autor:

Ines Kotarac

Razgovarala: Ines Kotarac

---

Karis Wilde američki je umjetnik meksičkog podrijetla koji se posljednjih mjesec dana mogao sresti na našim prostorima. Sa samo dvadeset i sedam godina njegova biografija ima što za pokazati. Iako ne želi isticati s kim i za koga je radio, ne možemo ne spomenuti da je kao dizajner surađivao (spomenimo samo neke)  s Marlyn Masonom, bendovima „Queens of the Stone Age“ i „TLC“ te glumicama Angelinom Jolie i Daryl Hannah. Mnogima će možda biti poznatiji s odlične reklame za Philipsov epilator s nezaboravnim sloganom „Being a man I can’t take pain, so I use Stinelle Ice Epilator“. Nadalje, na you tubeu se mogu pogledati video spotovi u kojima je glumio za pjesme „Filthy Gorgeous“ od The Scissor Sisters te u Cazwellovoj “Tonight“. No, ni to nije sve! U nekom trenutku u njegov se život dokotrljao hula-hop, a oni koji su se našli u četvrtak u Muzeju suvremene umjetnosti mogli su vidjeti kakva se sve čuda mogu izvesti s tim kolutom. Simpatičan i pričljiv u razgovoru, karizmatičan i senzualan u svom nastupu, Karis jednostavno osvaja one koji ga sretnu.

Kako to da te je put nanio u Hrvatsku?
Prošle sam godine bio tu samo nekoliko dana, a ovaj se put produžilo gotovo na mjesec. Radio sam radionice ili imao performanse u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku te u Rijeci na Harteri. Sljedeća destinacija mi je London i tamo ću se zadržati neko vrijeme. Ljudi koje sam upoznao u Hrvatskoj jako su iskreni, dragi i dobri su domaćini, ali čini mi se da tu nije lako biti queer. Bilo je dosta čudnih pogleda. Ja se inače ne osvrćem na to kako me tko gleda jer kad bih tome pridavao važnost, živio bi mi bio jadan život. No ovdje je tih pogleda toliko da ih nisam mogao ne primijetiti. To da moram paziti kako se ponašam mi smeta, a tu je i jezična barijera. Kad sam neki dan išao u supermarket, prodavačica, starija žena, nije uopće govorila engleski. Ide mi na živce što moram uvijek imati nekog uz sebe, ali ponekad nema drugog načina da komuniciram. Ipak, dobra stvar kod putovanja je što često nalaziš inspiraciju svuda. Europa mi poprilično paše kao prostor.

Ovi čudni pogledi su tu možda samo zato jer ljudima izgledaš zanimljivo?
Mogu se samo nadati da je to istina.

I ja isto. Tvoj performans je kombinacija striptiza i hula-hopa. Kako se uopće razvila tvoja ljubav prema hula-hopu?
Hula-hop mi je na početku bio način da se riješim loše energije. Postoje ljudi koji hula-hop odaberu za svoju profesiju, a meni je to bilo zabavno. Uistinu nisam mislio da ću postati performer, no stvari su išle nekako prirodno. Mogu se ja sad žaliti što sam u Hrvatskoj gotovo mjesec dana, no zapravo sam sretan jer nema puno ljudi koji svoj posao doživljava kao blagoslov. Puno putujem i radim ono što volim. Ponekad malo gunđam, bude mi teško što sam daleko od svojih prijatelja, no onda se sredim i kažem sebi da treba živjeti za trenutak.

Je li naporno cijelo vrijeme stvarati nove veze, upoznavati ljude, gledati uvijek neke strane gradove?
Stalno započinjem iznova. Većina ljudi ima svoju rutinu – kad se ujutro probude, popiju kavu, pročitaju novine, a ja to ne mogu. Moja se rutina stalno mora mijenjati, a onda je valjda i ne možemo zvati rutinom. Ponekad mi to odgovara, ali ponekad bih se volio vezati za neko mjesto.

Jako si svestran, dizajniraš odjeću, izvodiš performanse, glumiš u video spotovima i reklamama. Kako se sve to u slaže u tebi?
Kad dizajniram odjeću, kod kuće sam i zapustim se toliko da izgledam kao god’s revenge. Tada postojimo samo ja, moja sony mašina, moji uzorci tkanina i moja kreativnost. I to je prekrasno. A kad sam na sceni tu je dosta toga umjetno, moram misliti kako izgledam, paziti da su mi noge obrijane. Nije da nešto od toga volim više od drugoga. Važno mi je da se ponašam u skladu s onim kako se u tom trenutku osjećam.

Koji ti je sljedeći projekt?
U kolovozu idem u Ameriku. Na Filmskom festival u Torontu bit će prikazan dokumentarni film o fenomenu i povijesti hula-hopa.

Kao dizajner si surađivao s mnogim slavnim osobama – od Marylina Mansona do Angeline Jolie. Jesu li imali dosta prohtjeva ili si imao slobodu u izrađivanju kostima?
Jedno od mojih najboljih iskustava nije bilo kad sam radio s ljudima nego kad sam trebao za jednu reklamu napraviti kostime za majmune. Bili su preslatki. Meni nije važno je li netko poznat ili ne, nego me zanima koliko je zanimljiv i kreativan projekt u kojem sudjelujem. Ljudi, posebice novinari, često me pitaju o slavnim ljudima za koje sam radio, a ja ne želim da me se ocjenjuje po tome.

Ali to je ono što ljudima najčešće stoji u biografiji i što drugi vide.
Definitivno! Ali ne želim se služiti tuđim imenom da bih se probio. Takav sam.

Reklama koja te je proslavila je reklama za Philipsov depilator. U njoj su korišteni i detalji tvoje biografije. Kako si se osjećao radeći je i misliš li da je reklama na neki način pomogla podizanju razine svijesti o queer populaciji?
Ona nije napravljena s tom namjerom. Philips je obično radio reklame koje su se odnosile na sve ljude, bile su općenite, no nakon ove reklame, koja je postigla veliki uspjeh, shvatili su da se mogu obraćati manjim skupinama ljudi. Preoblikovali su način na koji rade i to je divno. Ja se ne smatram transrodnom osobom, ponekad nabacim šminku i obučem žensku odjeću, ali se ne identificiram kao žena. Kasnije sam dobivao brojna pisma ljudi iz LGBTIQ zajednice i sretan sam što sam ih mogao na neki način predstavljati. Sve drugo je bilo samo bonus tome da sam napravio malu promjenu u životima nekih ljudi. Kad vidimo koliko je toga pogrešno postavljeno u ovom svijetu, dobro je napraviti makar i male pomake prema dobrom. I to mi daje energiju.

Ljubitelj si fotografkinje Cindy Sherman?
Da, ona je moj idol. Kada sam bio u srednjoj školi, bio sam poprilično depresivan. Nisam se mogao nositi s ljudima oko sebe jer nije bilo lako biti gay. Profesorica koja mi je predavala umjetnost vidjela je nešto posebno u meni. Upravo njoj mogu zahvaliti što sam sad umjetnik jer me je naučila kako da kroz umjetnost izrazim sebe. Ona me je i uvela u umjetniče krugove, upoznala s mnogim umjetnicima, a Cindy Sherman je bila jedna od njih. Kasnije sam upoznao Shermaničin opus, a posebno volim njezine ranije radove.

S koje bi se tri riječi najbolje opisao?
Vrlo sam slobodan. Otvoren sam sugestijama, ne znam da li se to računa kao jedna riječ. Sloboda je zapravo moja glavna riječ. Kada kažem da sam slobodan ne mislim samo slobodan sam sa sobom nego i s drugim ljudima.

Izašao si i u gay klub Rush u Zagrebu. Jesi se zabavio?
Bilo je zabavno. Zanimljivo je kako se različite kulture izražavaju po tom pitanju. Mlađi su ljudi poprilično out dok su starije generacije dosta formalne i ponašaju se straight.

 

Foto: Ines Kotarac

 

(Nakon kratkog posjeta Zagrebu u 2009, Karis je 2010. imao turneju [http://KARIS.qSPORT.info/] performansa i radionica u Zagrebu (Močvara i Eurokaz), Rijeci (Hartera), Dubrovniku (Art Radionica Lazareti) i Ljubljani (K4) u organizaciji udruga qSPORT, Sretni Kolut, EkS-Scena i Clubture. )