog izlaganja žena ovakvom postupku – počinju se libiti izražavati svoje emocije, ili koriste leksička sredstva ublažavanja emocionalnog izričaja.

Yashar Ali:

„Može biti riječ samo o tomu da se nekome nasmiješite i kažete: „Tako si osjetljiva“. Takav komentar može zvučati benigno, ali time u biti govorite nekome kako bi se trebao osjećati.“

 

Yashar pritom polazi od toga da je riječ o postupku koji muškarci koriste jer prepoznaju žensku uvjetovanost društvenom opresijom na takvu reakciju, i naziva to kukavičlukom.  Međutim, iz osobnog iskustva mogu reći da se žene na perfidne načine jednako vješto znaju koristiti njime. Slažem se doduše da sve to dovodi do toga da neke žene onda ne iznalaze načine da izraze svojim partnerima/icama da ih povrijeđuju, šefovima/icama da ih sprječavaju da u potpunosti realiziraju svoje potencijale u radnoj okolini, i svijetu općenito da ih ne tretiraju s dužnim poštovanjem.

Ono što je možda najtragičnije jest reakcija koja je također izrazito česta: „Pusti, u redu je.“. I dok se – također možda – Ali zalijeće u popularnu psihologiju zaključkom da se nagomilavanjem frustracija onda žene dovodi do toga da postaju pasivno-agresivne nakon godina uskraćivanja samoj sebi emocionalni izričaj, nije da argument ne djeluje plauzibilno.

Yashar Ali:

„To „U redu je“ nije samo popuštanje, to je negiranje same sebe. I lomi mi srce.“

 

Nešto što mi je najviše upalo u oči dok sam čitala knjigu „Bez nje“, sveučilišne profesorice Jennifer Finney Boylan (postoji i u hrvatskom izdanju od Biovege) koja opisuje svoje iskustvo mjenjanja spolnog statusa, jest navikavanje same sebe da na kraj svake n-te rečenice stavi upitnik. Dok se prije predstavljala s „Drago mi je, ja sam James“ – sada se to pretvorilo u – ja sam Jennifer? Slično je i s relativizacijom izražavanja emocija, naročito intenzivnih ili onih negativnih.  Yashar Ali će reći: „Svi znate kako to izgleda. Dobiti ćete ovakav SMS: „Hej? Kasniš “

Yashar Ali:

„One kažu „Žao mi je“ prije nego izraze svoj stav. U mailu ili SMS-u koriste smajlije uz pitanje ili komentar, pritom umanjujući učinak izražavanja svojih osjećaja.“

Emocionalna korekcija

Poslovno okruženje nosi sa sobom naročite implikacije ovog fenomena. Ne dao bog da zaplačete. Mora da ste nesposobne. I time se vraćamo na one na početku navedene članke, odnosno, drugu kategoriju generalizacije: htjet će vam objasniti kako da se nosite s izražavanjem vlastite ili ljutnje ili bespomoćnosti. (Ja osjećam čitav niz emocija tijekom jednog emocionalno nabijenog momenta. Često se baš izražavanje ljutnje miješa s porivom da zaplačem od jada. I nekako ne mislim da sam pritom usamljena, koliko god mi ovakvi članci daju povod za time.) I onda na sajtu koji se zove „Woman media“, pod motom: „Stručni savjeti za poslovne žene“ nađu članci poput „Nema mjesta plakanju u biznisu“ . Prvo vam pokroviteljski objašnjavaju zašto plačete na radnom mjestu (kao niste vi krive – nemojte se osjećati loše zbog toga). A onda vam daju savjete kako da to prestane raditi. (Kako da se onda ne osjećam loše zbog toga, ako mi kažete da to trebam prestati raditi, i to u 5 koraka, poput nekakvog antialkoholičarskog programa.)

Pa čak i inače gotovo nepogriješivi Jezebel o temi ima uglavnom za reći kako prestati plakati (KliK!-na-članak “Umjetnost i znanost plakanja na poslu“)  – možda malo korektnije od čistog lifestyle diskursa ostalih medija, ali opet je naglasak na ženama koje plaču i kako im pomoći da prestanu, a ne na tomu kako je riječ o opresivnom sistemu u kojem  možda jesmo primorane funkcionirati, pa savjeti te vrste i mogu dobro doći, ali to ne niječe činjenicu da su emocije okej i da njihova drastična kontrola proizlazi iz nametnutog protokola.

Emocionalna izolacija

Ponavljanje nije majka znanja, nego majka uvjetovanja. Pitanje, međutim, jest. Objasnit ću se: posljednji put kada sam dvaput zaplakala na isti dan na radnom mjestu (i za obadva puta ne osjećam niti kajanje niti neugodu), oba puta su moji kolege pošli od pogrešne pretpostavke. Prvi put je kolegica zaključila da mi je netko nešto ružno rekao, i išla me tješiti. (Čime se opet vraćamo na postojeće duple standarde o izražavanu emocija, gdje je Don Mazzella, visoko rangirani djelatnik u jednoj američkoj korporaciji ustanovio da kada muškarac plače na radnom mjestu da se svi pitaju što ga je rasplakao, a kada to učini žena, pitanje glasi: tko ju je rasplakao. Radi se o još jednom članku o tomu kako ne valja plakati u uredu: (KliK!-na-članak: Ne plačite na poslu, pričekajte trenutak privatnosti). Nije bila riječ o tomu – jednostavno me je tijekom prvih sat vremena radnog dana točno 9 osoba ostavilo na cjedilu, što je dalo divnu perspektivu dana koji se prostirao na jako dugačko vremensko razdoblje pradamnom. 12 sati kasnije, rasplakala sam se opet. Kolega koji me zapazio kako plačem, nije mi prišao iz osjećaja da me je nešto povrijedilo što je on rekao, a mene je upravo ostavila djevojka i baš bi mi dobro bila došla njegova ruka na ramenu u tom trenutku.

Radni kolege i –ice nisu androidi, svi smo ljudska bića i kada kročimo u radni prostor ostajemo ljudima. A ljudi jesu emocionalna bića (ovaj put ta rečenica bez one rodne perspektive s početka. Naime, i dečki plaču – referenca na film, naravno, a zatim – i muškarci plaču.) Naravno da izražavanje emocija utječe na atmosferu u bilo kojoj društvenoj situaciji. Komentar da se saberete možete pobrati i u privatnom životu, i to često, ovakvim naslovima članaka unatoč. Na poslu time utječete na radno ozračje koje se ipak mjeri novcem, te se u našem financijski motiviranom društvu više obraća pozornost na korigiranje socijalnih neprihvatljivosti u radnom okružju. I da, ne pokušavam izjaviti da ne trebate razmotriti utjecaj na druge oko sebe – stalni ispadi bijesa ili suza uistinu vas može dovesti do toga da ljudi oko vas izgube osjećaj da s vama mogu iskomunicirati potrebno. A to sumnjam da želite. Recite jasno što smatrate neprihvatljivim, i zašto to mislite. To će objasniti i vaše reakcije – kada se dese ili one koje su se već dogodile. A kada ne razumijete reakcije ljudi oko vas – upitajte ih o njima.

Emocionalna invalidnost

A naravno da postoji i ona druga verzija priče. Imam prodoran glas i sve, od nagle provale smijeha do samoglasničkog izražavanja iznenađenja bit će zamjećeno. Jednom kada sam nadišla tinejdžerski poriv da se ne ističem ni po čemu i za boga miloga ne odskačem od mase, moje izražavanje emocionalnih stanja postalo je učestalom temom, te sam i morala iznaći način nošenja s njome. Ali postoji i druga strana medalje – to su one žene koje ne reagiraju emocionalno. Za njih vrijede posve druga pravila, naoko, jer je u biti riječ o tomu da će društvo uvijek težiti kažnjavanju onih koji se ne uklapaju u njihove generalizacije. Društvo: ne želite nam omogućiti da se na osnovu  predrasuda spram vas ponašamo s manjkom poštovanja? Proglasit ćemo vas defektnima, onda, jer mora da nešto ne valja s vama. Znamo kako nazivaju takve žene – to su „hladne kuje“.  A o njima sam već pisala, te se ne želim ponavljati. Samo ovo: nije li baš krasno kako nikako ne možemo biti primjerene?