autor:

Interview: Zagrebački pink taksist

razgovarao: Marino Čajdo

Četiri je godine prošlo od posljednje umjetničke instalacije Aprilije Lužar u gradu Zagrebu kada je sa svojim projektom Ženski TAXI gostovala u “džamiji” na Trgu žrtava fašizma. Simbolično je tako jedan od centralnih gradskih umjetničkih prostora postao domaćin konceptu koji povezuje priče suvremenih žrtvi, onih šovinizma i seksizma. Projekt pod nazivom „ženska terapeutska transportna akcija“ za glavnu aktericu uzeo je samu Apriliju Lužar koja je preko različitih medija (videa, slika, crteža i performansa) povezala umjetnički i aktivistički društveno koristan rad. Videomaterijali koji su predstavljeni te godine u Zagrebu su neka vrsta post-projekta. Nastali su u Sloveniji i Beču povodom festivala ženske umjetnosti Her Position in Transition na kojem je Ženski TAXI i bio predstavljen, parkiran pred muzejem kao ispovjedaonica u kojem su slučajne prolaznice pred videokamerom govorile o svojim iskustvima s nasiljem od čega je nastalo sedam video isječaka i sedam javnih ispovijedi.

Ženski TAXI je uporište nalazio upravo u njenom osobnom iskustvu, silovanju, čijim se ispovijedanjem, kako vjeruje, društvo osvještava a duša liječi. Nasilje, homofobija, seksizam, rodni stereotipi i trgovanje ženama su tako kroz nekoliko godina postala glavna umjetnička preokupacija kojoj se u nekoliko navrata vraćala oživljavajući projekt, jer, kako kaže, „jednom akcijom ne možemo se riješiti ukorijenjenih i društveno potisnutih problema. I jedna javna ispovijed ne ispire bol iz tijela.“
Auto, kako Aprilija tvrdi, nije neuobičajen prostor za ispovijedanje. U njemu se čovjek osjeća dobro kao kod kuće. U njemu se opuštamo, sami sa sobom razgovaramo, pjevamo i kopamo nos, a možemo i dobiti snagu da sa suputnicima razgovaramo o stvarima koje su nas dugo opterećivale. Za svakoga od nas auto je druga koža, umirujući i siguran prostor. Djecu uljuljkuje u san, odrasle u očekivanje. A ipak je i prostor nasilja, silovanja i smrti. Dok taksi nije bilo koji auto. On je prijevozno sredstvo koje ostvaruje poveznicu između osobnog i javnog, prostor u kojemu se susreću različiti profili ljudi čije su priče tu javno isprepletene.

S tom misli vodiljom krenuli smo u potragu za zasad jednim poznatim hrvatskim queer (ili možda prikladnije pink) taksistom i ulovili nakratko za ekskluzivan intervju queer.hr-u. Visok, tamnoput, u ranim tridesetima, vedrog lica i nasmiješen, potpuno odaje dojam pristupačne osobe i vozača kakvog se već iscrpljeni od cjelonoćnog tulumarenja samo poželjeti može. Tim više ako se vraćate doma u nečijem društvu, pijani i nabrijani, i ne možete dočekati ona svoja četiri zida i krevet. Radi zaštite njegova identiteta u procesu nabavljanja svih potrebnih dozvola (bez straha, vozačku ima!) ime nećemo navoditi, ali kontakt možete pronaći na stranicama najnovijeg izdanja omiljenog vam zagrebačkog gay vodiča.

Za početak nam recite kako ste se počeli baviti taksi prijevozom? Pink taksiji su poprilično neuobičajeni u Hrvatskoj. Otkud ideja?

Ideja je nastala potpuno spontano, kad sam jednom prilikom razgovarao s prijateljem koji radi u g-clubu o proširenju ponude. Kako sam si htio pojačati budžet dodatan mi je posao dobro došao. Bilo je „ja imam klub a ti auto, pa hajd’mo nešto korisno napravit“. Svjedoci smo kako gradski taksisti znaju biti izuzetno drski, na distanci i k tome preskupi. Neovisno vozite li se sami, s curom ili s dečkom a posebno u noćnim satima.

Kakva su to točno neugodna iskustva?

Pa ne želim izvoditi nepotpune zaključke, ali one na koje sam ja znao naletjeti su bili jako neljubazni, pogotovo vikendom, kao da im je netko stavio drek na stražnje sjedalo. Kada mi je prijatelj otvorio g-club jedan od redara je pozvao svog frenda taksista da odvede dečke doma ali se više nikada na poziv da vozi ljude iz kluba nije odazvao.

Kako ide posao? Jeste razmišljali da otvorite obrt isključivo pink taksista i mislite li da imamo dovoljno veliko tržište za nešto takvo?

Što je niži datum u mjesecu, to je posla više. Valjda kao i sa svime ostalim, ljudi više izlaze, više troše, više se voze. Ideja da nas nekoliko ordinira na ključnim lokacijama poput gej klubova za tu klijentelu postoji, no nisam sasvim siguran koliko je to u ovom momentu generalno gledajući isplativo i još bitnije – ostvarivo. Taksisti grada Zagreba imaju monopol, jedna su velika privatna firma koju redovito prate skandali i članci u crnim kronikama. Organizirani su i opasni, i da doznaju da netko organizirano nelegalno izvodi njihov posao sigurno ne bi dobro prošao. S vremenom, kad bi se pročulo da postoji mogućnost pink taksija ni uspjeh ne bi izostao. U klubovima vani je to sasvim uobičajeno.

Imate li neke stalne mušterije? I ako da, zbog čega vam i dalje dolaze? U čemu je prednost pink taksija?

U prvom redu sam stalno na raspolaganju, no za noćne vožnje da me se bar dan ranije obavijesti a ne zove u tri ujutro. Većina klijenata su gejevi i lezbijke koje vozim doma nakon izlaska ili njihova gej friendly ekipa. Primjećujem da me neki već redovito zovu ili me vide pred klubom, neki su mi i poznanici postali u međuvremenu. U pink taksiju je ekipi ugodnije, mogu se zagrlit, ne moraju šaputati dok pričaju a imaju i zajednički jezik s vozačem. Naravno da je ljudima ugodnije da ih vozi netko tko će paziti na njih i da su svjesni da su sigurni. Dobitna kombinacija! Nedavno sam se noćnim tramvajem vraćao doma i bilo je poprilično traumatično iskustvo premda je društvo bilo tu. Svi pijani i nadrogirani, jasno mi je ako se netko želi osjećati sigurnije na povratku doma a i stići brže. A i samome mi iz iskustva paše da me doma vozi netko kome vjerujem.

Nose li taksisti inače nešto za obranu u slučaju nevolja i kako ste vi spremni na bashing? Razmišljate li o tome?

Neki imaju sprejeve, neki palice. Nije oružje ali može poslužiti, a imam i ja. Ne zbog putnika da ih ganjam ukoliko ne plate već zbog drugih koji im mogu predstavljati prijetnju. Nikad ne znaš tko može naletjet.

Jeste li imali kakvih zanimljivih situacija s osobama koje ste prevozili?

Pa.. Jednom sam trebao upozoriti dva dečka da prekinu s tim što rade i zakopčaju šliceve. Neke stvari se ipak ne rade u automobilu, bar ne u tuđem. Pribrali su se i sve je bilo ok.

I za kraj, znaju li vam prijatelji čime se bavite? Kakve su reakcije?

Bliži prijatelji znaju, ali dalje ne. Prigovarao ili ismijavao nitko nikad nije. Uostalom, pronaći posao u vremenu recesije u koju smo zapali nije nimalo lagano. Radim ono što volim i na dobrobit ljudi koje prevozim. A to je najbitnije.