autor:

Performeri su neobično hrabra bića, spremna izložiti svoje tijelo kao voće na tržnici, rezati ga i udarati, dovoditi do granica izdržljivosti, ispred mase nepoznatih radoznalih očiju masturbirati, pišati, srati i povraćati. No, ta izloženost traži nešto i zauzvrat. Performans kao žanr od svojih početaka razbija granicu izvođač – publika, tako da publika koja dolazi na performans, za razliku od klasične kazališne publike, nije sigurna u svojim mekanim stolicama i u mraku dvorane. Nije sigurna u to da neće biti izazvana i uvučena u igru, provocirana pitanjima, podignuta sa svojih sigurnih sjedala i dovedena pod svjetla reflektora.

Na ovogodišnjim Perforacijama – festivalu izvedbenih umjetnosti – tri performansa su nam dala materijala za razmišljanje o toj temi. Sva tri djela o kojim će biti riječi dolaze nam iz susjedne Slovenije – „Tonight I celebrate“ Uroša Kaurina, „MandićMachine“ Marka Mandića i „Bliss“ Male Kline. Krenimo redom. Četrdesetominutna izvedba Uroša Kaurina formu koncerta razbija elementima performansa, a umjetnik se preobražava od plavuše u toaleti i štiklama do puzajućeg tijela koje nastoji guranjem prstiju u grlo povratiti. Pritom izvodi repertoar srcedrapateljskih ljubavnih pjesama u pratnji Tomaža Groma na kontrabasu koje upućene nikom drugom doli publici. Kada ta ista publika s kojom izvođač koketira i kojoj izjavljuje ljubav treba za izvođača i to u zboru otpjevati jednu jedinu pjesmu, slabašno mumljanje „Only You“ pokazuje njezinu nesigurnost, sramežljivost i zatvorenost. Malo je stvari koje performeri u posljednjih pola stoljeća postojanja tog žanra nisu napravili na sceni, malo je granica koje nisu prekoračili u potrazi za provokacijom, iskrenom i snažnom emocijom, no glavno je pitanje koje ovaj, ali i performansi općenito, postavlja: Može li i hoće li publika ikada moći uzvratiti istom mjerom?

Marko Mandić u svom mono-performansu „MandićMachine“ pokazuje se kao glumac-stroj koji izvodi u neprekinutom nizu trideset i sedam uloga. Ako imamo na pameti koliko je jednom glumcu potrebno da „uđe“ u jednu ulogu, da izgleda i kreće se, misli i osjeća kao neki lik, Mandićeve preobrazbe izazivaju nemalo divljenje prema glumcu i njegovom pozivu. U usporedbi s druge dvije predstave, njegova komunikacija s publikom najviše je invazivna. Pojedinci iz publike leže, sjede i šetaju po pozornici, nose pokrivala za glavu koja im je on podijelio, pucaju u njega, čitaju i vrište kad im on to naloži. Zanimljivo je bilo pratiti reakcije tih uključenih pojedinaca – od potpunog ignoriranja glumca i vjerovanja da je pitanje „Kako se zoveš?“ upućeno u prazno do pokušaja člana publike da odglumi zadanu ulogu. Publika, pokazuje Mandić, ima mogućnost preobrazbe i dopušta si da postane aktivan sudionik predstave.

Predstava „Bliss“ slovenske koreografkinje i plesačice Male Kline na svoj način nastavlja govoriti o istim ovim stvarima. Najprije valja reći da se tu radi o šizofrenom kolažu situacija petoro umjetnika. Ako bi trebalo teme koje predstava otvara svesti pod jedan zajednički nazivnik onda bi to bila potraga za pravim identitetom – bankar se pretvara u umjetnika, molitva u psovku, „običan“ muškarac u cross-dressera, medvjed u ženu, a žena u Marlyn Monroe. „Ja mogu biti umjetnik jer je moj tata bogat“, pisat će u jednom trenutku na pozadinskom platnu. Iako donose bujnost različitih silnica, predstava zastaje na trenutke da bi pogledala samu sebe i zapitala se: Zašto mi radimo umjetnost? Koja je uloga umjetnika? Koja je uopće poruka koju želimo prenijeti? i Za koga mi to uopće radimo?

Performans nema ni želju ni moć tvrditi da posjeduje istinu i da može dati odgovore na sva ta fundamentalna pitanja. On može samo govoriti o svojoj nemoći i nastaviti ogoljavati umjetnika, iznutra i izvana. Jedino što za sebe traži jest da druga strana, da njegova publika prestane biti uljuljkana, bezoblična i šutljiva gomila. Sljedeći put kad odlučite pohoditi kakav performans, imajte to na umu.