autor:

Nije tajna da je u Hrvatskoj situacija takva da budući da država ne odrađuje hrpetinu svog posla, raznorazne udruge to čine umjesto institucionalnog aparata. Dijagnostika društvenih i državnih boljki naročito im je fokusu.

Dok se busasamo u prsa kako nam se smiješi skorašnji ulaz u obećanu zemlju gdje su barjaci plavi, a zvijezde na njima zlatne poput slavonskih žitnih polja, 16 se ljudskopravaških udruga ujedinilo u platformu gdje su ukazali kako najosnovnije stvari ipak ne štimaju u ulickanog kandidata za Europu – sama osnovna ljudska prava građana Hrvatske, naime. Ta sitna pojedinost.

A sada, kad nam predstoje izbori, gordi redovi političara čkome i nadalje o strategijama zaštite ljudskih prava koje imaju namjeru provoditi u sklopu svojih političkih programa.  Neće moći baš tako, čini se, jer je prisutna nam situacija u državi izrodila snažnu civilnu scenu, koja sada nastupa na pozornicu. Navedena se platforma proširila znatno i sada zajednički adresiraju političare po pitanju planiranih ljudskopravaških mehanizama (KliK!-na-članak).

LGBT prava tu su jedna od istaknutih točaka – spolna orijentacija te rodni identitet i izražavanje predstavljaju jedno od najčešćih osnova diskriminacije i nasilja u hrvatskom društvu. Dok se to možda može učiniti kao floskula LGBT aktivista koji stalno trube iste mantre, spomenuta dijagnostika dokazuje suprotno.

Lijepa naša homofobna

Stupanj homofobije nije vidljiv samo preko njenih simptoma u našoj svakodnevici – postoje čvrsti podaci koje svjedoče o njoj. Prema istraživanju koje je provela nezavisna agencija Puls 2008. na uzorku od 800 osoba, 49% ih je odgovorilo kako bi homoseksualnim osobama trebalo biti zabranjeno raditi u javnom sektoru, odnosno državnim službama i zdravstvu, 67% ispitanika/ca izjavilo je kako LGBTIQ osobama treba zabraniti pristup djeci, a posebice da rade s djecom kao odgojitelji/ce u školama. U istom istraživanju samo 28% ispitanika/ca nije izrazilo negativne stavove spram pripadnicama i pripadnicima seksualnih i rodnih manjina.

A na mladima svijet ostaje, kao što znamo, pa tako Hrvatska kako za sad stvari stoje, ostaje na ramenima homofobne nam mladeži. Prema rezultatima ispitivanja  999 učenika hrvatskih srednjih škola (istraživanje iz 2010. U suradnji s GONG-om), čak 45,9 posto mladih smatra da je homoseksualnost bolest, dok  64,3 potpuno se ili dijelom slaže s time da bi “homoseksualnim osobama trebalo zabraniti javno nastupanje jer te osobe na taj način utječu na odgoj  mladih”. Dodatno prema istraživanju Care international, Youth man Initative,  2009, 39% muških srednoškolaca vršilo je neki oblik nasilja prema vršnjacima za koje su smatrali da su LGBT, 83%  njih ne bi željelo imati geja za prijatelja, a 95% njima se gade feminizirani muškarci.

Istovremeno, istraživanje Centra za mirovne studije „Učiti za mir“, ožujak 2011. pokazalo je da  su teme vezane uz LGBT prava najanje prisutne u školskim udžbenicima, a prije dva mjeseca Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na preoruku Agencije za odgoj i obrazovanje odbilo je dati preporuku udruzi Queer Zagreb za pilotiranje neformalnog programa o LGBT pravima u srednjim školama.

Navođenje ove silne statistike nužno je kako bi se utvrdila razina homofobije u društvu, pri čemu zakonski okviri takvu situaciju samo dodatno podupiru. Stoga je Centar za LGBt ravnopravnost, od početka uključen u rad platforme 112, postavio niz zahtjeva spram političara koji se trenutačno natječu za vodeće državne fotelje.

Zaštitite naše obitelji

Zahtjevi nisu nimalo pretjerani, nego se temelje samo na opravdanom zahtjevu za zaštitom i pravima koja su dostupna drugima. Niz postojećih problema podugačak je, no neka su pitanja od goruće važnosti za tisuće i tisuće građana Hrvatske. Bolnu točku tu pretstavljaju LGBT obitelji koje su među obiteljima jedne od najuskraćenijih s pravnog stanovišta. Danas osobe koje žive u braku uživaju preko 60 različitih prava koja proističu iz braka, dok LGBT parovi, preko Zakona o istospolnim zajednicama, uživaju svega 2 prava. Sam omjer govori sve. A onda još povrh svega, postoji famozno „izuzeće od diskrminacije“ – gdje diskriminirane LGBT obitelji čak nemaju mogućnost zahtjevati da ne budu diskriminirane!

Najnezaštićenije su pak transrodne osobe. Republika Hrvatska nije učinila ništa za zaštitu prava transrodnih i transeksualnih osoba. Hrvatski sabor odbio je i prijedlog nekolicine zastupnika i zastupnica da se transrodnim osobama zaštiti pravo na privatnost i zaštitu dostojanstva nakon spolne tranzicije, za što većina zastupnika  nije pokazala nikakvog razumijevanja.

S obzirom na navedeno, od političara se traži odgovor na pitanje: hoće li izmjeniti diskriminirajuće zakone? Kako će provoditi suzbijanje diskriminacije LGBT osoba? I – možda čak i najbitnije od svega – s obzirom na dokazanu razinu homofobije među mladima: kada će već jednom započeti toliko potrebnu edukaciju mladih koji trenutačno čak u svom obrazovnom planu imaju stereotipizirajuće i diskriminirajuće sadržaje?

Želite biti državni vođe, draga braćo političari? Skrbiti za narod? Samo naprijed, podržavamo vas u tomu, ali nam prvo iskažite na koji način ćete za taj narod skrbiti. Pravo na šutnju nije pridržano. A ako ćete ustrajati na njoj – stav iza zatvorenih ustiju će biti itekako jasan.