FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Svi lažu… (pa i lezbe)

objavljeno:

18. 01. 2012.
Svi lažu… (pa i lezbe)

autor:



Hipster Dyke

Svi lažu… (pa i lezbe)

Ponukana jednim ogromnim teretom koji se nadvio nad moju glavu, a koji se samo jednom riječju može nazvati buđenje u surovoj lezbijskoj realnosti, odlučila sam se uhvatiti u koštac s nečim što se naziva oštećenost lezbijki i laganje. Mišljenja sam kako smo svi prepuni prtljage iz prošlosti i lažima te samim osviještavanjem svojih mana koje su nastale kao produkt te prtljage prvi je korak prema tome da postanemo ne samo bolje partnerice, nego i bolje osobe. Nedavno sam čitala “Drugu smrt” autora Borgesa i fascinirala me jedna rečenica: “Izmijeniti prošlost ne znači izmijeniti jedan događaj, to znači izmijeniti njegove posljedice kojih je, tako reći, bezbroj.” A posljedice svojeg djelovanja i otkrivenih laži lezbijke osjećaju – dugo.

Imam te neke svoje godine, ali teško bi se moglo reći kako imam neko bogato životno, a kamoli lezbijsko iskustvo. Istina, zaljubljivala sam se (možda i previše), odljubljivala još više, uletavala bezglavo u veze, izletavala bezglavo iz njih, skakala s osobe na osobu, povrijedila i bivala povrijeđena, često pogrešno birala sudeći po svojem trenutnom statusu, a možda i nisam. Tješi me, kad promatram svoju okolinu, kako definitivno nisam usamljena u svojim radnjama i osjećajima krivnje te da mnoge lezbijke čine isto što i ja, možda jedino s razlikom kako se posljedice naših postupaka i iskustava posve drugačije manifestiraju, ali nas svejedno čine prilično oštećenom robom. Što u biti lezbijku napravi oštećenom robom?  Vrijeme je da skinemo maske. Vrijeme je da se suočimo sa svojim manama jer svaka od nas nosi svoje breme.

Lezbijke su s vremenom postale sinonim za sjebanost, barem one pojedinke koje se nalaze oko moje malenkosti. Ponekad mi se čini da podsjećamo na nekakve vaze koje je neko zločesto dijete bacilo sa stola u nekom momentu našeg postojanja i onda su nas drugi pokušali više ili manje uspješno popraviti. No znate što je problem s popravcima? Nikad ne može nešto popravljeno biti dovoljno savršeno ponovno. A vaza uvijek može ponovno pasti. Neki komadić vaze se može zagubiti po putu, ljepilo može popustiti, sve u svemu, može vrlo lako od vaze ostati jedno veliko ništa. I tako dok se jedno jutro ne probudite pogledate u zrcalu i više ne prepoznajete sebe i stojite pred apsolutnim strancem. Iskreno ću priznati – oštećena sam roba. Te žene bi me uzele u svoje ralje, prožvakale toliko da bi mi kosti pucale i srastale i ponovno pucale, a čemu? Ako nešto ne ide, onda nešto ne ide i to je to. Čemu trud? Čemu laganje? Što nas je napravilo toliko – oštećenima, toliko – potrebitima?

U pojam oštećene robe mogu se staviti sve naše mane. Svoju oštećenost možemo optužiti za onu poznatu: „Everybody lies.“ Istina je nešto što najviše boli. Koliko puta su se veze sjebavale jer se nije mogla reći istina? Ali iz kojeg samo razloga? Istina je nešto čega se boje ne samo lezbijke nego cijeli svijet. Svi lažu. Od najmanjih sitnica pa do velikih stvari. Koja je razlika između lezbijki i ostatka svijeta? Neke laži se nikada ne razotkriju – mnoge žive u laži godinama ako treba, samo kako bi ostavile što bolji dojam pred okolinom. Lezbijke na kraju sve doznaju. Postoje naravno mnoge tajne koje još nisu razotkrivene, ali laganje je nešto što nas sve prati. Ne moramo i sami biti lažovi. Možemo pokušati opaliti šamar realiteta i konačno reći istinu, a istina najviše boli.

Počnimo od one najčešće prešućene istine: “Mama, tata – ja sam lezba.” Ovo je najbolja realna istina koja postoji, a opet toliko veliki postotak lezbijki nije odradio taj dio govorenja istine. Da, skrivanjem svojem orijentacije itekako lažemo svojim roditeljima i obitelji. Razumljivo je kako pokušavamo svoju najbližu okolinu “zaštiti” od svega što dolazi u paketu s našim, po mnogima, “alternativnim” načinom života, ali nekad se moramo zapitati – zašto? Ništa nam ne može točno ukazati kako će roditelji reagirati na autanje – postoje sitne naznake mogućeg scenarija, ali nekad treba prestati biti pi*kica i više skinuti to ogromno breme s duše i započeti iskreni period života. Po meni, bivanje u ormaru, čini nas oštećenom robom – moramo biti vidljive, ne samo na sceni nego i u vlastitom domu. Jedino tako ćemo se početi vaditi iz vrtloga laži u kojeg smo se uplele. Možda bi mogli svojim roditeljima dati najljepši poklon – istinu.

Druga najčešće prešućena istina: “Je*em se s XX.” Zar je zbilja takav bed osobi koju varate reći – sori, je*em se s nekom drugom tebi iza leđa? Zbilja? Ako je takav bed, zašto to radite? Ili još bolje, je*em se s tvojom najboljom prijateljicom? Začudile biste se koliko je takvih situacija na predragoj nam sceni i još više biste se svi začudili kada biste doznali o kakvim parovima je riječ – oni su na prvi pogled – savršeni. Nisu, ništa nije savršeno. Varanje je jedan grozan oblik laganja. Ne samo varanje u seksualnom smislu, nego žudnja za nekom drugom, intelektualna potreba za nekom drugom, uopće misli o nekoj drugoj dok ste u vezi – to je sve laganje samoj sebi dok se ušuškavate u lažnu sigurnost, koju ćete, ruku na srce, zasigurno kad-tad kardinalno zeznuti jer to jednostavno nije to ako je potrebna treća osoba kako bi se osjetilo potpuno ispunjenje. Naravno, malo je i bed kad se je*ete s nekim tko se sviđa prijateljici, ali to se dakako uvijek može riješiti razgovorom – ako je druga strana razumna, a vrlo često nije. Iskrenost je zakon, koliko god nekad bila skupa.

Treća prešućena istina, ili još bolje, izgovorena laž bi bila: “Nisam ja to rekla!” Sad već onako pomalo histerično tipćem jer smo baš takvu laž mnoge izgovorile toliko puta da je sad već pomalo smiješno. Zašto je tako teško osobi prići i u lice joj reći što ju ide? Možemo li to pokušati napraviti? Svi tračaju, ali dajte, pa već nas dovoljno zafrkavaju veze i te žene zeznute da bismo jedna drugoj podmetale još i dodatno. Naravno, postoje i one lezbe koje to rade iz zabave. Nažalost.

Naravno, oštećenima nas čine i prošle veze. Svaka veza ostavlja unikatan trag na svakome od nas i može nas natjerati da budemo bolja osoba ako je veza pozitivnog karaktera. Ako nije – kreće vrtlog svega. Naučeni negativni obrasci. Krive vrijednosti. Neprepoznavanje ljubavi. Neprepoznavanje toksičnosti svojega bivanja s tom osobom – u tim trenucima je potrebno slušati najbliže prijatelje. Ne one prijatelje s kojima uporno ločete, nego one prijatelje koji znaju samo s jednim pogledom kako nešto ozbiljno nije u redu. Ako su van lezbijskog svijeta – još bolje, nisu zatrovani našim dramama i odnosima u tolikoj mjeri kao mi sami. Sje*ane smo mi lezbijke.

Imamo jednu prednost spram svih drugih ljudi – mala smo zajednica. Možemo pokušati biti iskrene jedna prema drugoj i nadati se kako se nećemo poubijati. Možemo pokušati biti iskrene ako nam se netko sviđa – direktno joj reći – sviđaš mi se pa kud puklo. Bez igrica, bez trećih izvora. Curi priznati: “Varala sam te.” I na kraju, doći više tim svojim roditeljima koji kao „ne kuže“ i konačno izgovoriti ono na što sumnjaju. Iskreno se nadam da ću skupiti dovoljno hrabrosti da budem iskrena, najviše prema sebi – jer to je onaj najgori oblik iskrenosti. Spustimo maske. Spustimo karte na stol. Dosta je blefiranja – sve će kad-tad doći na naplatu.


1 komentar »

  • Nina kaze:

    Ovo bi se mogao okvalifikovati kao.. loš dan. Imam i ja ove faze (možda ih imamo svi kad nas neko napravi magarcem ili nešto slično).
    Prvi deo-coming out. Da je to tako jednostavno reći, ne bismo toliko polemisale oko toga, zar ne? :) Dakle, to jeste jedna preko potrebna stvar, ali do koje se ne dolazi tek tako. Potrebno je vreme, hrabrost, alternativni smeštaj ako te roditelji izbace na ulicu i šta ti ja znam kakve sve zavrzlame. To nije nešto što se tek tako saspe u lice (mada nas je bilo i takvih, što nikako ne savetujem, naročito ne mlađim i po pravilu ekonomski zavisnim od roditelja).
    Drugi deo-varanje u vezi. Naravno, nije lepo imati seksualne odnose sa drugima dok ste u vezi. Ali, podvesti pod isti koš seks i intelektualno divljenje drugoj osobi…ih.. No, neka to bude autoricin loš dan. U suprotnom, ovo se može samo shvatiti kao propaganda otuđenosti i jedne zaista zastrašujuće asocijalnosti ako gornji tok misli bude pretvoren u delo (a misli imaju taj baksuzluk da to obično i čine).
    Treći deo-tračarenje. To mi je nekako totalno beznačajna stvar. Psi laju, karavani prolaze :)

Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike