Kako je zanimljivo primijetio moj jučerašnji sugovornik, nije samo da transseksualne i transrodne osobe migriraju kada je u pitanju potraga za boljim životnim okruženjem u drugom gradu ili državi; one to čine već kada je u pitanju tranzicija u drugi spol putovanjem u susjednu Srbiju po terapiju ili na operaciju. Možemo, dakle, reći da je barem onima lokalno centriranim život obilježen dvostrukim migracijama: onoj u spol kojem pripadaju i između lokacija koje im tu tranziciju omogućuju.
Naša sugovornica, transrodna umjetnica Angel Anal (čija se izložba otvara sutra u prostorijama udruge Društvo zebra) ima jednu od takvih priča. Odrasla u maloj sredini na zapadu Austrije, pronaći joj identitet bio je težak i dugotrajan proces. Obrazovanje i želja odveli su je od obiteljskog doma u Beč sa 20 godina, za koje kaže da su tek započele njen pubertet. „Nikome nije smetalo ako obučem haljinicu i našminkam se, dapače. Primijetila sam i da privlačim muškarce, a u maloj sredini u kojoj sam odrasla to je bilo nezamislivo, možeš zamislit kako bi tek bilo u Hrvatskoj“.
„Vremena su danas drugačija“, uvjerena je Angel koja u posljednje vrijeme sve češće migrira u Hrvatsku. „Svatko ima svoj izbor životnog stila, čime će se baviti, koga će voljeti i gdje će živjeti. Iz obiteljskih razloga sam sada u okolici Virovitice, gdje gotovo svi znaju za mene. Čini mi se kao da je čitava država vidjela moj intervju na televiziji, puno mi je ljudi prišlo te pohvalilo hrabrost i iskrenost“, kaže Angel kojoj više nije bitno živi li u Beču ili Virovitici. „Živim svoj život na najbolji način, iskreno i autentično. Nekad se moraš prilagoditi i okolnosti što mi nije problem, no naravno da se ne možeš svakome svidjeti. Nije mi to ni smisao.“, kaže aludirajući na činjenicu da u manjim sredinama u Hrvatskoj još uvijek treba paziti na rodno izražavanje.
To nam je potvrdio i Nikå, s kojim smo pričali već jednom prilikom po pitanju tranzicije, koji je migrirao iz, nazovimo je tako, liberalnije metropole na otok Supetar, također zbog obrazovanja na jednom splitskom fakultetu. „Usko je u gotovo svakom zamislivom smislu“, iskren je Nikå kojeg je prvih nekoliko tjedana bio tjeskoban oko prilagodbe u novu, manje liberalnu sredinu, no kako je većinu vremena na fakultetu ili u sobi do sada nije imao nekih neugodnih iskustava spram jedne ‘Jel ono muško ili žensko?’ izjave. „U tom trenutku me čak i obradovala ta opaska“, kaže. Prilikom prijave prebivališta radi ostvarivanja pravo na besplatni gradski prijevoz, Nikå je morao svojim stanodavcima predstaviti i identifikacijski dokument koji je sadržavao neodgovarajući spol, no oni su to iznenađujuće ugodno prihvatili. „Bilo je nekih manje poželjnijih situacija na faksu, od strane studenata i profesora, ali niti jedna nije ostavila trajnije posljedice“, kaže.
Države koje imaju najprogresivnije zakone po pitanju trans imigranata obično ih temelje na priznavanju braka s njihovim državljaninom ili kada je u pitanju ekstremna opasnost od linča u zemlji iz koje potječu. Nažalost, Hrvatska nema uređeno niti jedno pitanje, o čemu svjedoči i slučaj April koja je sa svojim partnerom stigla u Hrvatsku te podnijela zahtjev za azilom zbog straha za vlastiti život. Nakon medijske buke zbog odluke o deportaciji, i ovaj je slučaj zapao u zaborav.
I Nikå razmišlja o daljnjoj emigraciji. „Kako moj rodni identitet nije jedini faktor stambenog nezadovoljstva nisam sasvim informiran o najprogresivnijim i idealnim državama što se tiče prava na izražavanje, zdravstvo, itd. Uzimajući u obzir moja iskustva i predodžbe o inozemnim zajednicama rekao bih kako bi se najvjerojatnije najugodnije osjećao u Berlinu jer je jedno od najvećih kulturno-liberalnih središta te je znatno jeftiniji od nekog zapadnog prosjeka s kojim sam upoznat.“
