autor:

Dugo vremena sam vjerovao, naivno ili pametno, da nitko od nas u raznim interpersonalnim odnosima nije zamjenjiv. Dapače, bio sam gorljiv zagovornik te ideje. Mislio sam da je zamjenjivost (moj vječni argument) produkt ovog bolesnog društveno-vrijednosnog sistema. Mislio sam da su joj skloni samo najgori i najpasivniji konzumenti u ovom život, da su kao tome skloni on i- glupi, gluplji.

Međutim, međutim. Opovrgnulo me je. Kako bi moj kolega, mladi dramski pisac rekao u jednom svom komadu: Bol se liječi s drugim čovjekom. Na tom tragu bih počeo današnju priču. Naime da, priča je o zamjenjivosti. To je ona vrsta ponašanja koja nastupi u trenutku kada niste više odabrani, a prazno mjesto, tamo gdje ste vi nekada bili- čeka- pa onda “eto baš iznebuha” uplovi neka druga osoba.

Jel zvuči poznato?

Uvijek me je fascinirala ta hiperinflacija riječi i rečenica u prekidima ili nakon njih. Od onih trivijalnih: ti si jedna od najboljih osoba koje sam upoznao. Do onih puno mrtvijih ali kao “ozbiljnih”, poput: budimo prijatelji. E, sad, naravno da će svi umniji reći da je to kurtoazija, da se to tako kaže, da to tako mora biti, a s obzirom da svi moraju nešto reći na tu temu, u toj prilici pa evo i moje prilike da nešto kažem na tu temu.

Naime, boli me kurac i za kurtoaziju i za “to se tako kaže”. Također (uz naravno činjenicu da su takvi ljudi potpuni lažovi) me zanima ili mi samo nije jasno – kako to da nisu ohrabreni ovim silnim reklamnim udarima i kako to da jednostavno ne žele reći ili priznati da se radi o drugom kurcu. O onom koji ih kao “ne zamara”, koji im u svemu – kao – “odgovara”. Nije mi jasno kako ne raspoznaju ideju (ili samo jednu od vodilja u ovom vremenskom i društvenom momentu) zamjenjivosti. Nije mi jasno kako često zaboravljaju da su oni sljedeći koji će biti upravo – Zamijenjeni.

Da približim, u komadu Terapija, mladog dramskog autora Jordana Cvetanovića koja je doživjela sinoć svoju zagrebačku premijeru – jedan lik, stariji gej, nakon smrti svog mlađeg, puno mlađeg partnera govori svom terapeutu o tom iskustvu, o toj traumi.

Rasplače se, pomiriše njegovu majicu ili šal (ne znam više što je bilo na sceni), a onda već u drugom trenutku prepričava kako je upoznao drugog, kako mu je s njim lijepo i kako se eto- po prvi put osjeća bolje, odabranije, sretnije.

Publika se naravno – smije. To im je kao super. Umiru od smijeha. Pomišljaju: “ah ti pederi”. Zaboravljaju na “ah te strejtere”. Razumijete? Pala im je na pamet, da prostite ona “gej promiskuitetnost” o kojoj izvještava dnevni tisak i nacionalni programi raznih vrsta. Brošure i čiste stranke. Pala im je identifikacija. Smiju se jer razumiju. Jer osjećaju.

To me je pošteno iziritiralo, ali onda – s druge strane- sam shvatio da je to fckng nužnost. Da to ljudi tako rade, da ljudi, da ja – jesam/smo takvi. I da se s tim ne znam i više ne moram boriti. Možda to nije bilo oduvijek tako. Ali ni ne znamo kako je bilo “oduvijek”. Zapravo. Zar ne?