autor:

Dobar dan, ja želim biti svećenik. I da, gay sam.

---

Svaki razgovor za posao ima svoje čudne i neobične trenutke, no muškarci koji traže posao u rimokatoličkoj crkvi moraju se priviknuti na te čudne trenutke jer su oni postali uvjet bez kojeg se ne može. Kako? Pa ovako, jedno od pitanje za sve kandidate glasi „kada ste posljednji puta imali seksualne odnose?“ (Preferirani odgovor: prije više od tri godine.) Ima još. Pitaju i „kakvu ste vrstu seksualnih iskustava imali“ te „sviđa li vam se pornografija?“

Ovisno o odgovorima, ali i o rezultatima standardiziranih psiholoških testova, intervju može zaći u dublje vode. Recimo, „volite li djecu?“ i „volite li djecu više od osoba vlastite dobi?“ To je sve dio utrke s preponama koju perspektivni sjemeništarci moraju trčati da bi se zaposlili u crkvi, a nastalo je kao način na koji se crkveni vođe razračunavaju s krizom zbog seksualnog zlostavljanja djece. Naime, u crkvi vjeruju da će se na taj način spriječiti regrutacija zlostavljača.

Možda. Ali, kako pišu američki mediji, mnoga pitanja ciljaju na točno određenu skupinu: potrebno je odrediti treba li gay sjemeništarcima odbiti pristup na temelju veoma složenih smjernica koje je izdao Vatikan, a koje eksplicitno ne zabranjuju homoseksualcima da se prijave, ali ipak većinu isključuju – čak i one koji žive u celibatu. I tu crkva odbija popustiti, čak i nakon što je znanost uskočila u obranu zdravog razuma i upozorila da nema, ponavljamo za one koji nisu čuli prvih milijun i osamsto tisuća puta, nikakve veze između seksualne orijentacije i zlostavljanja. Crkva tvrdi da je riječ o dva odvojena postupka – mislimo na regrutaciju novih svećenika i na odbijanje gay svećenika – govoreći da je riječ o „dva kruga koji se tu i tamo preklapaju“.

Prema pisanju New York Timesa, otkako je 2002. godine prvi puta eksplodirala kriza sa zlostavljanom djecom, jedan od glavnih prioriteta crkve je sprječavanje ulaska gay muškaraca među svećenike. A tjeraju ih voditelji sjemeništa i psiholozi koji moraju sve „sumnjivce“ odvratiti od pokušaja prijave.

Službena crkva ne voli komentirati postupak izbora, tvrdeći da pojedinosti postupka variraju od biskupije do biskupije. A u bruklinskoj biskupiji, službeni je stav kratak: u ovom trenutku nema gay sjemeništaraca.

A gejevi su u crkvi problem već stoljećima, s time da je posljednjih godina problem eskalirao tvrdnjama da je 25 do 50 posto američkih svećenika pa… gay. Crkva naravno, nikada nije provela svoje istraživanje pa su brojke ostale stvar slobodne procjene. A onda se dogodio skandal sa seksualnim zlostavljanjem zbog kojeg su neki biskupi požurili optužiti „homoseksualnu supkulturu“. Iako nitko nije predložio izbacivanje gay svećenika iz crkvenih redova, kriza je produbila jaz između tradicionalista i drugih katolika koji problem seksualnog zlostavljanja pripisuju svećenicima s disfunkcionalnim osobnostima, bili oni gay ili strejt.

Vatikan je 2005. godine preskočio tu ideološku debatu, objavivši tek smjernice kojima se gay svećenicima nisu sasvim zatvorila vrata. Zapravo, nisu im ih zalupili pred nosom, ali su ih zatvorili i pobrinuli se da se ne otvaraju tako skoro. Te smjernice prilično jasno definiraju homoseksualnost: zabranjuje se pristup muškarcima koji „aktivno prakticiraju homoseksualnost“. To je jasno. Mnogo su manje jasne upute da se odbijaju muškarci koji „pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne tendencije ili podržavaju tzv. gay kulturu“. Od 2008. poznato je na što je Vatikan mislio: nije dovoljno apstinirati – što je inače dovoljno za hetero muškarce – potrebno je procijeniti seksualnu orijentaciju kandidata.

Vatikan svakom biskupu i vođi vjerskog reda dopušta da donese odluku koga primiti, a koga ne, ali ponekad su te odluke strože od liberalnih interpretacija. Traže se dvije naizgled razumne stvari: nedostatak patologije i prisustvo zdravlja. Sitnica – ali kako to procijeniti?

Zbog toga većinu kandidata ispituju i o prošlim seksualnim aktivnostima, ali i o čemu fantaziraju dok masturbiraju, o konzumaciji alkohola, odnosu s roditeljima i prekidima ljubavnih veza. Svi kandidati moraju napraviti HIV test i ispuniti obrazac s – pazite sad – 567 pitanja u kojem se traže znakovi paranoje, depresije i spolne zbunjenosti, da navedemo samo neke. Ali to NIJE SVE. Kada ispune taj test, moraju nacrtati anatomski točne ljudske likove. Slijede razgovori s psiholozima, a potom kandidati moraju objasniti kako misle zauzdati seksualnu želju. Pita ih se koriste li hladne tuševe ili trče, ili se od njih traži da sami procijene koliko su gay.

Nakon svega toga, Vatikan tvrdi da nije riječ o lovu na vještice. Traže se, kažu mrtvo-hladno, oni predani „pozivu nebeskog oca“. Nisu objasnili kako poziv dolazi bez poteškoća ove vrste na strejt adrese.

Foto: Bustedhalo.com