Jesu li žene spremnije od „jačeg“ spola razumjeti drugog, reagirati na nepravdu i stati u obranu manjinskih prava? Da li je to zato što su žene dugo bile marginalizirane i morale se boriti, pa i dandanas se još uvijek bore, za vlastita prava? Do pozitivnog odgovora na ova pitanja došli su aktivisti beogradske LGBT organizacije Queeria centar. Bio je to povod za njihov nedavno predstavljeni projekt „Dnevnik“. Razgovarajući s dvadeset i jednom ženom iz javnog života Srbije pokušao se naći odgovor što ih je sve motiviralo da misle, da govore i da djeluju za drugog. Pri tome za svoje sugovornice namjerno nisu birali aktivistkinje, žene kojima je takvo djelovanje neka vrsta profesije i javnost podrazumijeva da se bave tom vrstom problematike. Ne, odabrali su slikaricu, novinarku, glumicu, povjesničarku umjetnosti, performericu, profesoricu biologije itd.

Radeći različite kampanje i akcije u Queeria centru uočili su da je od ljudi iz javnog života s kojima surađuju puno veći postotak žena. I ne samo to, nego da je i suradnja s njima lakša, jednostavnija i brža. Projektom „Dnevnik“ na neki su način napravili homage upravo onima koje su nesebično bile uz njih. Aktivist i jedan od voditelja projekta „Dnevnik“, Boban Stojanović, za Queer.hr je rekao kako  duboko vjeruje da su žene te koje žele suštinsku promjenu, dok su muškarci oni koji je žele tek djelomično, jer bi sa promjenom sistema vrijednosti došlo i do smanjenja muške moći u društvu. Čime bi se bavile bezbrojne institucije na čijem su čelu upravo muškarci ako bi svijet bio lišen straha, nasilja i rata?

Knjiga je to o odgovornosti koju ima svako ljudsko biće prema društvu u kojem živi i prema ljudima čija iskustva ne mora nužno dijeliti. Knjiga je to o solidarnosti, angažmanu i vjeri u promjene. Konačno, to je knjiga koja djeluje kao motivacija drugima i kao upozorenje da je kukavički i sebično živjeti pod staklenim zvonom i baviti se samo vlastitim malim životom. Iako nisu svi razgovori otvorili iste teme, nije se željelo raditi po šabloni, već svaki razgovor, vrteći se oko nekih uporišnih točaka, vuče na svoju stranu. U fokusu su bili odrastanje i sustav vrijednosti koji su sugovornice dobile od obitelji i šireg društvenog konteksta, zatim devedesete, mračne godine ratnog ludila, Srbija danas, ljudi i pojave koje su ih nadahnjivale te njihov vlastiti angažman. Na to su se nadovezivale nešto konkretnije teme, poput političke korektnosti, kritičkog mišljenja, razvoja demokracije ili odgovornosti roditeljstva.

Bez obzira na ono čime se bave, bez obzira iz kakvih obitelji potjecale, bez obzira kojoj generaciji pripadale, sve su one u nekom trenutku shvatile da moraju biti odgovorne. „Bilo je važno pokazati da ne postoji neka specifična predodređenost da netko bude dobar prema drugima, da bude društveno angažiran. Zapravo, sve te priče imaju jednu poruku – svatko može biti društveno angažiran ako želi i ako je voljan prepoznati da nijedan sistem nije dovoljno dobar ni za njega ni za druge“, kazao je Boban Stojanović. Pokazale su da nisu ovce koje slijepo slijede pravila, da stalno preispituju sebe i da ne dopuštaju da ih se ukalupi. One su činile male revolucije i mijenjale onoliko svijeta koliko su mogle promijeniti.

Snagu riječima koje izgovaraju nesumnjivo daje i forma intervjua, te izgleda kao da čitatelj direktno komunicira s osobom koja govori. Osim u formi knjige „Dnevnik“ postoji i kao video, a može se pročitati i na internetskoj stranici www.qcdnevnik.wordpress.com. Razgovori s Biljanom Cincarević, Mirjanom Karanović, Nadeždom Milenković, Aleksandrom Janković, Vesnom Pešić i mnogim drugima ne samo da su prava početnica, da ne kažem „bukvar“, društvene odgovornosti i aktivizma, nego su i iznimno zanimljivo štivo.