Intervju: Hollcombe Waller
Razgovarao: Zvonimir Dobrović
Možeš li nam ispričati priču koja stoji iza predstave koju izvodiš u Zagrebu?
U doba kad sam stvarao “into the dark unknown: the hope chest,” tek sam počinjao shvaćati da sam u srcu interdisciplinarni umjetnik kao i pjevač, pisac pjesama i skladatelj. Želio sam uklopiti video i pokret u svoje glazbene performanse. U sebi sam shvatio da sam već posizao za tim stvarima – surađujući s jednom radikalnom drag performans grupom, u audicijama i izvedbama u kazalištu, počinjući integrirati vlastite video sadržaje i efekte u predstave. “Hope chest” u toj predstavi referira na osobni pokušaj integracije svih tih impulsa u jedan “kontejner”, ili drugim riječima – sama predstava je kao moja škrinja nade. To također referira na moje opresije kao gay muškarca u SAD-u, jer mi je ovdje gdje živim zakonski zabranjeno vjenčati se: ne mogu staviti svoje snove u “škrinju nade”, ponešto arhaičan ritual koji su nekad prakticirale mlade dame sanjajući o svojoj budućoj bračnoj sreći. Tako u zamjenu, integriram snove u svoj rad i prikazujem ga publici kao trenutak otkrića, trenutak “tranzicije”.
Predstava nije mjuzikl u klasičnom smislu, premda u njoj postoji naracija, kako to vidiš ili definiraš?
Istinska naracija predstave je ono što sam opisao prije: publika prolazi zajedno samnom kroz moja iskustva, a to uključuje anegdote o mom životu i male pričice. Međutim, one su prilično kratke i površne i spadaju u već etablirana područja folk koncerata – “sljedeća skladba je o …” i slično. Tako da predstavu općenito definiram kao “kazališni folk koncert”. I poimam istinsku naraciju, kako je ocrtano prije, kao suptilnu i ne-tako-suptilnu manipulaciju etabliranih i prihvaćenih konstrukcija američkog folk povratka, primjenjujući to na suvremeni kazališni kontekst u službi mojih vlastitih vizija integracije glazbe, pozornice i videa.
Skladbe su vrlo mirne, emocionalne, blage, melankolične – bi li to bio dobar opis?
Da, zaista!
Doima se savršenom glazbom za romantične večeri – misliš li da je to dobra pozadina za zavođenje? Koju glazbu slušaš kad si u „lovu“?
Ne slušam baš glazbu dok vozim, i uvijek volim reći da ljudi vode ljubav kao što voze. Pretpostavljam da bi netko mogao imati lijep fuk slušajući moju glazbu, ali bio bih zabrinut kad bi jedan ili oba partnera pali u romantično, nostalgično sanjarenje, i izgubili na libidu… :), međutim nije da ne spavam zbog toga.
Queer Zagreb je umjetnički festival, ali također s jakom političkom notom – u SAD-u gay brakovi se doimaju velikim pitanjem, kako ti gledaš na to?
Ja sam gorljivi, glasni zastupnik gay brakova i borbe za LBTIQ jednakost ovdje. Naslovna skladba “into the dark unknown” je o razgovoru kojeg sam imao s majkom o tome kako sam bio deprimiran nakon što sam prisustvovao prijateljevu vjenčanju. Osjećao sam se otuđenim u to doba i zbog toga što nisam imao partnera i taro što sam diskriminiran od strane vlastite vlade.
Cijelo pitanje doslovce mi stvara mučninu, i vjerujem da se nitko u SAD-u ne može protiviti LGBTIQ brakovima a da suštinski ne odobrava brutalna premlaćivanja i ubojstva gejeva i lezbijki diljem svijeta. Po mom mišljenju, diskriminacija ljudi zbog njihove seksualnosti u bilo kojem kontekstu je teška moralna greška. To je, po mom viđenju, doslovce protiv boga. Bilo kojeg boga kojeg možete zamisliti. I ja uzimam to pitanje ozbiljno, čak i kad bi moji queer prijatelji mogli reći, u čemu je problem? Zašto da se borimo za nadiđeni heteronormativni konstrukt? Na što ja kažem – borimo se za jednakost i slobodu od diskriminacije.
Dok god SAD ne osigurava jednakost kako je obećano našim ustavom, nećemo biti kadri sudjelovati kao nacija u globalnoj borbi protiv brutalnih premlaćivanja i ubojstava koja se događaju diljem svijeta, posebice u Africi i Srednjem Istoku. Ali naravno, pošast nasilja nad LGBTIQ osobama postoji svuda, čak i u SAD-u.
Vidim sve veći politički aktivizam u svojoj budućnosti, i u budućem radu. Sada je već tu, ali suptilno. To se mijenja.
Misliš li da postoji queer umjetnost? Ili što misliš da bi ljudi mogli očekivati od toga?
Mislim da se umjetnost može kategorizirati, analizirati i gledati kroz bilo koje naočale. Ali to mislim više o kustostvu nego o umjetnosti samoj. Vjerujem da smo potpuna, božanska ljudska bića, svatko od nas, i kao takvi, naša kreativna produkcija će sadržavati svekoliku punoću ljudskog iskustva, čak i kad mi sami to pokušavamo “fokusirati”. Tako, da odgovorim na pitanje, mislim da čak i kad umjetnik pokušava stvarati “queer umjetnost” može potpuno promašiti, jer može biti promatrana kroz beskonačan broj vizura, grupirana u beskonačno mnogo kategorija. Dakle mislim da može postojati kategorizacija, analiza, kustostvo “queer umjetnosti”, ali iskreno, teško mi je vjerovati da postoji istinsko i urođeno „queerstvo“ u bilo čijoj umjetnosti.
Čuli smo da si posvećeni partijaner: svaku večer/cijelu večer – je li to istina? Ljudi se već nadaju partijati s tobom u Zagrebu.
OMG, čuli ste krivo. 
Međutim, izlaziti ću svaku večer u Zagrebu, da. Da uživam u festivalu i ljudima. Međutim, gotov sam nakon jednog i pol pića.
Foto: 
Lucas_Balzer
