autor:

Intervju: Predrag Azdejković
Razgovarala: Ines Kotarac

Precizna analiza, zapravo kirurško seciranje srpskog društva i LGBT zajednice napravljena je iz perspektive dugogodišnjeg aktivista i strastvenog borca za LGBT prava, novinara i blogera Predraga Azdejkovića. Koje su slabe točke LGBT zajednice u Srbiji, što je učinjeno pogrešno pri organizaciji ovogodišnje Povorke ponosa te zašto LGBT kultura prolazi lakše i bezbolnije od borbe za osnovna ljudska prava možete pročitati u recima koji slijede. Povod razgovoru je održavanje trećega međunarodnog queer filmskog festivala „Merlinka“ kojemu je Azdejković ravnatelj i koji završava danas u Beogradu.

Kako je biti aktivist i boriti se za LGBT prava u Srbiji koja je po svojoj homofobiji jedna od vodećih u Europi?
Biti aktivist u Srbiji je vrlo naporno iz više razloga. Pored onih osnovnih problema, homofobne klasike, aktivisti u Srbiji moraju se boriti i s problemima ekonomske krize, jer aktivizam zahtijeva neka sredstva, nema volontera, nema podrške LGBT zajednice, nema podrške aktivističke zajednice ni iz zemlje ni iz inozemstva. Za neke od navedenih problema i sami smo odgovorni. Uvijek govorim da prvo treba krenuti od svog LGBT dvorišta, pa tek onda kukati kako je Srbija po svojoj homofobiji jedna od vodećih u Europi. Što smo mi kao srpska LGBT zajednica učinili zbog toga? Vrlo malo. LGBT zajednica u Srbiji očekuje da će sav prljavi posao odraditi aktivisti (kojih je vrlo vrlo vrlo vrlo vrlo malo), dok oni sjede kod kuće, drkaju na xtube porno klipove, chataju, a vrhunac sudjelovanja u zajednici jest da odu na gej partyje. I sve je to legitimno, ali je onda malo glupo očekivati da će se društvo promijeniti, ako ne mrdamo prstom.

Kako si se osjećao kad je ovogodišnja beogradska Povorka ponosa zabranjena?
Nimalo iznenađen i jako bijesan. Mene Povorka ponosa ne zanima kao aktivistička metoda, jer je u Srbiji ona kontraproduktivna, zahtijeva previše energije, fondova i ulaganja, a ne donosi mnogo. Na paradi više profitiraju anti-gej političari i fašistički pokreti nego LGBT zajednica. Ja ne želim da organiziram nešto na čemu će profitirati Dragan Marković Palma, najhomofobniji političar koji je i sada u vrhu po popularnosti. Druga strana te medalje su organizatori koji su ove godine pokazali svoj amaterizam te nedostatak sluha za kritike i prijedloge drugih. Zabrana parade od strane države je nešto najgore što je moglo da nam se dogodi. Naravno, zabrana parade donosi bodove u odnosu na Europu i USA, ali u odnosu na domaće stanovništvo i LGBT zajednicu to je loše, jer je poraz u usporedbi s prošlom godinom. Mjesecima prije zakazane parade vodila se kampanja preko medija za otkazivanje parade zbog krize na Kosovu i znalo se da će je ministar policije u suprotnom zabraniti. Organizatori su odlučili da čekaju zabranu, umjesto da su je sami otkazali i izjavili da se žrtvuju zbog Kosova i krize i tako pokupili simpatije javnog mnijenja i medija. U suprotnom imat ćemo situaciju da će Srbija biti kažnjena i osuđena, a građani će negodovati zato što moraju iz svog džepa plaćati kaznu zbog “pedera”.

Postoje li ikakvi pozitivni pomaci u Srbiji posljednjih godina kada govorimo o LGBT pravima?
Ne, samo ima puno šminke. Imamo Zakon protiv diskriminacije i to je sve. Bilo je inicijativa za istospolna partnerstva i gej brakove, ali su oni ismijavani i čak su pojedini aktivisti govorili da još nije vrijeme i da treba čekati još 5 do 10 godina!? Povjerenica za zaštitu ravnopravnosti donijela je mišljenje po kojem mitropolit Amfilohije i jedan dnevni list treba da se ispričaju LGBT populaciji. Oni su odbili da to učine, a povjerenica nema političke volje da ih tuži, iako na to ima pravo. Znači, imamo situaciju gdje se homofobija osuđuje, no počinitelj ne snosi nikakvu odgovornost. Šarena laž.

Treća Merlinka, međunarodni queer filmski festival, upravo se događa u Beogradu.  Kakva je bila posjećenost i atmosfera? Širi li se krug posjetitelja ili je još uvijek riječ o festivalu čiju publiku čini pretežno LGBT zajednica?
Radnim danima je posjećenost slaba, kao i na projekcijama u 15 i 17 časova, dok je na večernjoj projekciji filma “Weekend” bilo preko 200 ljudi. Za ubuduće razmišljamo o opciji da Merlinka festival podijelimo na tri festivala, kratkog queer filma, dokumentarnog i igranog, kako bi dobili dovoljno pažnje. Dolazak na festival i slična LGBT događanja se percipira kao autanje, tako da mogu da razumijem i slab odaziv među LGBT populacijom. Veliki dio publike festivala čine strejt ljudi, novinari i aktivisti. S druge strane gej partyji su jako dobro posjećeni, što pokazuje prioritete LGBT populacije i donekle nezainteresiranost za LGBT kulturu i umjetnost. S osnaživanjem LGBT identiteta doći će i veća posjećenost i stvaranje veće i bogatije scene.

Kulturna queer događanja i u Hrvatskoj i u Srbiji prolaze u pravilu bez incidenata dok se na povorkama ponosa manifestira nasilje. Kako objašnjavaš da u jednom društvu nema mjesta za borbu za osnovna prava jedne skupine ljudi, no ima mjesta za njihovu kulturu?
Samo bih spomenuo da se prije nekoliko mjeseci u Beogradu održao javni skup ispred Vlade Srbije, koji je najavljen u medijima kao mini-parada i nije bilo incidenata, niti puno policije. U Srbiji je parada problem, jer ima negativnu konotaciju koja je više anti-EU, anti-Amerika, nego anti-gej. Mislim da ćemo taj problem teško nadići jer je općedruštveni, a ne samo problem LGBT zajednice. Festival pripada domeni “u četiri zida”, a homofobi stalno spominju da nam je u četiri zida i mjesto.

Na koje je sve načine potrebno djelovati kako bi se homofobija smanjila, kako bi se svijest ljudi promijenila i kako bi život LGBT ljudi bio bolji? Kako bi glasio tvoj LGBT politički program?
Ja bih se okrenuo prema LGBT zajednici, a ta zajednica u Srbiji skoro ne postoji. Tu zajednicu treba osnažiti. Ona mora biti jača i brojnija, jer ako imamo jaku zajednicu onda će nam biti lakše boriti se protiv homofobije. Naravno, LGBT zajednica je slaba zbog homofobije, te smo u jednom začaranom krugu, ali ja ipak apeliram na osobnu hrabrost, jer u drugom desetljeću 21. stoljeća ne možemo si dozvoliti luksuz da nas naš društveni položaj ne zanima. Dodatni problem je što većina razmišlja da im je lakše da pobjegnu na Zapad nego da ostanu i da se bore za svoja prava.

Ovih dana iz tiska je izašla tvoja nova knjiga „Vreme hemoroida“ . Koji su to društveni hemoroidi o kojima pišeš i zašto je vrijeme u kojem živimo vrijeme hemoroida?
Uzeo sam hemoroide kao metaforu za sve one koje nam zagorčavaju život. Među njima su političari, svećenici, osobe s estrade, novinari, analitičari… Njih sam ismijavao u knjizi i pokušavao da se osvetim za sve nedaće u koje su nas uvalili. Ta knjiga je terapija za moj bijes i nezadovoljstvo životom u Srbiji, a to nezadovoljstvo dijeli jako puno ljudi, bilo da su gej ili strejt. Ja sam svoje frustracije izbacio preko tastature, na jedan satiričan, duhovit i zabavan način.

Budući da sam uvjerena da pratiš događanja i nastojanja LGBT zajednice i izvan granica Srbije, možeš li napraviti malu usporednu analizu zemalja u regiji – Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske – vezano uz tu problematiku?
Možda bi se situacija mogla opisati kao isto sranje drugo pakovanje, samo što je vama u Hrvatskoj malo lakše. Mislim da Hrvatska jedina od navedenih država ima solidno razvijenu LGBT zajednicu i postoji kritična masa koja može da svašta radi i organizira. Srbija, Crna Gora i BIH dijele sudbinu slabe LGBT zajednice, straha i generalne nezainteresiranosti. Odnos političara je manipulativan, iskorištavaju LGBT pitanje kad i gdje im treba, a mi im to naivno dozvoljavamo ili čekamo da nam EU sredi probleme pritiscima na političare. Ima puno posla, ali vrlo malo voljnih i stručnih ljudi koji bi se time bavili.