autor:

Ines Kotarac

Intervju: Asja Bakić

Razgovarala: Ines Kotarac

---

Asja Bakić vrckava je crvenokosa pjesnikinja iz Tuzle koja se ima par godina udomaćila u Zagrebu, i to ne samo zato što u Tuzli ne bi imala neku osobitu životnu perspektivu, nego zato što se zaljubila u hrvatskog pjesnika Branislava Oblučara. Ona je feministica, poliglota i velika ljubiteljica mačaka. Nadaleko je poznata kao osoba koja nema dlake na jeziku. Njezine pjesme slobodno se poigravaju  erotskim motivima, svojim pjesničkim dosjetkama gotovo bez iznimke nasmije publiku, a njezina debitantska zbirka „Može i kaktus, samo neka bode“ bila je nominirana prošle godine za nagradu „Kiklop“. Prošli tjedan Asju Bakić moglo se čuti i vidjeti u kafiću Bacchus gdje je zajedno sa samozatajnom pjesnikinjom Anom Brnardić čitala svoje pjesme. Bio je to povod da s Asjom protresemo svakojake teme, od finih književnih do još finijih pornografskih. Ako vas zanima što Asja misli o sapunici zvanoj Jergović-Visković, zašto ćevapi u Zagrebu nisu dobri, oko čega se lome koplja  današnjeg feminizma te kako joj je masturbacija pomogla da se koncentrira na pisanje i učenje, uživat ćete u retcima koji slijede.

---

Prošli tjedan imala si čitanje s Anom Brnardić. Vas dvije ste kao nebo i zemlja, anđeo i vrag, a i pjesničke poetike vam se uvelike razlikuju. Kako i zašto ste odlučile zajedno nastupati?

Ja sam u toj priči sigurno vrag. Ana me je, zapravo, pitala da nastupimo zajedno. Iako su nam poetike potpuno različite, kada razgovaramo o poeziji oko puno toga se slažemo. Osim možda oko korištenja anđela u literarne svrhe. Tu riječ nikako ne volim. Kod previše je pjesnika u Hrvatskoj anđeo postao opće mjesto. Ana se oko toga ne slaže sa mnom, ali baš zbog tih sitnih razmirica činimo dobar i dinamičan pjesnički par. Imamo, osim toga, različit nastup: moja je poezija prigodnija za javna čitanja, dok je Anina suptilnija, zahtijeva koncentraciju. Njezina je poezija eksplozivna na drugačiji način. Zajedno smo kao teglica eurokrema: jedna je krema od lješnjaka, druga mliječno-bijeli dio.

Ima skoro godina dana otkad je izašla tvoja zbirka poezije „Može i kaktus samo neka bode“. Što je izdavanje prve knjige značilo za tebe i što se u godinu dana promijenilo?

Nakon što je knjiga izašla, više je ljudi čulo za moju poeziju. Većinu sam pjesama prethodno objavila po časopisima, neke na netu. Reakcije su bile lošije kad su pjesme bile pojedinačno objavljene, a svrstavanjem u knjigu kao da su dobile na zaokruženosti. Najbolje su reagirale žene. Isto tako, pozitivne komentare sam najčešće dobivala od čitateljica iz Srbije. U BiH i Hrvatskoj su reakcije isprva bile neujednačene. Zapravo, većini su se pjesme odmah svidjele, ali bilo je i komentara da su pjesme “spomenarske” i previše na prvu loptu. Poslije objavljivanja “Kaktusa” puno je onih kojima se pjesme nisu svidjele – promijenilo mišljenje: priznali su da ih je knjiga prijatno iznenadila. Još nitko, zapravo, nije napisao negativan prikaz zbirke i to me raduje.

U tvojoj je poeziji cijeli niz erotskih motiva i insinuacija. Otkud ta potreba za tematiziranjem seksualnosti?

Uvriježeno je mišljenje da “takve” stvari ne idu u poeziju. „Kaktus“ je knjiga koja se bori protiv tih predrasuda. Riječ je o temama koje su mi dosta bliske i mislim da dobro funkcioniraju u stihovima. No treba paziti da stvari ne budu suviše eksplicitne i ne gurnu samu poeziju u drugi plan, odnosno, da sadržaj ne pojede formu.

Zadnja dva tjedna književnu je scenu uzburkala polemika Jergović-Visković. Kako bi ti komentirala?

Glavonje hrvatske književne scene uvijek se oko nečega svađaju, nije to ništa novo. Ovo nije svađa koja će završiti – riječ je o opsadnom stanju, a svi ostali smo taoci njihovih rasprava. Svako malo netko nekome popljuje knjigu, pa mu stane malo na žulj, netko nekog ružno pogleda ili spomene u intervjuu i odmah je smak svijeta. To su ljudi koji su zaglavili u devedesetim i stalno vrte jedne te iste teme. Iako misle kako su na suprotstavljenim stranama, ja ih doživljavam kao dio istog tabora. Uostalom, sama činjenica da nijedna književnica nije uključena u svađu sve govori.

Kako se ti kao Bosanka osjećaš u Zagrebu?

Zapravo, jako dobro. Jedan me je poznanik zezao da ću završiti na naslovnici Glorije. Tekst ispod moje retuširane fotografije bi bio: Hrvatska mi je sve dala! Postoji puno problema zbog kojih bih mogla Hrvatsku kritizirati kao i Bosnu. I to dakako radim. No, bitna je razlika što sam se u Tuzli osjećala književno izolirano, dok sam u Zagrebu ipak pronašla istomišljenike i književnu scenu koja dobro funkcionira. Uostalom, za knjigu “Može i kaktus, samo neka bode” dobila sam potporu Ministarstva za kulturu, a isti je naslov bio nominiran i za Kiklopa. Bilo bi licemjerno ne priznati da sam u Hrvatskoj ipak našla na dobre vibracije kojih u Bosni nije bilo.

Kako si uspijevaš u Zagrebu osigurati egzistenciju?

Pisanje nije niti lak niti isplativ posao, posebno ako želiš pisati nešto što ima smisla. Potpuno mi je jasno zašto ljudi pišu gomilu sranja u kolumnama i novinama jer ne mogu stalno pisati dobro. To je kao sa sportašima: treniraš i znaš kad ćeš biti u naponu snage. Ne možeš uvijek biti jednako dobar. No dizanje ljestvice ima za posljedicu neredovita primanja. Moje ambicije su pisati redovito i vježbati stil, napisati dobru knjigu ili tekst. Novac me ne motivira iako se bez njega ne može. Porazno je za feministkinju priznati da živi od muževe plaće, ali istina je takva: promijenila sam sredinu u kojoj živim i još uvijek se nisam posve snašla. Živim od novca koji nije moj. Istovremeno, prevodim književne tekstove, no iako je riječ o kulturno relevantnom poslu, teško da se time mogu zaraditi ozbiljne pare.

A kako ti je sada kad posjetiš Tuzlu?

Tuzlu jako volim. Kad odem tamo, odmah uočim stvari koje bi trebalo mijenjati i onda osjećam grižnju savjesti što sam otišla. S druge strane znam da bi mi se mozak, da sam ostala, pretvorio u kašu. Dok sam živjela tamo, imala sam osjećaj da ću poludjeti. Ipak, nedostaje mi Tuzla: obitelj i prijatelji su mi tamo. Ćevape da ne spominjem!

Jesi li našla dobre ćevape u Zagrebu?

Ćevapi u Zagrebu su neusporedivo teži za želudac. U Tuzli ih rade od čiste junetine, a ovdje stavljaju dosta svinjetine, pa ih je teže provariti. Mislim da bi se isplatilo otvoriti jednu ćevabdžinicu s tuzlanskim ćevapima.

Velika si zagovarateljica interneta i elektronskih medija. Pitanje glasi, elektroničke ili tiskane knjige? I misliš li da će elektroničke knjige u nekom trenutku istisnuti papirnate?

Internet pomaže onima koji se žele informirati i povezuje ljude. Razmišljam što bi bilo s Jugoslavijom i ratom devedesetih da smo tada imali internet, Facebook i Youtube. Za nas je došao prekasno, ali dobro je da jeste. Kao i pornografija, internet ima subverzivni potencijal koji treba iskoristiti. Što bi mi sve u životu promaklo, za kakve sve knjige i ljude ne bih čula da nije njega! Ako si osuđen da kupuješ knjige koje su preskupe i za koje doista nemaš novaca, a nužne su ti – internet je odlično rješenje. Najveća razlika između papirnatih i elektroničkih knjiga jeste način na koji ih čitamo. Udobnije je imati štampanu knjigu u rukama, leći na krevet, namjestiti se i čitati. No, za par godina će razlika potpuno nestati jer ćemo, pretpostavljam, mnogi imati elektroničke uređaje koji će nam pomoći da e-knjige lakše čitamo: nestat će razlike o kojima danas raspravljamo. Ne mislim, međutim, da će papirnate knjige izaći iz uporabe. Štampa ima svoj šarm.

Da si rođena kao muškarac, misliš li da bi bila feministkinja odnosno feminist? Vjeruješ li da bi svejedno imala tu osjetljivost prema nepravdi?

Nisam sigurna. Odnos obitelji (roditelja) prema kćerima i sinovima nije bio, a ni danas nije isti. Odrasla sam u obitelji intelektualaca, koja me je u svemu poticala, ali istovremeno sam, kao kćer bila odgajana pod staklenim zvonom. Nedavno sam bila u Tuzli i za vrijeme tog boravka dogodila su se dva silovanja. Radilo se o grupnom silovanju dviju djevojaka u razmaku od nekoliko dana. Sjedećih par dana nigdje nisam smjela ići sama, a imam 28 godina. Frajeri to ne mogu razumjeti. Žene su u stalnom strahu da ih netko može napasti i fizički im nauditi. I onda  me ljudi pitaju zašto sam feministkinja! Nemam niti jedan jedini razlog da to ne budem. Nekome se može činiti da to insistiranje na feminizmu sužava moju percepciju, ali ja ne mislim i ne pišem isključivo iz feminističke perspektive. Istovremeno, ne želim je se odreći zato jer većina ne zna što feminizam znači. Ne mogu garantirati da bih kao muškarac dijelila to uvjerenje. Voljela bih vjerovati da da.

Što misliš da su danas najveći problemi feminizma?

Unutar feminizma postoje određeni sukobi, posebice po pitanju pornografije. Neke bi feministkinje potpuno zabranile pornografiju jer po njima eksploatira žene, druge ne žele cenzuru. Mislim da se feminizam nijednim svojim dijelom ne bi smio preklapati s doktrinama desnice. Ta podudarnost znači smrt za feminizam i osobno smatram da one žene koje zagovaraju ukidanje pornografije ne razumiju što to za pokret znači i kakve bi posljedice po feminizam/feminizme imalo. Tu je, zatim, priča oko Wikileaksa i Assagnea koja također otkriva rascjep: redefiniranje pojma silovanja i povremenog izjednačavanja seksualnog čina s nasiljem podijelio je feministkinje na one koje tim pitanjima pristupaju na radikalniji način te na one koje misle da radikalne feministkinje griješe. Glavni je, međutim, neprijatelj feminizma danas repatrijarhalizacija društva. Stalno se govori o feminizmu kao o propalom pokretu ili o emancipaciji kao dovršenom procesu. Protiv toga se treba boriti: žene nisu ravnopravne, kao što nisu ravnopravni ni muškarci. Kako je Laurie Penny nedavno napisala za Guardian: i dalje vrijedi mišljenje da ako se situacija poboljša za žene – život muškaraca time ide na gore. Kao da su blagostanja žena i muškaraca međusobno isključiva.

Što te kao feministkinju najviše živcira u našem društvu ili, ako ćeš uže, u kulturi?

Nervira me što s jedne strane slušamo priče o tome kako su najbolji pjesnici u Hrvatskoj upravo pjesnikinje, ali onda kada žene treba uključiti u uredništva časopisa ili odbore za nagrade, to se ne događa. Muškarci se drže zajedno, razgovaraju o važnim temama, donose bitne odluke u kojima žene rijetko ili nikako ne učestvuju. Pjesnikinje se potapše po ramenu, čestita im se na dobrim knjigama, ali ih za pedeset godina neće biti u čitankama.

Misliš li da bi i same žene mogle i trebale učiniti više za vlastitu bolju percepciju i bolji položaj?

Žene moraju biti agresivnije. Trebaju se riješiti straha od konfrontacije s dominantnim mizoginim praksama koje ih isključuju iz važnih političkih i ekonomskih tokova: ako uočiš nepravdu, šovinistički ispad – reagiraj! Budi glasna dok budalama ne udari krv na nos! Stvari se moraju promijeniti, status quo nije dovoljno dobar ni za jednu ženu, bez obzira ćutila se ona feministkinjom ili ne.

Kako to da si se odlučila udati tako mlada jer brak kao institucija pogoduje strukturama patrijarhalnog društva?

Pjesnik Branislav Oblučar i ja smo zajedno od 2004. godine i iako mi je veza na daljinu odgovarala jer volim svoj mir i svoju slobodu, došli smo u jednom trenutku do prijelomne točke u kojoj smo morali odlučiti kud dalje. Hrvatska je uvela zakon po kojem sam mogla u zemlji boraviti najviše tri mjeseca, poslije kojih bih morala čekati tri mjeseca da u Hrvatsku ponovo uđem. Nisam, dakle, sanjarila o vjenčanju u bijelom, nego smo bili prinuđeni vjenčati se da bismo mogli živjeti skupa. Ljudi, zapravo, nisu mogli vjerovati da sam se udala jer sam se uvijek protivila ideji braka. I dalje smatram da je brak institucija koja ne pogoduje ženama. I iako živim u braku, ne mislim o njemu najbolje. Pogotovo kad imamo u vidu diskriminaciju istospolnih parova koji se vole jednako kao Brane i ja, a ne mogu se vjenčati iako im je možda do braka stalo više nego nama.

Otkud interes, da ne kažem ljubav, prema pornografiji? I da, gledaš li, kao i mnoge strejt žene, gej porniće?

Pornografija mi je oslobodila ruke, nakon što ih je konstruktivno upotrijebila u otkrivanju moje seksualnosti. Odrasla sam u kući u kojoj pornografija nije bila prisutna, pa sam se morala dovijati kako da dođem do Erotika i stripova. Zato što sam rano otkrila čari masturbacije nikad nisam vlastiti užitak vezala uz muškarce, pa mi je to dalo vremena da se usredotočim na pisanje i učenje. I zbog toga mislim da pornografija (zajedno s erotikom) zaslužuje svu moju (ali i tuđu) pažnju: nije riječ o nevažnoj, trećerazrednoj temi kojom se ne vrijedi akademski i spisateljski baviti. Treba pisati o pornografiji i njezinom utjecaju na život onih koji je konzumiraju. Pogotovo na seksualnost žena. I dalje uživam u pornićima, stripovima – svemu što me oslobodi stresa i napetosti kad mi je to potrebno. Što se gej pornića tiče: gledam ih povremeno. Moja želja ne diskriminira: postoje scene koje su stimulativne iako ne spadaju pod ono što me inače uzbuđuje. Gledam, dakle, sve i svašta. Upravo mi to govori koliko je želja lebdeća i koliko se opire čvrstim definicijama.

Koji ti je životni cilj?

Pisati knjige, pisati blog, tekstove za voxfeminae.net, prevoditi – raditi, dakle, sve što već radim, ali da nešto time i zaradim. Zapravo, najveća bi mi želja bila snimiti pornić, odnosno režirati ga. Imam već neko vrijeme ideje kako bi to trebalo izgledati, a razgovarala sam i s potencijalnim suradnicama. Malo će teže biti pronaći glumce kakve bih htjela, a još teže dobiti financijsku potporu od Ministarstva za kulturu, no nekako se nadam da će prilike da se i u tome iskažem – biti.

Foto: Ines Kotarac