autor:

Da prvo nešto bude jasno: ovaj me tekst zapao jer je Kalimero iskoristio redakcijski sastanak da nam svima objavi kako su narodni običaji u Hrvatskoj Nekoć* bili decentniji i dostojanstveniji. Tako su, tvrdio je uvjereno i strastveno, ljudi nekoć bojali pisanice u nježnije boje i nisu sa „šarenim, kričavim pisanicama skakutali po centru grada“ (citat po sjećanju). Kako ja u životu nisam vidjela nikog da s pisanicom u ruci skakuće bilo gdje, osim oko obiteljske trpeze, a i provela sam nekoliko mjeseci krvavo zarađujuć potpis iz Hrvatske usmene književnosti šalabajzanjem po Međimurju i zaustavljanjem svih osoba starijih od 50 (u mojoj su glavi to bile osobe koje su vlastoušno i svojejezično odslušale, odpojale a možda i stihom kreirale većinu današnjih narodnih pjesama), osjetila sam poriv da mu proturječim, zaboravivši pritom da Glavna Urednica sve moje takve porive nagrađuje osmijehom od uha do uha i temom koju treba isporučiti do roka koji ja uvijek probijem.

A razlozi zašto sam se, opravdanom strahu od teme usprkos, usprotivila Kalimerovu prekrajanju prošlosti su, među ostalim, slavonski bećarci i Ne na kišu bez kabanice. Narod koji je u stanju smisliti nešto tako osebujno kao što su to deseteračke poskočice lascivnog sadržaja, mogu opisati raznim pridjevima, ali među njima neće se naći niti „dostojanstven“ niti „decentan“.

Osim toga, kako sam shvatila u znoju lica svoga čupajući informacije iz Starijih Osoba Međimurske županije (nije toliki problem natjerati ih da pričaju koliko prevesti to na razumljiv jezik poslije), narodni su običaji koje drug Kalimero objašnjava kao suprotne „skakanju s ofarbanim jajcima po centru grada“ bili upravo takvi: skakanje s ofarbanim jajcima i pincama po centru sela. Neki dijelovi Hrvatske (mislim da se u ovom konkretnom slučaju radilo o Zelini) imali su običaj na Uskršnje jutro u punom šprintu i oboružani šunkicama, pincama, jajcima, lukecom i rotkvicama, juriti na misu. Tko dođe prije – The Man, žito mu rađa, polja mu se plode, a žena izbjegava i štagalj i susjeda.

Nedjelju prije Uskrsa vjernici jure u crkvu (dobro, ne jure. Nema nagrade za najbržeg, osim što si zakibicira najbolje mjesto) s maslinovim grančicama, što je – kaže drug Google – simbol vječnosti i vitalnosti. U Istri je običaj pojesti jedan listić masline (da vitalnost uđe u tijelo), a ako nema drugog načina vraćanja snage, poleta i proljeća u zimom izmučeno tijelo, onda stari Hrvati savjetuju ritualno umivanje vodicom u koju su potunkali razno cvijeće (isto ono međ kojim nema pravice). Nema cvijeća? Nema frke: u dijelu Slavonije kažu da je dovoljno umiti se vodom iz polja.

Okej, to su pripreme za Uskrs. Sad na red dolaze pisanice. Danas ih bojamo po principu: skuhaš jaje, razmutiš prašak sumnjivog kemijskog sastava i vjerojatno izrađen u Kini od industrijskog otpada, umočiš jaje i – voila! Šarena pisanica! Naši su stari, oni proverbijalni preci, bojali pisanice koristeći mnogo više dovitljivosti jer još nije bila uspostavljena izvozno-uvozna linija Kina-Tajvan-sve po 12 kuna. Tako su morali koristiti lupinjke luka, bobice bazge, čađu, ciklu, koprive… da bi dobili željenu boju. Ali tu nije kraj – jednom kad dobiješ boju po ćefu, moraš izraditi ornamente, voskom, šaranjem ili grebanjem. Važno je da ornament bude što složeniji: sunca, golubovi, cvjetovi, simboli plodnosti i ljubavi i… poruke! Decentni kakvi jesu, pisali su recimo ovo: Ovo se jaje za poljubac daje.

Toliko truda samo da bi se na Uskršnje jutro mogli tucati jajima? (Kunem se, ne postoji drugi glagol u značenju lupiti jajetom o jaje tako da protivnikovo pukne, a tvoje ostane cijelo). Ne – jer pisanice su se radile za selo i poklanjale. U Podravini bi cura tako izložila svoju dobivenu pisanicu u prozoru da selo vidi. A u Dubrovniku… jadna majka tim curama. One su svome zaručniku morale pokloniti tucet (12!) jaja, a punici budućoj ispeći pletenicu od tijesta, valjda da se Majke uvjere kako im nevjesta neće otrovati mladunče.

A kad smo već kod tucanja… U Zagrebu je nekoć običaj bio da se i kalendar mjeri po Uskrsu. Zapravo ne po Uskrsu nego po tucanju, pa se evo – ne izmišljam – govorilo „poslije tucanja jaja“.

I još jedna zanimljivost: mnogi krajevi Hrvatske vjeruju da lijepa jaja tjeraju nečiste sile. U Slavoniji decentni i dostojanstveni Slavonci imaju pak običaj šibanja: dečko šiba curu dok mu ova ne da jaje, a u Kastvu imaju običaj sestrarenja: cura da curi jaje i onda su im obitelji zauvijek povezane.

Eto, to je tradicionalni, mirni Uskrs u Hrvata. Ne znam kako ćete ga vi provesti, ali ja se mislim instalirati u centar i gledati te Kalimerove skakače s kričavim jajima.

* Nekoć – period prije izuma televizije u boji.

Foto: boy-interupted.blogspot.com