autor:

Prije nekoliko dana obilježen je svjetski dan nekupovanja. Jedan simbolički dan koji zahtijeva od usplahirenih potrošača da ne kupuju. Samo taj – jedan dan. Onako – simbolički, kao što uostalom, vrlo vjerojatno – slave i Božić. Ideja je reagirati na hiperproizvodnju i hiperpotrošnju, pokazati da je besmislena, da Oni (proizvođači, velevlasnici) ovise puno više o nama nego mi o njima.

Većina mainstream medija kako zbog reklama velikih korporacija koje ih financiraju tako zbog vlastitog interesa možda čak i neke druge, a ne samo ekonomske prirode morala je ignorirati “pokret”, “ideju”.Većina ljudi je shodno tome – ignorirala ideju jer ne vjeruju da će se išta promijeniti. Ne mogu se odlučiti da li vjeruju u onu priču da revolucija nastaje u trenutku ili se i ona mora pomno strategizirati. Pa onda ništa ne rade. Ne vjeruju i ne djeluju. A i informaciju nisu dobili u prajmtajmu. Pa nisu ništa učinili. Prodaja u brend-obiteljskoprezime-dućanima- nije pala. Niti malo. Kažu statistike, a ja im ovaj put – više nego vjerujem, duboko svjestan da je većina statističkih informacija, u današnjem vremenu plaćena/riješena u korist obrane nekog stava, jačine, moći. Whatever.

S druge strane ljudi – postojimo mi – MI. Ovi drugi, s malim ili nikakvim honorarima, (ne)kulturni radnici novog doba ili jednostavno – posljednjeg doba. Mi, koji smo se morali odreći ideje uživanja u blagodatima sexy konzumerizma,  reprodukcije filmskih skriptova u kojemu te “čini nesretnim” činjenica da ne možeš odabrati između dva artikla, u kojemu to “čini tvoj dan-ovakvim ili onakvim”. Mi, koji smo morali odustati od mijenjanja gadgeta kao čarapa (jer ni njih ne kupujemo izlišno).

Mi, ti, vrlo vjerojatno si upravo prisiljen zbog toga biti “socijalno osviješten”, produhovljen, aktivističan i slično- rekli bi velevlasnici, tj. oni nešto finiji među njima – tzv. cinici i/ili ozbiljniji ponešto intelektualniji uspješnici. Rekli bi ti: “zanimljivo bi bilo vidjeti kakav  bi ti bio – da imaš “resurse”. Misleći pri tom- da bi bio sličan njima.I te navodnike bi naveli onako rukama -čisto da se ograde od toga da imaju “previše”para.

Uvažili bi te čak i ako spadaš u onu najgoru pomodarsku podvrstu čovjeka – koji se, iako ne može, ponaša kao da može pa onda to sve kupuje, nakićuje, mijenja, nadopunjuje ne bi li svoju “društvenu jednakost /prihvaćenost/neizopćenost” očuvao što duže aktivnom, živom, lažnom? Ne bi li vjerovao da mu to sve treba kako bi popunio emocionalne i ine rupe svog “unutrašnjeg” koje mu sve češće zvuči kao jeftino poetsko sredstvo? Ja mislim da ne bih odabrao ništa od toga, ali to mi cinici ne bi povjerovali, a ni oprostili. Pa onda to ipak neću tvrditi. Bojim se ja cinika.  Popularna duhovnost i sve te druge, za mene – neosviještene energije će mi možda sada to upravo poslati, taj neki izvjesni ček ili nešto gdje ću moći opovrgnuti svoj ovako prečvrsti stejtment- to da bih mogao ne samo jedan dan izdržati bez šopinga nego čak – nekoliko (jer već dulji niz vremena to predano radim, ne toliko zbog ideologije – koliko zbog stanja salda na računu). Međutim,javim kad se dogodi. Veselim se, ako će uskoro, baš mi nešto treba love. Da se energije ne zbune pa mi nedajbože opet – pošalju LJUBAV namjest NOVCA.

Ali, šalu na stranu. Meni je doista idiotska ova jeftina propaganda koja je sve gora i gora, na neki način – sve jeftinija. Tobož suptilna, ali zapravo i nije (barem ne s obzirom na naše marketinške i PR agencije). Nevjerojatna mi je podvala i recipijent koji i dalje ne reagira no akceptira kao spužva. Povremeno ispusti nekakvu bolest iz sebe koja je isto tako vrlo kontrolirana u sustavu jer je on ipak idealan potrošač te ga treba što duže održati na životu. I ljudi će doista živjeti još dugo i predugo možda jer se ide ka tome, ka stvaranju što većeg broja ovisnika o svemu i svačemu. Zvuči kao teorija urote i vjerojatno i jest. Međutim, ovo ipak govori samo moj pomalo paranoični um, jer teorije zavjere – ipak ne čitam.

Simbolika ovog dana je bitna u istoj onoj mjeri u kojoj je bitna simbolika kapitalističke ideologije- koja vas je uvjerila da joj ne možete ništa. A čim vas u to mora uvjeravati – to znači da ima ne samo jednu boljku, nego puno puno više njih.Uvjeravanje rijetko kreće iz empatije – puno češće iz nesigurnosti. Ovdje stajem s pametovanjem, a vi porazmislite – morate li baš svaki dan “nešto kupiti” odnosno vidite – što vam doista treba. Ne samo – materijalno. Ali, ovaj put neću reći ono drugo?

(Potkrast će mi se: emotivno)
Psssst.

Dakle, pitanje je: ŠTO STVARNO ŽELITE I TREBATE?
To je ono pitanje: za svaki dan. I još.