autor:

Intervju: The Plastic People of the Universe (Vratislav Brabenec  i Eva Turnová)
Razgovarala: Ines Kotarac

Ok, valjda je samo bog stariji od „Rolling Stonesa“ pa je teško to nadmašiti, no nekad čehoslovački, a danas češki bend „The Plastic People of the Universe“ ipak se može svrstati među najdugovječnije glazbene sastave. Samo nekoliko godina nakon osnivanja benda 1968. godine bili su zabranjeni. Uhićenja, suđenja i zatvori nisu ih spriječili da nastave nastupati i djelovati u „sjeni“ sve do 1989. godine. Svojim koncertima u seoskim zabitima gdje su svirali strahujući od policijskih racija dali su novu dimenziju riječi underground. Iako su se članovi benda donekle promijenili i primili nove snage (omjer je 3:3), njihov je prvi nastup u Zagrebu bio povijesni događaj. Moglo ih se vidjeti i čuti u Močvari u okviru „Human Rights Film Festivala“, a prije koncerta smo popričali o tome kako su se skrivali od policije, u čemu ih je demokracija razočarala te ima li istine u stereotipu o Čehinjama kao lakim ženama.

Osim Franka Zappe i Velvet Undergrounda, koji su vaši poznati utjecaji, kako biste opisali glazbu koju stvarate?
Eva: Bend „The Plastic People of the Universe“ postoji od 1968. godine, a to je dugo razdoblje, te se i glazba koju bend izvodi mijenjala. Prije, dok je skladao Milan Hlavsa, bio je jači utjecaj „Zappe“ i „Velveta“, no dečki su i tada, bez obzira na utjecaj, stvarali originalna djela. Kada sam se priključila bendu prije jedanaest godina nismo znali hoćemo li nastaviti svirati kao i do tada ili ćemo se okrenuti nečem novom. Trebalo nam je čak pet godina dok nismo napravili prvu novu stvar. Postoji razlika u tipovima glazbe koju volimo i koju slušamo. Mlađi članovi benda poput mene više naginju trip-hopu i poznaju nove tehnologije, a starijima su bliži jazz i psihodelija…

Vratislav: Tako da dobivamo neku mješavinu svega toga i naša djela nemaju neku koherentnu strukturu.
Kako vam je za vrijeme komunizma bilo zabranjeno nastupati, organizirali ste underground koncerte i to na jako neobičnim mjestima – na farmama, u zabačenim seoskim krčmamam i na vjenčanjima. Možete li nam ispričati kako je to išlo, kako ste se organizirali, kako je vijest o vašem koncertu širena među vašom publikom i kako ste izbjegavali policiju?
Vratislav: Godine 1976. brojni pripadnici underground kulture u bivšoj Čehoslovačkoj su bili uhićeni i bilo im je suđeno za „organizirano ometanje mira“. Kao bend koji nije dobio dozvolu Odbora nadležnog za službeno registriranje bendova bili smo pod velikom prismotrom državne policije sve do kraja osamdesetih. Njihovo malteretiranje nam je donijelo veliki publicitet, ne samo u underground časopisima, nego u brojnim medijima izvan granica Čehoslovačke. Tome je dodatno pripomogao i „Chart 77“ i Václav Havel, a potporu su nam dali mnogi svjetski intelektualci. Mi smo nastupali uglavnom u selima oko Praga, u privatnim kućama ili seoskim krčmama gdje bismo održali koncert, a za krinku bismo imali proslavu vjenčanja. Neke od kuća su nakon našeg nastupa bivale spaljene. Na seoskim farmama bismo znali napravili prave male underground festivale na kojima bi nastupali i drugi bendovi, a ne samo „The Plastic People of the Universe“.

Kako ste skrivali svoje planove od policije?
Vratislav: S vremenom smo se uvježbali i razvili različite načine skrivanja tragova. Napravili bismo jednu mapu koju bismo proširili okolo, a onda bismo koncert održali na potpuno drugom mjestu.
Eva: Vratislav je na kraju ipak bio protjeran iz zemlje.

Što vam je davalo snagu da nastavite nastupati unatoč tim otegotnim okolnostima?
Vratislav: Život bi nam bio puno lakši da smo odustali od sviranja i nastupa, no svi smo bili jako tvrdoglavi.
Eva: Ono što im je svima bilo zajedničko bilo je da idu protiv utvrđenih obrazaca i čvrstih pravila.

Iako je komunizam ostavio duboke i negativne tragove u vašim životima, možete li se sjetiti nečega dobrog što je nestalo nakon Baršunaste revolucije i rušenja komunizma u Čehoslovačkoj?
Vratislav: Ako gledam profesionalno, a bavio sam se uređenjem vrtova i okoliša, u komunizmu sam radio na zanimljivijim projektima, nego kasnije. Zvuči suludo, ali je istinito. Osim toga, postojale su jako kvalitetne grupe intelektualaca i umjetnika koje su imale zajedničkog neprijatelja – državu i to ih je činilo povezanijima.
Eva: Druženja tih skupina bila su nevjerojatna jer su ljudi danima znali razgovarati npr. samo o filmovima. Život je bio puno jeftiniji – stan i hranu si je svatko mogao priuštiti. No, s druge strane, ako ste željeli nabaviti ploču svog najdražeg benda, morali ste za to odvojiti jednu do dvije mjesečne plaće. I usput riskirati trgujući na crnom tržištu. No, u međuvremenu se svijet promijenio, nove tehnologije su nam svima ušle u život. Pozitivna strana tih prošlih godina je to što su ljudi bili puno bliži prirodi.

Kakva je slika demokracije i kapitalizma bila u vašim glavama sedamedesetih i osamdesetih godina i koliko je stvarnost iznevjerila očekivanja?
Vratislav: Godine 1969. proveo sam nekoliko mjeseci u Velikoj Britaniji tako da sam dobio sliku o tome što je to demokracija i kapitalizam. Ja nisam razočaran, mislim da je to prirodan razvoj, što možemo vidjeti po promjenama u zemljama istočne Europe. Jugoslavija je u to vrijeme bila puno slobodnija, ljudi su masovno odlazili u Zapadnu Njemačku kako bi zaradili neke novce, izgradili kuću i kupili auto. Nama je to bilo nemoguće.
Eva: Ja jesam razočarana. Vratislav nije bio u Čehoslovačkoj 1989. godine u vrijeme Baršunaste revolucije. Mi smo odlazili u tvornice i nagovarali ljude da protestiraju. To je bilo nekako romantično i idealistički, a tek tijekom godina sam uvidjela koliko je kukavica u našem društvu. Kada Česi žele nešto, oni izaberu svoje heroje koji će im to ostvariti, a onda te heroje nakon nego vremena ponižavaju i ismijavaju jer se osjećaju krivima što se nisu za ono što su željeli izborili sami. Možda bi bilo bolje da smo po padu komunizma teže kaznili komuniste koji su, nažalost, i dalje ostali u svim sferama društva te i dalje imaju moć. Da li bi nam bilo bolje da smo tada objesili sve funkcionare…
Vratislav: Ne! Onda bi se naša revolucija zvala Krvava, a ne Baršunasta.

Kako je bilo biti LGBT u komunizmu u Čehoslovačkoj? Jesu li, poput vašeg benda, također morali biti u undergroundu?
Eva: Tijekom komunizma nitko se nije usuđivao napraviti coming out u javnosti, to jednostavno nije postojalo. Još uvijek je u Češkoj puno predrasuda koje treba razbiti, a na ulicama se ne sretnu često istospolni parovi koji se ponašaju slobodno.
Vratislav: Tek je nedavno uspostavljen dijalog između vlade i onih koji se bore za veća prava LGBT populacije.
Eva: Naš predsjednik ne podržava LGBT zajednicu.
Vratislav: Zato što je i sam homoseksualac pa to želi prikriti. Šalim se, naravno. Ono s čim se u našem društvu treba najprije razračunati, da bi se stvari mogle pokrenuti, jesu korupcija na svim razinama i jačanje neonacističkih skupina.

I za kraj, razgovarajmo o stereotipu koji postoji o Čehinjama na Jadranu, a to je da ih je jako lako odvući u krevet! Jesu li Čehinje takve i kod kuće ili tome pridonosi naše more i sunce?
Eva: Mislim da je razlog tome to što su češki muškarci najgori od svih koje sam vidjela u životu. Kad god otputujem negdje, susretnem se s muškarcima koji imaju snažniju mušku energiju. Vjerujem da je to slučaj i na Jadranu i za očekivati je da se onda žene osjećaju i ponašaju slobodnije. Generalno gledano, čini mi se da se muškarci, otkad žene više nisu podređene i otkad su preuzele kontrolu nad vlastitim životima, osjećaju ugroženo, ranjivo i na koncu ih ne mogu pratiti.