Film ‘Parada’ – ako možeš biti na 1. crti radi nečeg svog, nije bitno tko si

Jučer je bio neobičan dan za Zagreb – 3 različita LGBT filma prikazana su u 3 zagrebačka kina: Queer MoMenti s „Posljednjom rundom“, Filmonaut s „Kalvarijom“ i Blitzfilm s „Paradom“. Srđan Sandić nam donosi svoje poetične dojmove s Parade i intervju s redateljem i glavnim glumcem koji su nazočili projekciji.

Srđan Sandić: Parada Srđana Dragojevića:

Parada kao parada. Ona u Beogradu, svakako. Orgija kiča, folka, predimenzioniranih nazi junaka i ultra stiliziranih homića. Također-junaka. I Srđan Dragojević kao scenarist i redatelj. Pun pogodak!

Priča je hiperbolizirana na isti onaj način na koji to i nije. Svi karakteri u filmu su “pretjerani”. Imamo stereotipne likove. One koji su naravno (u narodnoj predaji) nužno (na nekom Kraju Krajeva)-dobroćudni. Imamo Srbendu, Baliju, Šiptara, Pederčine, Cajketine. Hiperbolizirani, živopisni karakteri kao da autentično pripadaju upravo ovom kraju planete. Pa su se i na film smjestili. Dragojević ih izmješta u jednu idealnu političku situaciju gdje se i Jedna i Druga strana nalaze na Istoj strani te se “bore za pravu stvar”. Film na trenutak izgleda kao bajka kojoj se jače nego drugim bajkama potkrada destruktivna stvarnost, ali ipak ostaje bajka. Ona moderna, ona u kojoj zapravo – glavni lik završi loše ali zbog kog priča jedino ima smisla. On je poruka filma. Lik Mirka, aktivista je lik promjene, lik Mogućnosti, lik Vjere, lik Prilike.

Film me je u nekoliko navrata rasplakao, unatoč svim preprekama koje je postavio na putu do suza (šalama,elementima društvene groteske). Pokazao (prikazao, ukazao) je da drugačiji svijet jest moguć. Da revoluciju nosi pojedinac. Da pojedinac (pjesnik) mora umrijeti, ali da pjesma živi. Prva beogradska parada je odnijela svoju žrtvu. Nadajmo se: prvu i posljednju.Ona je bila sramota po Beograd, a u filmu – ljudski život.

Militantnim tonom je upravo drugi glavni lik, lik Limuna (kojeg igra Nikola Kojo), strejtera, neofašista to najbolje sažeo u rečenici koju ću ipak parafrazirati jer me je intimno toliko potresla da sam zaboravio njenu (stvarnu) strukturu, a ide otprilike ovako: AKO SI SPREMAN ZBOG NEKOG ILI NEČEG SVOG BITI NA PRVOJ CRTI- ONDA VIŠE NIJE VAŽNO TKO SI. ČOVJEK SI, A TO JE JEDINO ŠTO SE CIJENI. Ili sam ja to samo tako shvatio. Nije ni važno. Vidjet ćete sami, nadam se.

Ukratko i racionalnije: PARADA je film koji na tragi-komičan način priča priču o konstantnoj bitci između dva “svijeta” u današnjem srpskom (iako bih ja preveo u balkanskom) društvu, podijeljenom između tradicionalističke, homofobne većine i liberalne manjine. Film je to u  kojemu je geneza naoko nemogućeg prijateljstva između Radmila i Limuna, Geja i Homofoba, istovremeno i metafora za mogućnost razumijevanja i komunikacije između ljudi bez obzira na njihovo pripadanje seksualnim, vjerskim ili nacionalnim grupama.

Ovo je što nam je Srđan Dragojević rekao o motivaciji za rad na ovakvom, uvjetno rečeno – aktivističkom filmu:
S.D.: Motivacija za napravit ovaj film seže još na početak ove decenije, 2001. godinu. U Beogradu je bio prvi pokušaj Pridea i onda su te slike, televizijske, gdje huligani pljuju i tuku aktiviste obišle svet i ja sam zaista bio posramljen što ih gledam u svom gradu. Milošević je otišao, mi smo vjerovali da je došlo drugo pozitivno vrijeme ali su te slike odudarale. Onda je prošlo puno godina dok sam ja našao pravi ton da napišem ovaj scenarij. Tek 2008. na Mljetu, jednog ljeta sam ga napisao. Eto, dvije i pol godine je trajao fandraising filma, da bi film izašao u jednom tajmingu koje je za neke dobar, a za neke ne, a to je nakon zabrane Pridea u Beogradu. Taj tajming nije naročito sretan jer sam ja htio da se taj film gleda bez dnevno političkih konotacija.

O dosadašnjim reakcijama na film i posjećenosti:
S.D.: Ovaj film nakon 250 000 gledalaca, u Srbiji je prouzrokovao puno pozitivnih polemika. Ima i oprečnih tonova, ali ja mislim da je to dobro. Ja volim da mi filmovi izazovu oprečna gledišta. Bilo je čak i radikalno osuđujućih kritika. Postoji jedan kritičar iz Republike Srpske koji je preporučio na kraju kritike da se homoseksualnost rješava operativnim putem ili psihoterapijom, a za one koji ostanu rezistentni na sve pokušaje “ozdravljenja”, e njih treba – integrirati u društvo.

O uobičajenoj estetici autorovih filmova koja je uglavnom queer/camp/trash i naravno Kitzsch:
S.D.: To je zapravo dobro primjećivanje. Meni su već spočitavali da su i Lepa sela ultimativno gej film kao i “Ozlijede” (smijeh), da ne govorim. Ali, da, u principu ja volim jarke boje i cvijeće i ne mislim da su to samo ženske karakteristike ili gej.

O javnim ličnostima i njihovoj pomoći /utjecaju na ostvarenja ljudskih prava:
S.D.: Imali smo baš prije par dana interesantnu tribinu koju je organiziralo nizozemsko veleposlanstvo a koja je za temu imala utjecaj javnih ličnosti na ostvarenje ljudskih prava –  ja sam rekao da je taj utjecaj zapravo minoran, te da je to potpuno pogrešan put kojim se neke nevladine organizacije upućuju, jer mislim da na ljudska prava mogu utjecati djela javnih ličnosti, a ne oni sami.

O reakciji LGBT aktivista iz Beograda:
S.D.: Pa LGBT aktivisti, barem ljudi koji su na čelu LGBT organizacija su vrlo zahvalni i zadovoljni. Bilo je par kritika vezane za to da gej prava brane kriminalci. Meni je to posebno drago jer jedan lik u filmu ima argumentaciju upravo protiv toga. Tako da se negativan komentar i zamjerka poklapa s mojom izgradnjom i gej i strejt likova. LGBT organizacije iz Crne Gore su jako zadovoljne, a u Beogradu misle da će ovaj film možda dugoročno, kada bude i na DVD-u, možda pomoći da se lakše organizira Pride iduće godine, da će to biti manifestacija koja će ući u kalendar normalnih događaja u Srbiji.

O homofobiji i uzrocima  te što ju generira…Crkva?
S.D.: Kompleksno je to pitanje. Utjecaj ima kriza koja ljude čini osjetljivima i nervoznima frustriranima te traže žrtvenog jarca. Postoje desne stranke koje imaju koristi od ovakvog stava, a što se Crkve tiče, ja ne mislim da je to generalno stav, već samo postoje desni militantni ogranci. Iako postoje i vrlo moderne frakcije u Crkvi koje su samo puno tiše… naravno.

A ovo je što nam je glumac Goran Navojec, koji glumi jednog naivnog ratnog gubitnika, strejtera i primitivca rekao o uzrocima homofobije i njegovom stavu spram iste:
G.N.: Mislim da je generator homofobije strah i to neki duboki strah od nečega u samome sebi. Ja sam pobornik toga da ako je netko već spreman skočiti na policajca koji brani nevinog, da bi taj isti volio osjetiti taj pendrek negdje drugdje a ne na bubregu. Ako me razumijete.

Film je u Srbiji u šest tjedana prikazivanja pogledalo oko 250.000 tisuća ljudi, a sinoćnja posjećenost kina u Novom Zagrebu govori da možemo očekivati dobar odaziv i hrvatske publike.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA Image
Refresh Image

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>