autor:

Susan Sontag poznajemo kao jednu od najistaknutijih intelektualki 20. stoljeća, poznajemo je po knjigama „O fotografiji“, „Prizori tuđeg stradanja“, „Protiv interpretacije“ i „AIDS kao metafora“, poznajemo je kao model na odličnim fotografijama njezine dugogodišnje životne partnerice Annie Leibovitz, poznajemo je po predstavi „U očekivanju Godota“ koju je 1993. godine postavila u opkoljenom Sarajevu  i u kojoj su glumili predstavnicima zaraćenih naroda. Susan Sontag smo do prije koju godinu poznavali samo kao javnu osobu koja je svoj privatni život držala za sebe, no onda su tiskani njezini dnevnici.

Prije no što je 2004. godine umrla od leukemije, svom sinu, poznatom publicistu Davidu Rieffu, nije ostavila nikakve naputke o tome što treba učiniti sa stotinjak bilježnica dnevničkih zapisa koje je pisala od svoje 15. godine do nekoliko godina prije smrti. Iako pomalo sa strahom i sa spoznajom da bi bilo bolje da neke stvari ne zna ni on ni itko drugi, odlučio je ne samo dopustiti da se dnevnici objave, nego ih i sam urediti. Toj ideji Sontag je odškrinula vrata i nekim zapisima u samom dnevniku, poput: „Jedna od glavnih (društvenih) funkcija dnevnika upravo i jest da ga potajno pročitaju drugi, ljudi (kao roditelji + ljubavnici) o kojima je čovjek okrutno pošten samo u dnevniku“. Prva od triju knjiga dnevnika Susan Sontag koja obuhvaća razdoblje od 1947. do 1963. godine i koja je naslovljena „Ponovno rođena – dnevnici i bilješke“ upravo je na hrvatski jezik izašla u prijevodu književnika Borivoja Radakovića, a objavio ju je Queer Zagreb.

A tko je zapravo privatno bila Susan Sontag? Ako je moguće da neki ljudi cijeloga života ostaju djeca, onda postoje i oni koji se rode stari, rijetki od njih čak i mudri. Ono što će osupnuti svakog čitatelja već na prvih par stranica dnevnika Susan Sonntag jest njezina nevjerojatna zrelost i ozbiljnost. Upoznajemo ju kao petnaestogodišnjakinju kojoj obiteljska sredina ne daje dovoljno ni intelektualnog ni emocionalnog poticaja i čiji se pravi život događa u konzumaciji umjetnosti i kritičkom promišljanju stvarnosti. Tek će odlazak na studij njezinom biću pružiti plodno tlo za otvaranje novim spoznajama te za istraživanje i eksperimentiranje u novim iskustvima.

Na stranicama njezina dnevnika jedna od najžešćih unutrašnjih borbi vodi se između bolne potrebe za tjelesnom ljubavlju i ostvarenjem divlje seksualnosti s jedne te zadovoljavanja intelektualne gladi s druge strane. Vječna borba tijela i uma kod Susan Sontag intenzivirana je do krajnjih granica i podignuta na višu razinu. Tako će se sa samo nekoliko dana razlike naći rečenice poput „Želim spavati s mnogo ljudi“ i „Nemam namjeru dopustiti da moj intelekt dominira nada mnom i posljednja stvar koju želim činiti jest obožavati znanje ili ljude koji imaju znanje!“ te „Mogu izboriti pobjedu protiv života – protiv svoje strastvenosti – odbacit ću sve“.

Ako bi se osobnost Susan Sontag trebala svesti na jednu osobinu onda bi to bila njezina neutaživa glad za umjetnošću. S jednakom je strašću posjećivala izložbe, gledala predstave, preslušavala glazbu i iščitavala knjige. Pritom je iznenađujuće sigurno i zrelo iznosila svoje sudove o pojedinim radovima i umjetnicima, pa i o umjetnosti općenito. „Znam to! ‘Začarani brijeg’ je najbolji roman koji sam ikad pročitala. Slast obnovljena i nesmanjenog upoznavanja s tim djelom, spokojan i meditativan užitak, mislim, nemaju premca.“ Nakon čitanja „Dnevnika“ Andréa Gidea zapisat će: „Trebala sam čitati sporije i prečitavati mnogo puta – Gide i ja postigli smo takvo savršeno intelektualno zajedništvo da osjećam odgovarajuće porodne muke pri svakoj misli što je rađa. Stoga ne mislim: ‘Kako je ovo čudesno lucidno!’ – nego:  ‘Prestani! Ne mogu misliti tako brzo! Ili barem ne mogu rasti tako brzo!’“

Iako je biseksualnost promatrala kao mogući izraz cjelovitosti pojedinca, prvi tjelesni kontakt s muškarcem kojim je željela dokazati, barem, da je biseksualka, donio je razočaranje: „…ništa osim poniženja i degradacije na pomisao o tjelesnim odnosima s muškarcem – Prvi put kada sam ga poljubila – vrlo dug poljubac – pomislila sam potpuno razgovijetno: ‘Je li to sve? – tako je smiješno’“. S druge strane sljubljivanje sa ženom proizvelo je sasvim drugačiju reakciju: „Možda sam, naposljetku, i bila pijana jer je bilo tako lijepo kad je H. počela sa mnom voditi ljubav… Već su prošla 04:00 h kad smo legle u krevet – i malo smo razgovarale…Kad me H. prvi put poljubila,  ukrutila sam se, ali ovaj put to je bilo zbog toga što nisam znala kako, a ne zato što mi se nije sviđalo (kao s Jimom)…“ No, njezini rani odnosi sa ženama bit će sve samo ne harmonični, jasni i ispunjeni sigurnošću. U prvoj knjizi dnevničkih zapisa opisane su dvije velike veze/ljubavi koje je imala sa ženama. O izvjesnoj H. s kojom se susrela na kalifornijskom sveučilištu Barkeley, i s kojom je kasnije 1957. godine živjela u Parizu zapisala je sljedeće: „Isuse, kako je lijepo i teško biti s njom, čak i na planu njezine vlastite podvojenosti. Egoistična, razdražljiva, podrugljiva, dosadna sam joj ja, dosadan joj je Pariz, dosadna je sama sebi.“ Druga značajna veza bila je ona s dramskom spisateljicom Marie Irene Fornes s kojom je ljubovala u New Yorku. Ona ju je pak tjerala da samoj sebi bude ružna i podcrtavala njezinu krivnju koju je osjećala zbog svoga lezbijstva.

Iako su je privlačile i fascinirale žene te je čak i vlastitu želju za pisanjem povezivala sa svojom homoseksualnošću, sa sedamnaest godina vjenčat će se s Philipom Rieffom s kojim će dobiti sina Davida. Pomalo začuđuje što u njezinim zapisima nećemo naći što ju je njemu privuklo, već samo kasnije lamentiranje o njegovim nedostatcima („Philip je emocionalni terorist.“) i braku kao promašenoj instituciji: „Tko god bio taj tko je izmislio brak, bio je genijalni mučitelj. Ta je institucija namijenjena otupljivanju osjećaja. Cijela bit braka je ponavljanje. Najbolje čemu stremi jest stvaranje snažne, uzajamne ovisnosti“. „Treba se riješiti ekskluzivnosti bračne ljubavi“, riječi su koje gotovo da vrište s jedne stranice njezina dnevnika.

Kao što dnevnici često jesu neuredne nakupine svega i svačega, neizbrušeni tekstualni dijamanti, takav je dnevnik Susan Sontag. Na stranicama ćemo pronaći najrazličitije bilješke – tu su ideje za priče koje namjerava napisati, zabilježit će citate knjiga koje bjesomučno čita, pokušati sačuvati svoje djetinjstvo zapisujući nasumična sjećanja na te rane godine života. U potrebi i želji da sistematizira stvarnost, pa i samu sebe, Susan Sontag od samih početaka vođenja dnevnika radi najrazličitije popise – od popisa riječi i fraza do popisa stvari u koje vjeruje, stvari koje bi trebala i koje ne bi trebala činiti, stvari u kojima uživa i stvari u kojima griješi pa čak i popis pravila koja govore o tome kako se odnositi prema vlastitom djetetu. Iako prvenstveno posvećena idejama, ona pokazuje interes i za jezik te bilježi npr. žargon koji se koristio u LGBT zajednici. Možemo pročitati da „dobiti (imati) glavu“ znači imati erekciju, „pad s krova“ izraz je koji se rabi za menstruaciju, a „imati kutiju (have a box)“ odnosi se na lizanje žene.

Privatno je Susan Sontag jednako zanimljiva pojava kao i javna intelektualka kakvu smo poznavali. Njezin dnevnik nam stoga neće samo dati uvid u njezino emocionalno i intelektualno sazrijevanje, nego to može biti knjiga kojoj se uvijek vrijedi vraćati, čitati je i učiti iz nje: „Bolno je voljeti. To je kao da dajem sebe da budem oderana, a znam da u svakom trenutku druga osoba može jednostavno otići s mojom kožom“.