autor:

 

Vaša priča: emigracija zbog slobode

 

Amsterdam je grad s više od 150 gej, gejfriendly i inih kafića i klubova. Uz napomenu kako je samo jedan od njih baš lezbijski, i još koji pretežno posjećen od strane lezbijki. A sva ta mjesta možete jako lagano naći, pa i bez vodiča ili karte – zastave duginih boja vijore se ispred svih njih. Ili jednostavno pozornije pogledajte ispred kojeg kafića stoje okupljeni istospolni parovi dok puše, što se u većini kafića inače ne smije. Sloboda je jedna od stvari koju taj grad obećava – i dok situacija tamo naravno nije posve oslobođena od diskriminacije i predrasuda, mnogima je taj grad postao životnim odredištem zbog brojnih stvari koje on omogućava a koje nisu mogli ostvariti u svojim matičnim zemljama. Razgovarali smo kratko s Danijelom iz Srbije, koji radi kao izbacivač u jednom amsterdamskom klubu, i koji je nakon 6 godina već poprimio sladak nizozemski naglasak.

Q.hr.: Dakle ti si već šest godina u Amsterdamu – zašto si odlučio ostati ovdje?
Danijel: Ostao sam u Amsterdamu zato što ovdje mogu biti ono što jesam; i svakog vikenda izlazim a pritom sam najotvorenije ono što jesam – a to je ono najvažnije. Ovdje nije bitno jesi li strejt ili gej – nitko te neće poprijeko gledati. To je ta sloboda.

Q.hr.: Kako si ti doživio Nizozemsku? Što je potrebno znati o njoj?
Danijel: Ljudi su ovdje jako ljubazni, a država je jako gostoljubiva. Tko hoće živjeti ovdje mora međutim naučiti nizozemski. Mislim i s engleskim se možeš sporazumjeti, ali je ipak potrebno naučiti jezik…

Q.hr.: I, koliko je tebi bilo potrebno?
Danijel: Mjesec i pol!

Q.hr.: Stvarno? Samo toliko?
Danijel: Tko je učio njemački u školi, jako će ga brzo savladati, da.

Q.hr.: A mogu li se stranci ovdje vjenčati – i istospolni parovi?
Danijel: Mogu, da. I ako se vjenčaju, onda mogu nastaviti živjeti ovdje. Ali ne mogu se vjenčati dvoje stranaca, odnosno, netko tko živi ovdje može se vjenčati sa strancem. I onda taj stranac može živjeti u Nizozemskoj.

Q.hr.: A ti? Bi li htio brak?
Danijel: Da! Jer – to ovdje mogu. Želim jednog dana imati i dijete, usvojeno ili biološko, nije bitno; imati muža, i kuću i psa. Zato što je to ovdje moguće. Ovdje možeš ostvariti ono što želiš.

Q.hr.: Nikada se ne bi dakle vratio?
Danijel: Ne. Svakog ljeta idem do Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ali tamo živio ne bih.

Q.hr.: Ljetuješ u Hrvatskoj? Gdje?
Danijel: U Splitu. Super je! Plaža, izlasci, ljudi – sve mi se sviđa…jer nemam osjećaj da je bitno odakle sam. Mislim, ja jesam iz Srbije, ali osjećam se dobrodošlim. Ipak, nikada nisam bio tamo s dečkom, pa ne znam na kakve reakcije bi to naišlo…

Danijel nam je još dao savjet koji koktel naručiti u klubu u kojemu radi i veselo nas uputio unutra, ostavivši nas s pitanjem koliko još takvih priča iz regije taj grad skriva i kada će razlozi za tako motiviranu emigraciju prestati postojati na našem području. Danijel, čini se, svoju odluku nije požalio – a dao je naslutiti da bi i drugima taj grad mogao ponuditi slobodu koju im njihova država uskraćuje.