autor:

U zadnje vrijeme sam počeo dejtati, opet. I ok, bilo je zabavno. Ideja je bila: preboljeti staru vezu ubacivanjem u neočekivane okolnosti koje nisu nužno preopasne. I to ovako izgleda: piju se vina, sluša se preseratorska glazba skinuta s tko zna kojih portala, pričamo, nadmudrujemo se, a sve u službi da se svidimo jedno drugome. I jedemo.

Žvačemo, štucamo, nekada podrignemo i nasmijemo se.

Kao “nije se kul” jebati na prvom dejtu pa se više ne jebemo na tom “jebenom prvom dejtu”. Kampanja s onim majicama je učinila svoj antiefekt. Onda kao, sjedimo na pristojnoj udaljenosti, nitko ne priča o prošlosti, pristojno smo i ležerno obučeni. Oprali smo kosu. Skratili nokte. Obukli čarape koje nisu poderane. Glas je književni, onako radijski. Skoro.
Imamo parfem iza desnog uha. Navodimo reference, hvalimo se sa svojim malograđanskim statusima ali za potrebe tog razgovora – ne mislimo da su to malograđanski statusi.

Mrzimo suvremene i suvremeno. Pogotovo hipsterijanu. Kao.

I tako, jedna čaša za drugom i dođemo do teme od koje se meni zagrcne guc koji sam potegnuo (u pravilu: jeftinog vina!). Ono pitanje “tipa osobe”. Onaj odgovor koji djeluje kao nasamorazumljiviji. Znate? Naime, većina ljudi u ovo high-tech doba (robovsko, medijski kontaminirano i drugi opisi) ima taj nekakav “profil” koji očekuje, to sam već shvatio, sa svim propozicijama. Ali me nevjerojatno uvijek iznova to iznervira. Mislim, ne moram ni istaknuti da mi je to beskrajno glupo. To je ono – najniže kapitalistički obojeno potraživanje, kao da su ušli u shopping centar i traže: boju, oblik, veličinu i pristojnu cijenu, da kada se istroši se (gospoda potrošači) ne kaju: jer su malo uložili.

Moja osoba, ta susjedna osoba, “date person” i sve te druge moguće “susjedne dejt osobe” (za ove potrebe nek se odazivaju na inicijale A.B.) na primjer imaju sjajan retorički-manipulativni model komunikacije. Za potrebe razgovora sa mnom je uvijek pripremljena: malo poetizira, malo izvodi grimase i malo podilazi tj. ono što se u narodu zove “flertuje”.

Međutim kada se stvar treba poozbiljiti, osoba izvlači svoj argument o čekanju na svoj “tip”osobe.

“Tip osobe” je (za te osobe, za tu neku statističku većinu) argument za puno raznih emocionalnih mjesta, paketa, mehanizama: za strah, za negiranje, za odbijanje, za flertovanje, za ispadanje kul itd. A vi probajte uhvatiti kontekst izjave. Probajte.

“Moj tip osobe”, naime ne postoji (da se maknem od ovih koji ga pro-argumentiraju i/ili se debelo okorištavanju tom frazetinom). Nevidljiv je i ako postoji, dakle kao da ne postoji.

Izumro je onda kada je kupio zadnji Balaševićev CD ili kazetu, više se i ne sjećam što je bilo zadnje. Ili onda kada je u antikvarijatu po Beogradu bijesno tražio to jedno jedino izdanje Antića, Kiša ili Andrića. Nije važno.

Ne nosi CK gaće a ni D&G, ne sluša muziku sa torenata, ne skida sličice lijepih interijera, ne jede organski uzgojenu hranu, ne divi se plastičnim ogrlicama, čita knjige, ne poznaje političku ekonomiju, ne poštuje sustav, ne plaća račune, i često gladuje. Nekada sliči na Stepskog vuka, a nekada na Demiana.

Drsko ne zna za Hermes a ni za hipster-movement. Ne zna jer mu se tako može.

Nema prijatelje s kojima ne razgovora o ničemu. Filmove ne gleda s pola mozga. Ne guta knedle kada govori, ne govori onda kada nema što za reći, a kada ga uhvati insomnia – zna da to nije od luka koji je jeo prije spavanja, već od nečeg drugog. Od onog nečeg drugog.

Ako me razumijete.