autor:

Queer.hr

Već više od mjesec dana traje kampanja „Dosta homofobije: Jer nam je stalo“ Centra za LGBT ravnopravnost (kojeg čine udruge Queer Zagreb, Zagreb Pride i LORI) u suradnji s CMS-om.

U kampanji su sudjelovale osobe iz javnog života, kao i pojedinci iz LGBT populacije. Povodom sudjelovanja već smo razgovarali s Jelenom Popović-Volarić, autorom kampanje Igorom Markovićem te glumicom Ninom Violić (intervjue s njima možete pronaći među linkovima temata desno).

Danas predstavljamo intervju s Aleksandrom Stankovićem, zasigurno najpopularnijim TV voditeljem u Hrvatskoj koji je u nekoliko navrata otvoreno istupio protiv homofobije (uključujući i spot) te ugostio LGBT aktiviste. Zašto se priključio kampanji, kakav impact o očekuje i što misli o diskriminaciji i nesnošljivosti u Hrvatskoj općenito, pogledajte u intervjuu. Transkript intervjua ispod videa!

Q.hr: Zašto si se uključio u ovu akciju, tko te pozvao i, ukratko, o kakvoj se akciji radi?

A.S.: Pozvali su me ljudi iz Zagreb Pridea da se uključim u akciju protiv nasilja, protiv nesnošljivosti, protiv šovinizma spram ljudi koji na drugačiji način izražavaju svoja opredjeljenja, prvenstveno seksualna nego većina. Uključio sam se u akciju jer prezirem svaki oblik nasilja, nesnošljivosti i šovinizma prema bilo kome pa tako i prema ljudima iz populacije o kojoj govorim.

Q.hr: Misliš li da ovakve kampanje u Hrvatskoj mogu napraviti neku promjenu?

A.S.: Malim koracima, da, mogu. Ja to vidim po onome što radim. S obzirom na to da je prije deset godina pozvati u moju emisiju osobu homoseksualne orijentacije bilo skaredno, pa sam imao problema među urednicima kojima baš nije bilo drago da se u dva popodne takvi ljudi pojavljuju na televiziji, a ove godine s Frankom Dotom sličnih problema nisam imao. Mislim da je situacija ipak malo bolja nego što je bila prije deset godina. Daleko je to od idealnog i od mogućnosti da se nitko za homoseksualnim osobama ne okrene i ne bulji ali mislim da je ipak malo bolje nego što je bilo prije.

Q.hr: Ova kampanja, spot, fotke će možda pokrenuti određenu skupinu građana, mlade homofobne ljude. Što je s bakama, ljudima iznad 60 godina, jesu li oni uopće bitni, je l’ bitno to da oni promijene svoje mišljenje, i misliš li da ovako nešto može [konkretno njih?] educirati?

A.S.: S bakama i s mamama mislim da je situacija nepopravljiva. Njih se može dovest u situaciju snošljivosti, da ne viču i da ne kolutaju očima ali one će u sebi misliti da se radi o rađanju djece. Često sam vodio te razgovore s ljudima iz vlastite bliske obiteljske okoline. Mislim da tu promjena nije moguća. Čak i nas koji se zauzimaju za prava tih ljudi gledaju poprijeko i smatra da u dubini naše duše, tijela i seksualnog bića i mi krijemo nešto slično. Da skratim, mislim da su starije generacije izgubljene, a za mlađe se nadam da nisu.

Q.hr: Dakle bitno je educirati mlade koji će onda educirati svoje „mlade“… U emisiji si imao onu majicu „Proud to be a lesbian“. Je li ta majica nabavljena samo za tu emisiju ili ju nosiš i inače?

A.S.: Tu majicu „Nobody knows I’m a lesbian“ kupio sam u Washingtonu u jednom queer kvartu. Nosio sam ju i privatno ali u toj emisiji mi je baš zgodno došla, ne sjećam se više kojim povodom, kao reakcija na homofobni ispad nekog idiota, pa sam skinuo košulju i pokazao ju. Nosim ju ali sam ju davno kupio pa se već izlizala.

Q.hr: Ova kampanja nije samo protiv nesnošljivost spram LGBT populacije. Kakva je situacija u Hrvatskoj što se tiče nesnošljivosti općenito?

A.S.: Ja nisam neki veliki optimist, ali gledajući situaciju od prije petnaest godina i danas, ipak je bolje. Imamo jednog Josipa Đakića koji će prebrojavati krvna zrnca, imamo nažalost i premijerku koja će se pravit luda kad je se pita za to, ali ipak mislim da je generalna orijentacija i javnosti i medija da se nesnošljivost bilo kakve vrste, nacionalne, rasne, rodne, seksualne ne podržava ni u kom smislu i sjećam se godina kada to nije bilo tako. Danas je, barem što se javnosti tiče, to nešto što nije dozvoljeno, dapače, i zakonom je zabranjeno. Sad, koliko se zakonodavac i sudovi drže onoga što piše u zakonu, to ne znam, ali mislim da je bolja situacija što se tiče svih oblika nesnošljivosti. Ovo ne znači da mi nemamo problema – imamo velikih problema, pogotovo u navijačkom sektoru i tu ne vidim apsolutno nikakvog pomaka. Radi se o zatvaranju očiju pred problemom, navijači su skupina koja si dozvoljava da radi sve drugo od ovoga što smo ovdje spominjali, a da zajednica o njima brine tek su slučaju kada ona nekog ozlijedi, namlati, kad netko izgubi oko i sl. Tu se zakon primjenjuje selektivno. Navijači su svima simpatični i dragi, to su naši dečki i momci, a onda kad nekog razbiju, onda u tom trenutku reagiramo, svi skupa, protiv toga i za dva dana to zaboravimo.

Q.hr: Misliš li da stvaranje nesnošljivosti u društvu ima neku ulogu odnosno ima li koristi za nekoga?

A.S.: Mislim da to potječe od plemenske zajednice, kada je pleme sebe štitilo od drugog plemena – dakle to počinje još od ljudoždera; jedno je pleme htjelo pojesti drugo i naravno da si onda morao biti nesnošljiv prema drugima jer su te ovi htjeli pojest.Danas ne vidim da pederi i lezbijke bilo koga jedu, ne vidim ni da Srbi jedu, ni da jedu muslimani, tako da nema razloga za ponašanje iz plemenske zajednice. Mislim da ti oblici nesnošljivosti vuku korijene iz neke davne prošlosti kada se radilo o situaciji „ili ti ili ja“ ali danas nema „ili ti ili ja“, danas smo mi.

Video: Video sekcija KSET-a