autor:

Ines Kotarac

Intervju: Peter Miller:
Razgovarala: Ines Kotarac:

---

 

Postoje intervjui koji vas podsjete zašto je lijepo baviti se novinarstvom, intervjui s kojih odlazite sa smiješkom jer ste dobili priliku susresti neku posebnu osobu i nekog zanimljivog umjetnika. Intervju s mladim američkim fotografom, filmašem i performerom Peterom Millerom bio je upravo takav. Njegov film „Projector Obscura“ prije četiri je godine osvojio Grand Prix na 25 FPS, a ove se godine u Zagreb vratio sa svojim novim radom – kratkim filmom „Portret“. Iskoristili smo priliku i s njim porazgovarali o tome zašto voli Zagreb i ovaj festival, njegovom odnosu prema umjetnosti, njegovim starijim i novijim radovima, iluzionističkoj prošlosti i koječemu drugom. Iako je prestao izvoditi trikove, Millerovi se filmski i fotografski radovi često bave magijom i čarolijom te razmatraju kinematografske pojave i njezine nezamjenjive elemente: leću, svjetlo, treperenje, publiku, projekciju i dr. Dobro je dok još uvijek postoje umjetnici koji tako iskreno i čisto vjeruju u svoju umjetnost, a razgovor s njim unio je u ovaj kišni vikend neku posebnu čaroliju i malo više svjetla.

---

 

Kako provodiš vrijeme u Zagrebu?
Ovo mi je drugi put da sam tu. Prije četiri godine također sam gostovao na Festivalu eksperimentalnog filma. Uistinu volim Zagreb.

Zašto?
Prvenstveno zbog ovog festivala. Za mene je on jedan od najboljih u svijetu.

Zašto? Možeš li ga usporediti s drugim festivalima na kojima si bio?
25 FPS se od početka odlučio za nešto što drugi festivali nemaju. Naime, ulaz na sve projekcije je besplatan i bez obzira da li imate ili nemate novaca, možete pogledati film. Na drugim se festivalima ulaznice naplaćuje desetak eura, a kartu moraju platiti i oni koji su napravili film. Dobro je i to što projekcije počinju popodne, pa ih ljudi, čak i oni koji ne žive u Zagrebu, stignu pogledati. Kad vam se film na nekom festivalu prikazuje u deset u jutro, možete biti sigurni da nećete imati publiku. Možda će ga doći pogledati kolege filmaši, no drugi ljudi su u to vrijeme na poslu. Jedina stvar koja mi se ne sviđa na festivalu je uvođenje razgovora s redateljima nakon projekcija.

Ne voliš pričati s ljudima o vlastitim filmovima ili ti se pitanja koja postavlja publika čine dosadnima?
Kad snimaš film, stvaraš nešto što ne mora nužno biti povezano s jezikom. Ako se nešto može u potpunosti izraziti riječima, onda nema potrebe od toga raditi film. Redatelj ponekad potroši godine rada na filmu, a onda nakon projekcija ima svega pet minuta da priča o njemu. I konačno, zašto bi ljudi znali kako ja izgledam?! Ne zanima me odnos publike prema meni, već odnos publike i filma.

Pričajmo o filmu koji ti se prikazuje na ovogodišnjem FPS-u. Kako se dva njegova potpuno različita dijela odnose jedan prema drugom te prema naslovu „Portret“?
Čini mi se da će dojmovi o prvom i o drugom dijelu biti različiti, i želim da te dvije različite reakcije stvore treći prostor, da se nešto novo dogodi u glavama gledatelja. To nešto trebalo bi imati veze s idejom portreta. Ti ovim razgovorom radiš portret mene. To znači da s jedne strane pokušavaš naći nešto jedinstveno o meni, ali moraš biti svjesna da ja trenutno izvodim performans za tebe. S mikrofonom između nas razgovaramo drugačije nego što bismo razgovarali da on nije tu.

No, zar cijelo vrijeme ne glumimo? Misliš li da postoji nešto u životu što nije izvedbeno, nešto što ne možemo režirati i glumiti?
Da, smrt. Možda rođenje, ma ne, i rođenje je performans. U engleskom jeziku postoji ta riječ „portraiture“, što je zapravo ideja izrade portreta. Film „Portret“ zapravo je portret portretiranja. Ako bi mogao snimiti fotografiju fotografiranja, to bi bilo to.

To je kao kad se fotografiraš u zrcalu?
Da. Kamera još više mijenja stvari. Kad je uključena, ona donosi svoju energiju. Pored svega, dosta je glasna pa ti daje do znanja da bivaš sniman.

Vratimo se filmu! Zašto se djevojka koja svira violinu u prvom dijelu multiplicira?
Posljednjih sam godina dosta promišljao odnos slike i zvuka. Neki moji radovi bave se načinom na koji bi se moglo čuti slike i vidjeti zvukove. Film „Portret“ je bez zvuka. Gledatelj vidi violinisticu, ali je ne čuje i može samo zamišljati ono što ona svira. Violina je često dio kvarteta u kojem instrumenti na trenutke sviraju iste, a na trenutke različite tonove. Motivacija za multipliciranje violinistice je da se vidi kako bi izgledao zvuk kvarteta.

Drugi dio filma razlikuje se od prvog, a mene je posebno zbunio crtež koji ženski lik nacrta i izloži na kraju filma. O čemu je tu riječ?
Djevojka uzima polaroid i fotografira prema kameri, odnosno potencijalnoj publici koja gleda film. Fotografija koju je ona snimila se tijekom sljedeće tri minute razvija dok ona u pozadini crta. Na snimljenoj fotografiji umjesto onoga što je ona fotografirala, polako izbija njezino lice. Nemoguć događaj. Ona zatim uklanja fotografiju i na njezino mjesto postavlja crtež praznoga gledališta. Ja sam je zamolio da nacrta kako bi izgledalo mjesto prikazivanja filma gledano iz perspektive platna na koje se film projicira. Prvi dio filma je relaksirajući, ona je usredotočena na svoje sviranje, nitko ne ulazi ni u čiju privatnost, dok drugi dio izaziva nelagodu, i kod nje i, pretpostavljam, kod gledatelja. Nadam se da svi koji će pogledati film neće imati istu reakciju.

Kome pokazuješ radove i nove ideje? Imaš li nekoga u svojoj okolini čiji su ti kritika i komentar važan?
Imam nekoliko bliskih prijatelja koji vjeruju u moj rad, poznaju moju osobnost i jasne su im moje umjetničke namjere. U filmu „Portret“ glumi moja prijateljica Hilary Hahn, a da bi nastao drugi dio filma, ona je morala surađivati sa mnom. Mislim da je portret uvijek kolaboracija – onaj koji je portretiran uključen je u sam proces nastanka djela.

Na tvom se internetskom portalu mogu pogledati brojni tvoji radovi, fotografije, performansi, instalacije, filmovi…Jedan od najinteresantnijih je film „Bolex Baby“ u kojem je snimljena neka vrsta ljubavnog odnosa tebe i tvoje kamere. Kako si došao na tu ideju?
Nadam se da se sjećaš pjesme, ljubavne pjesme koja prati taj film. Obično je na projekcijama filma izvodim uživo. Redatelji često imaju odnos sa svojom kamerom koji je previše ozbiljan. Ne želim to ismijavati, nego se samo poigravam s time. Kamera jest moj suradnik. No, ako slušaš pjesmu pozornije, čut ćeš dio u kojem govorim da je kamera ipak samo stroj. Bez obzira koliko je ja volim, ona ne zna da sam ja tu i neće reagirati ako njome snima netko drugi.

Čula sam da si bio iluzionist. Kako se to odrazilo na tvoje filmove i što je to što te kod iluzija fascinira?
U područje filma ušao sam iz područja magije. Kad sam bio mlađi bavio sam se iluzijama i kada bih to izvodio pred prijateljima, radovao sam se njihovom čuđenju i iznenađenju. Kasnije, kada bih izvodio iluzije pred odraslima, mogao sam očekivati dvije reakcije. Prva je da žele da trik izvedem ponovo, a druga je da žele da im otkrijem tajnu kako sam to napravio. Ne vole da ih se zavede i prevari. Zato sam se prestao baviti magijom, no uvidio sam da u filmu mogu stvarati pravu magiju. I sad, kad ljudi zažele ponovo pogledati film, sretan sam zbog toga. Ne zanima ih kako si nešto snimio i više uživaju u magiji. U engleskom imamo dvije riječi – trik i iluziju. Trikom se želi nasamariti nekog, kao kad bih ti rekao da imaš nešto na majici i ti bi se sagnula, a ja bih ti prstom zakačio nos. Iluzija je nešto drugo, pokušao bih napraviti nešto lijepo za tebe. U filmovima izbjegavam trikove i trudim se prikazati samo iluzije kojima bih začudio publiku.

Što za tebe znači biti umjetnik?
Biti umjetnik najzabavnija je stvar koje se mogu sjetiti. No, samo zato što mi je umjetnost zabavna, ne znači da je ne shvaćam ozbiljno.

Imaš li neke umjetnike čiji ti se radovi posebno sviđaju?
Mogao bih ti izlistati oduži popis. Vjerujem da bi se mnogi umjetnici složili sa mnom kad bih rekao da se neki od najboljih umjetničkih radova ne mogu vidjeti u muzejima i galerijama već su skriveni u umjetničkim atelierima, podrumima ili se izvode na privatnim partyjima. Za neke od radova koji su me najviše inspirirali, morao sam se potruditi da ih nađem.

(Na umjetnikov zahtjev, umjesto lica fotografirala sam mu noge.)
Foto: Ines Kotarac