autor:

Karla Horvat Crnogaj

Srđan Sandić je kolumnist na Queer.hr-u. U intervalu od 2 tjedna on piše i izlijeva najintimnija razmatranja, često melankolična, ponekad – i sam to kaže – patetična. O svijetu, o ljudima, uglavnom o svom životu i iskustvima.

SVE O NU:WRITEU:

povezane vijesti

Četvrti dan Perforacija u Zagrebu
Završene Perforacije u Zagrebu, festival se seli u Dubrovnik

Londonski i zagrebački teatar u simbiozi Nu:Writea
Burtonovska estetika, steampunk i all-women postav
Srđan Sandić privatno: O Zagrebu, s ljubavlju?

Danas je u programu Nu:Write festivala djelo koje on potpisuje – zove se „Zagreb mon Amour“, a dio je projekta anglo-hrvatske trupe Box of Tricks, „Priče o dva grada“, sastavljenog od šest 15-minutnih monologa inspiriranih zemljopisom: tri drame o Londonu na engleskom, i tri o Zagrebu na hrvatskom jeziku. Razgovarali smo s redateljicom  djela, Frankom Perković i glumcem Petrom Cvirnom o Srđanu, njegovim kolumnama i predstavi koja se dans prikazuje.

Lokalpatriotizam – uistinu?

Franka, ti kao redateljica, dakle osoba koja je s njime razrađivala načine na koje se njegove riječi trebaju izvesti, možeš našim čitateljima razotkriti koliko se Srđanovih stavova iznesenih u komnama vidi i u njegovim dramskim tekstovima – a i u njegovom ponašanju? Krenimo od nekoliko citata.

Ime Srđanovog djela je „Zagreb, moja ljubavi“. Uz samo malo vremena provedeno sa Srđanom može se međutim brzo shvatiti da njemu nije teško kritizirati ama baš sve oko sebe, a to onda i pripisati geografskoj lokaciji istoga. Bi li rekla da Srđan voli Zagreb? U kolumni „Život je negdje drugdje“, u eskapadi ciničnog obrušavanja na stanje nam u domovini, između ostaloga navodi: „Ratni zločinci su, kao što znamo- heroji, umjetnici su idioti i gladni, lopovi političari primaju svoje plaće čak i u zatvoru. Filozofi piju u Krivom putu, Jelena i Severina su kao zapravo zgodne žene. A Cigi i Mačak su primjeri hrabrih “homoseksualaca”. J-e-b-o-t-e.“, te zaključuje: „Danas se iskreno može govoriti samo stilskim figurama i /ili interpunkcijom: točkama, zarezima, upitnicima i uskličnicima.“. Misliš li da je to onda njegov povod za pisanje – ogorčenost?
Franka: Voli li Srđan Zagreb? Ne znam. Teško mi je odgovoriti. Taj pojam-imenica-toponim.. mnogo toga u sebi okuplja i stalno mijenja opseg i svojstva. Danas je (17.11.) bio nekako zloguko maglovit – meni. Nekom drugom – možda baš romantičan. Nemam pojma. Teško ti je to pitanje.  A „eskapada ciničnog obrušavanja“ – Uf. Fakat loše zvuči. Kad proberem po nekim Srđanovim tekstovima – da – sklon je prilično brutalno, ponekad i nepromišljeno – obrušiti se na stvari/bića/pojave/pizdarije koje mu idu na jetra. Uostalom, svi to radimo, barem privatno, a Srđan to radi javno i sustavno. To je stvar temperamenta, čini mi se. U javnom prostoru ove malešne zemlje ima zapravo neproporcionalno mnogo ljudi takvog temperamenta, nižeg praga tolerancije na glupost. Ono što iritira je činjenica da najčešće reagiraju na tuđu glupost.

Njihova vlastita im nekako izmiče. Ono što Srđana izdvaja iz te gomilice je rijetka osobina – Srđan je prilično skeptičan prema sebi, puno više nego prema drugima. Čini mi se da u tekstu Zagreb Mon Amour ima puno (od) Srđana. U tom monologu lik neprestano sebe dovodi u pitanje, ironizira svoje najdublje emocije, praktički si odriče legitimitet da diše… A uskraćujući legitimitet sebi, Srđan zadobiva legitimitet da govori o drugima.

Brada

Jedna od prvih stvari koje se na Srđanu može uočiti jest njegova brada. Jednom je napisao kolumnu naziva ‘Muškarac s bradom’ – gdje kaže: „Brada i brkovi su siguran prolaz, od švaleranja do poslovnog i emocionalnog uspjeha.  (…)Brada više ističe podočnjake, a podočnjaci su znak bohemštine, intelektualno-emocionalnog rada, usredotočenosti na štogod. Kosa uz bradu gubi na “vrijednosti”, lice Vam je ipak u prvom planu (ukoliko imate lošu, prorijeđenu ili ćelavu glavu).“ – je li po tebi Srđan moderni oblik bohema i hoćeš li idući put kad ga pogledaš razmotriti njegove podočnjake?
Franka: Hahahhaha – da si me pitala „Nosi li Srđan bradu“ ja bih ziher rekla – Ne! Ali da ga krase inetektualno –emocionalnim štih i usredotočenost – to bih mu priznala. Zanimljivo… dođe mi da pustim bradu.

Ego

Srđan voli kada se stvari razmatraju iznutra, pa i drastičnom izravnošću. To svakako možemo uzvratiti: pisao je on tako jednom o narcizmu. Piše u kolumni: „Patološki narcizam posljedica je dobrim dijelom i kulture izgleda koja se plasira putem medija. Pokreće je nekoliko čimbenika; često nedostatak samopouzdanja, a pojačava utjecaj droga. Narcizam zasigurno neće nestati s popisa priznatih mentalnih poremećaja. Probajmo ne biti dio kulture “idealnog potrošača”. So, work on your ego. It will do you only good.“ Pitanje je očito – bi li rekla da se Srđan voli „zavrtiti oko vlastite osi“ i je li njegov dramski diskurs usmjeren prvenstveno ka njemu samome, ili je ipak poslušao svoj vlastiti savjet?
Franka: Zanimljivo da me to pitaš. Na prvoj smo probi Srđan, Petar i ja razgovarali o narcizmu. Nismo se baš „našli“, Srđan je bio sklon priznati da je narcisoidan (što je uostalom kontradiktorno dijagnozi) a ja sam tvrdila da narcisoidni poremećaj ne postoji ili da je to psihijatrijski naziv za elementarnu kvalitetu umjetnika – da se bavi problemom kojega poznaje i koji ga tišti, dakle sobom, jer samo takav sadržaj može komunicirati nekom drugom.

Dobro, ja sam malo „natezala tezu“, no ono što je važno jest činjenica da Srđan piše iz svog problemskog čvora, dakle da – bavi se sobom, ali pritom sa mnom kao s čitateljicom uspješno uspostavlja komunikaciju, postiže to da se ja, *%-godišnja volim-pse supruga i majka, na emotivnoj razini sasvim lako i prirodno identificiram s dečkom koji se na nekom gej-portalu predstavlja kao Zagreb-boy. Je li Srđanov diskurs usmjeren prvenstveno ka njemu samome? Na onaj način na koji to treba biti – je. Meni je normalno da sve što proizvodimo nastaje u komunikaciji sa samima sobom, u raspetljavanju nekih intimnih dubioza. Važno je imati potrebu i sposobnost dijeliti ih s drugima. A oko „kulture izgleda“ – nemam dojam da Srđana pretjerano brine definiranost i masa muskulature. Al pere se. To da.

 

A ti Petre, kao osoba koja izvodi njegove riječi, možeš našim čitateljima pomoći razotkriti koliko su Srđanove kolumne uistinu iskrene, a koliko ih on takvima prikazuje?
Petar: Vjerujem da je proces rada na predstavi sam po sebi intiman, a pogotovo kada radim jedan ovakav, autorski tekst. Stoga ću nastojati otkriti samo onoliko koliko je potrebno, ali ne i sve, što je djelomično i odgovor na postavljeno pitanje. Dakle, Srđan mi je dozvolio potpunu širinu interpretacije njegovog teksta ali sam inzistirao da mi ipak otkrije konkretne “činjenice” iz samoga teksta. Mislim da je dobar autor onaj autor koji koristi svoj život ,odnosno crpi svoja iskustva kao paletu nekih budućih priča/tekstova. To,dakle,radi i Srđan Sandić.

Emocionalnost

Dakle sama kolumna se zove „Prodaja ega: Hiperinflacija Emocija“. Bi li okarakterizirao Sandićev diskurs kao emocionalan?
Petar: Na ovoj osnovnoj razini analize i percepcije teksta očito je da se tu radi o emocijama i emocionalnom diskursu, ali je pitanje je li to zaista patetika, kako sam Srđan kaže, budući da eksploatira emociju, stanje. Moram priznati da sam prvu verziju teksta kojeg izvodim i sam smatrao “patetičnom”, ali sada vidim da je tu upisano nešto puno dublje i važnije od samog eksploatiranja emocija,tu se ipak radi o istini: našoj,svačijoj, i iskrenosti.

U jednoj je kolumni baš referirao na sklonost romantici. Iznio je i definiciju „ovisnika o romantici“: „Njihovo viđenje stvarnosti jednako je iskrivljeno kao i u drugih ovisnika. (…) Ovisnici o romantici daroviti su u stvaranju “filmskog ugođaja” s pozadinskom glazbom, prigušenom svjetlošću i iluzijom…”. Bi li rekao da su svi koji se bave kazalištem na neki način ovisnici o romantici prema toj definiciji?
Petar: Lijepo je ovisiti o romantici, i ja sam ponekad ovisan o romantici,možda i češće od “ponekad”:), ali Srđan je svakako “ovisnik” koji, u ovom našem tekstu, ipak pronalazi svoj izlazak iz krize i pruža i otvara novu mogućnost konkretne realizacije odnosa. A što se tiče poimanja kazališta danas, u ovom slučaju- mojeg poimanja, iz iskustva znam da nije potreban filmski ugođaj stvoren pozadinskom glazbom,prigušenom svjetlošću i iluzijom jer su izraz i kazalište samo po sebi dovoljni da budu romantični. Dovoljna je prazna scena i genijalan izraz; glumački, plesački,izvođački, i može biti genijalno romantično. Ni mi nemamo ludu rasvjetu, iluziju ni glazbu u ovoj predstavi, već samo nas same, bačene u izvrsne tekstove, a ipak pronalazimo puno romantike u svemu tome.

New age

U jednom se trenu svoje kolumnističke pustolovine Srđan osvrnuo i na termin trenda novootkrivene duhovnosti novog doba. Napose ga je tu zanimao pojam sreće. Piše: „Nemojte zaboraviti da ste vi jedini stup i jedini kriterij onoga što ćete u svom životu zvati srećom, sretnim, sretnima. Pokušajte sreću ne definirati kroz autodestruktivne ili samo destruktivne oblike ponašanja. Sreća će vas slušati i pratiti vas na vašem putu ostvarenja iste.“ Reci nam – bi li Sandića mogao zamisliti kao svog vlastitog osobnog trenera?
Petar: Mislim da je Srđanu zanimljiva ta New age-ovska novopronađena duhovnost, ali na sociološkoj razini. Pronalazim jedan ironičan sloj u njegovim tekstovima vezan uz tu- “današnju” novopronađenu duhovnost. Čini mi se da je Srđan Sandić jedna generalno pozitivna osoba koja je dosada pozitivno djelovala na naš mali kolektiv, ali nisam sklon “osobnim trenerima” no Srđana bi svakako preporučio kao jednog takvog “osobnog trenera”. Odlučio sam mu biti agent jer vidim da možemo dobro zaraditi, dakle upite šaljite meni (smijeh), jer je kazalište danas, izgleda, na lošoj cijeni…

Borba s vjetrenjačama za vlastiti opstanak

Za kraj samo jedan kratak citat: „Nažuljanost je invalidnost, a invalidnost je zajebana – kakva god da je.“. Invalidnost o kojoj govori proizlazi iz opstrukcije društva spram pojedinca za njegovu autorealizaciju. Što misliš, koje su najveće barijere s kojima se suočavaju pojedinci koji žive u Zagrebu s obzirom na opći mentalitet?
Petar: Bojim se da ljudi u ovom gradu i dalje vole biti samo dio “krda”. Od tuda dolazi i nedostatak drugačijeg načina razmišljanja. Biti “drugačiji” još uvijek nije poželjno (osim možda u nekim zajednicama kao što je npr. kazalište).

Najsigurnije je ono što je uobičajeno, pa možda i romantika zato nosi neke svoje stigme. Nije fora biti romantik u ovom gradu. Ne znam što je – možda Zdravko Mamić?!

A što bi istaknuo kao ono što izvire iz Sandićevog djela kao barijera za uspješnu komunikaciju među ljudima, ili njihovo izražavanje sebe spram svijeta?
Petar: Barijere koje onemogućavaju uspješnu komunikaciju označene u ovom tekstu su neke lijepe, ljudske barijere. Nesigurnost i nevjerovanje u ljubav. Depresije, autoreference, idealiziranje ljubavi, odnosa, budućnosti. Sve te barijere su izvrsne kada se probiju i mislim da su dobrodošle za razvijanje što zdravijeg duhovnog stanja, što si kroz tekst dopušta Srđan Sandić, odnosno ja kao posrednik između autora i publike. A ishod ove naše priče možete provjeriti uživo…

Pogledajte Zagreb Mon Amour danas ili sutra na NU:Write festivalu, a vrijeme izvedbi i više o programu provjerite ovdje: KliK!-na-link