autor:

Sigurne ili tzv. rainbow kuće sasvim su uobičajena pojava u brojnim zapadnim zemljama; gotovo svaka veća metropola ima svoju u vidu formalno od gradske/državne administracije financirane, ili funkcionira u obliku nekog od gradskih skvotiranih prostora od strane LGBTIQ populacije.

Slično je i u regiji gdje se do sada formalnom sigurnom kućom može pohvaliti jedino Crna Gora, u čijem je glavnom gradu Podgorici krajem prošle godine najavljeno otvaranje prve pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske. Neformalne inicijative takve vrste u Srbiji pokreće GSA, ovisno o potrebama individualaca koji se ne mogu nositi s nasiljem u svojim okolinama, bilo obiteljskim ili školskim, te su do sada u svojim mogućnostima rješavali nekoliko sličnih slučajeva.

Nešto više po uzoru na Crnu Goru, od sada utočište duginih boja ima i Albanija. Radi se o prvom organiziranom sigurnom kućom za LGBT osobe koje je ostvarilo udruženje PINK Embassy u suradnji s fundacijom Planet Romeo.

Sklonište, čija lokacija iz očekivanih razloga nije poznata, rezultat je dužeg istraživanja o uistinu sigurnoj okolini za LGBT mladež, kako maloljetne, tako i punoljetne. PINK Embassy već duže javno izražava svoje nezadovoljstvo zbog čestih slučajeva u Albaniji kada roditelji ili rodbina LGBT mladeži loše reagiraju po spoznaji seksualne orijentacije ili rodnog identiteta svoje djece, često reagirajući batinama i izbacivanjem iz kuća. Ipak, postoje slučajevi u kojima su roditelji započeli sa djecom, nakon tog perioda, proces novog upoznavanja i zbližavanja.

Uzevši ovaj osjetljivi period u životu svake mlade osobe, a posebno LGBTIQ mladeži koja se s predrasudama i zlostavljanjem suočava i češće od ostalih, PINK Embassy očito se odlučio između ostalog specijalizirati za stvaranje sigurnijeg od onog iz kojega mnogi mladi dolaze.

A Hrvatska?

Za Albaniju se svakako radi o velikom aktivističkom pothvatu i napretku u zaštiti ljudskih prava LGBTIQ osoba. Slične formalno organizirane inicijative, nažalost, u Hrvatskoj ne postoje a stvoriti siguran dom za LGBTIQ mladež udrugama je tim teže što nije neuobičajeno da nemaju ni vlastite prostore. Slučajevi Crne Gore i Albanije pokazuju kako su u tim zemljama aktivistički kolektivi morali posegnuti za sredstvima i partnerima iz drugih kako bi se projekti realizirali, a još je uvijek teško i zamisliti da bi slična inicijativa glatko prošla domaće administrativne procese, što zbog nedostatka financija, ali i nepostojanja konkretnih projekata i natječaja.

Da je sklonište potrebno svakako dokazuju brojni slučajevi koji postoje u zajednici. Vjerujem da su se mnogi od nas susreli s nekolicinom osoba koja se morala boriti za golu egzistenciju nakon bijega ili izbacivanja iz doma, te da se nikako ne radi o scenariju kakvog filma. Tu su zatim i krajnosti kakvim je bila izložena April Estur s Filipina, trans djevojka koja je u ekstradicijskom pritvora prihvatnog centra za strance u Ježevu bila smještena, unatoč svom identitetu, na muški odjel, u čemu tadašnji direktor nije vidio ništa ni najmanje sporno.

Dok državne strukture tako reagiraju, sasvim je jasno da će pomoć LGBTIQ mladeži u Hrvatskoj i dalje ostati na individualnim inicijativama pojedinaca i nekih aktivističkih kolektiva ograničenih mogućnosti.