autor:

Komentar: Iva Ušćumlić Gretić:

Najbolji komentar subotnjih događanja dao je Ladislav Tomičić, napisavši da „prosvjedi stvaraju toplinu oko srca i mučninu u želucu“. Ako mene pitate, to je najtočniji opis osjećaja koje prema središtu grada gajim posljednjih dana. S jedne strane, anarhist u meni instant poludi i najradije bi otišao u središte frke pokazati najveći zamislivi srednji prst vladajućima, a s druge strane ideja da to činim u društvu Jure i Bobana ili mladog jurišnika dubiozne psihološke stabilnosti jednostavno me tjera na povraćanje. Ne mogu, jebiga i oprostite na psovci, ali ne mogu još jednom dopustiti da desničari od mene rade budalu, da budem fina brojka onih koji viču Za Dom, da se uklopim u masu s kojom me, osim kroničnog nezadovoljstva državom u kojoj živim, ne veže ama baš ništa. Uostalom, odbijam prosvjedovati uz lika kao što je Pernar, kojem još iz usta curi majčino mlijeko i koji lupeta parole kao da ga plaćaju po kartici.

Ajde, desnica na stranu, oni su uvijek isti i bez iznenađenja. Ali, gdje je ne ljevica, nego onaj dio liberalnije i građanske Hrvatske, onaj dio koji spada u 370.000 nezaposlenih, onaj dio koji je ustao na izborima 2000. godine, onaj dio na koji se svi pozivamo kad razmišljamo o svjetlijoj budućnosti ove zemlje. Nemojte mi, molim vas, reći da je spao na populista Lesara i na studoše s Filozofskog (prema kojima imam apsolutno poštovanje). Pa nije moguće da je to sve? Gdje je Vlado Gotovac naše generacije, neka javna osoba koja će artikulirati sav naš opravdan gnjev i povesti nas sve na ulicu, ne da bismo razbijali, nego da bismo glasno rekli što si o svemu mislimo? Jer, da se ne lažemo, ulica je potrebna, ne samo da bi se promijenila vlast, nego i da bi buduće generacije – moj sin kojeg odgajam da ne spušta glavu – vidjele i znale kako se izražava stav, kako se bjesni kad od tebe netko radi budalu. Potrebna je – oprostite izlet u patetiku – da bi ova zemlja konačno vidjela tračak nade. I ne, ne navijam niti za jednu oporbenu stranku. Posljednjih sam dana revno jednu za drugom križala stranke za koje NEĆU glasovati na izborima. Kako sada stvari stoje, nadam se da će netko do kraja godine osnovati neku stranku jer ja više kandidata nemam.

Pišem ovo kao javni poziv svim pametnim, razumnim, ljutim, frustriranim, izigranim, izvaranim, uplašenim, na svaki način ugroženim ljudima. Učinite da možemo svi na ulicu. Istupite. Iskažimo stav. Pa ne može ova bijesna gomila predstavljati sve nas!

Foto: Tomislav Mihelj