autor:

Ines Kotarac

Intervju: annette hollywood

Iz Berlina je prošli tjedan u Zagreb pristigla četrdesetjednogodišnja suvremena video umjetnica i pop feministica annette hollywood. Njezino trosatno predavanje nazvano „Lezbijski Hollywood u Zagrebu“ bilo je na programu drugog po redu L-festa (Festivala lezbijske kreativnosti). Riječ je umjetnici koja pop kulturu koristi kao svoje ishodište, bilo da se bavi odnosom stvarnosti i fikcije ili da raskrinkava mehanizme koji djeluju u umjetničkom svijetu, ili točnije na umjetničkom tržištu. Naći će se tu hollywoodskih filmova, hip hopa i karaoka, a sve uvijek začinjeno s pametnom dozom humora. Onima koji su propustili njezino predavanje, može biti jako žao, no nadam se da će im ovaj intervju pomoći da barem odškrinu vrata svijeta annette hollywood.

POGLEDAJTE GALERIJU S OTVORENJA L-FESTA:

Definiraš  se kao pop feministicu. Kako bi ukratko objasnila razliku između pop feminizma i običnog feminizma?

Pop feminizam je zabavan oblik feminizma, a ne samo prigovaranje. On se referira na pop kulturu, glazbu i filmove, i igra se s njima.

Svoje si obiteljsko prezime zamijenila riječju Hollywood. Kako je do toga došlo? Koje sve asocijacije imaš kada čuješ riječ Hollywood?

Odrasla sam u Zapadnoj Njemačkoj i gotovo su svi filmovi koji si se mogli vidjeti na televiziji i u kinu dolazili iz SAD-a te je to uvelike utjecalo na mene kao osobu i kao umjetnicu. Hollywood utjelovljuje san koji ima malo veze sa običnim i normalnim životom. Naravno, Hollywood ima i političku moć, već  po temama koje bira i načinu na koji ih prikazuje. Hollywood je s vremenom postao brend koji se koristi za sve i svašta širom svijeta –  od imena sladoleda do imena kafića. Ja sam uzela to ime, no pišem ga malim početnim slovom – annette hollywood. Željela sam biti mali hollywood koji svojim video radovima dekonstruira veliki Hollywood. Ne želim i ne mogu biti konkurencija toj gorostasnoj industriji filmova, no, ulazim u interakciju s njom. Suprostavljam joj se tako što se uvlačim u njezine filmove koji predstavljaju sliku svijeta heteroseksualne većine. U njih ulazim kao obično ljudsko biće i uzimam svoju ulogu. Na taj način prestajem biti pasivni gledatelj filmova i postajem aktivni sudionik.

Tvoj dijalog s Hollywoodom započeo je tako da si željela biti Michael Douglas. Reci nam nešto o tome!

Gledala sam „Sirove strasti“  i bila sam fascinirana biseksualnim likom kojeg glumi Sharone Stone i njezinom partnericom jer u vrijeme mog odrastanja nisam mogla vidjeti lezbijke na filmu. S druge strane, potpuno me je frustrirala činjenica da ona ima ljubavnu aferu s ružnim i ne baš šarmantnim Michaelom Douglasom. Nakon toga njezina djevojka kao da nestaje. Zašto je ona izabrala taj odnos, a ne prekrasnu ženu, pitala sam se…Odlučila sam ga zamijeniti, a budući da sam žena, ponovo biva uspostavljena ravnoteža, odnosno lezbijski odnos. Željela sam filmu dati sretan lezbijski završetak.

Složit ćeš se sa mnom da je uloga umjetnosti bila različita u različitim vremenima. Koju ulogu igra umjetnost danas? Kako bi ocijenila njezinu moć ili nemoć? Gdje su njezine granice te što može, a što ne može promijeniti?

Svatko može biti dio promjene svijeta ili stvoriti novi svijet. Kada govorimo o sustavu umjetnosti, svijetu visoke i skupe umjetnosti, valja naglasiti da je on uvelike tradicionalan. Ipak, svom srećom, postoji više umjetničkih sustava, a ne samo jedan. Umjetnost je alat uz pomoć kojeg svaka osoba može reagirati na svijet ili pokazati svijet koji ima u sebi. To je najbolja stvar koju ljudska bića mogu raditi, osim voditi ljubav. Svoje umjetničke uratke zatim možete dijeliti s drugim ljudima, razgovarati o njima i na taj se način se bolje razumjeti s ljudima oko sebe. To onda svakako vodi boljem svijetu. Umjetnošću se može ići protiv granica i neslobode u društvu jer je važno moći živjeti u demokratskom open-minded društvu. Danas je najveći problem što je umjetnički sustav postao samo jedan od neoliberalnih sustava, možda čak jedan od najneoliberalnijih sustava. Taj sustav želi imati jednog umjetnika kojeg će promovirati kao genija i čije će slike koštati 2 milijuna dolara. I taj ekskluzivizam je smiješan. Naravno, žene umjetnice u tom sustavu ne prolaze baš najbolje, a o lezbijkama da ni ne govorim.

U nekoliko svojih posljednjih radova upućuješ oštru kritiku umjetničkom sustavu. Kako bi se postavila u slučaju da cijene tvojih radova počnu dosezati milijunske iznose? Što bi napravila ako bi se vrata tog ekskluzivnog sustava najednom otvorila za tebe?

Čisto sumnjam da bi se to moglo dogoditi jer sam previše stara. Možda nakon moje smrti shvate da sam bila genije i onda će neka druga osoba profitirati od toga. Radim i neke stvari koje nisu toliko politički obojene i imaju više šanse da prođu u postojećem sustavu. Ako bi se to ipak dogodilo za moga života, naravno da bih prihvatila igru. No, pazila bih tko prodaje i tko kupuje moje radove. Na vrhu piramide umjetničkog sustava, nažalost, nisu umjetnici, nego bogati kolekcionari koji kontroliraju sustav. U mnogim slučajevima taj novac dolazi iz poslova u kojima se iskorištavaju ljudi ili iz kriminalnog miljea.

U tvom posljednjem filmu „Hit (by great art)“ na kojem si radila posljednje dvije godine vidimo motiv skrivene umjetnice čija djela bivaju predstavljena na umjetničkoj sceni kao djela mladog i zgodnog muškarca. Mnogo je spekulacija u povijesti umjetnosti bilo da su žene ili sestre umjetnika bile prave autorice njihovih radova, no u svijetu kojem su živjele za umjetnice nije bilo mjesta. Kako si ti došla na tu ideju?

U svom posljednjem filmu pokazujem u kojoj su mjeri žene marginalizirane u umjetničkom svijetu i taj film, vidi čuda, nitko neće prikazati. Ako se kao žena želite probiti u svijetu umjetnosti, ne smije se govoriti o takvim temama. Tako stoje stvari. Ako pak pogledam iz svoje perspektive, sasvim je sigurno da bih i ja prije poduprla mladu lezbijsku umjetnicu, nego mladog muškog umjetnika. Možda uopće nisam bolja od drugih. Većina ljudi jesu straight i privlačnost tu igra veliku ulogu. Mogla sam samo pokazati kako stvari stoje, no nisam se samo željela žaliti na to kako nisam dio tog svijeta. Dosjetila sam se kako mogu lukavo izokrenuti sustav i na kraju biti pobjednica.

Ti si lezbijka koja je otvoreno out i umjetnica koja stvara već  petnaestak godina, no ako se googla tvoje ime i riječ  „lesbian“, ne dobijemo nikakvu informaciju o tebi. Smatraš  li to problematičnim?

Ne. Mislim da većina ljudi zna da sam lezbijska umjetnica, a temu lezbijstva i tematiziram u nekim svojim radovima. S druge strane, postoji li uopće nešto što bi se moglo odrediti kao lezbijska umjetnost? Nitko nikad neće reći da je neka umjetnost straight umjetnost pa zašto bi se onda moja umjetnost određivala kao lezbijska? U umjetnosti tih kategorija ne bi trebalo biti, čak i ako neki umjetnik za temu svojih radova uzima istospolni odnos. Naravno, puno toga ovisi i o kontekstu. U vašoj državi čini mi se dosta važno da neka javna osoba kaže: Ja sam lezbijka! Da živim ovdje, to bih sigurno naglašavala. U Njemačkoj su gejevi i lezbijke bolje prihvaćeni u društvu i tamo mogu otvoreno i bez straha živjeti onako kako želim. Upravo zato svoje lezbijstvo ne moram bacati ljudima u lice, no nikad ga ne bih skrivala.